U nastavku bestselera Amica Geniale (Genijalna prijateljica), Lila i Elena su u ranim dvadesetim godinama. Dve drugarice iz detinjstva, sada mlade žene i dalje neguju svoje prijateljstvo, samo što Lila ostaje zatočena životom udate žene, dok Elena nastavlja svoj put školovanja i samootkrivanja.
Otkada se udala, Lila se više ne preziva Cerulo, već Carracci i mora da radi ono što se od nje očekuje, kako bi opstala u konzervativnoj sredini juga Italije, početkom ‘60-ih godina prošlog veka u kojem je ambijentovan roman Storia del nuovo cognome (Priča o novom prezimenu), italijanske spisateljice Elene Ferrante.
Sam naslov dovoljno govori o nastavku ove druge po redu knjige književnice Ferrante koja kroz odnos dveju protagonista, opisuje patrijahalnu sredinu nasuprot tendencijama društvenih promena, posebno žena, koje tih godina počinju da se bore za svoju samostalnost i ravnopravnost. Međutim, u sredini u kojem tradicija uređuje sve odnose u društvu, prezime koje žene preuzimaju od očeva do muževa, ne određuje ono što one jesu, već kome pripadaju.
Bunt, sentimentalnost ili pragmatičnost
Za razliku od konzervativnog juga, kada sam se doselila na italijanski sever, pre skoro 20 godina, primetila sam da se udate žene prezivaju drugačije od svojih muževa. Bilo mi je to čudno, s obzirom da tamo gde sam ja odrasla, oduvek sam bila okružena porodicama u kojima otac, majka i deca nose jedno prezime, ono očevo. Vremenom sam prihvatila činjenicu, da to što sam ja navikla da je normalno i da se podrazumeva, nije u svakom društvu i u svakoj sredini isto.
Sva deca mojih prijateljica Italijanki prezivaju su drugačije od njihovih majki. Jednom prilikom sam upoznala gospođu Esposito, kako se predstavila, i njenog supruga Ferdinanda Esposito i znala sam da je ta porodica sa juga. Tačnije iz Napulja, grada koji je i Eleni Ferrante poslužio da opiše društvene odnose u sredini u kojoj patrijarhat još uvek snažno dominira.
Kada sam se ovde doselila još uvek sam nosila svoje, što bi se u narodu reklo “devojčako prezime”. Kada sam odlučila da ne budem više devojka, ipak sam toj devojci samo dodalo ono drugo prezime, muževljevo. Naravno, jednom delu familije, ta moja ideja nije se dopala, te nije izostala ni kritika da je snajka previše emancipovana.
Na stranu kritike, kada bih se predstavila ili potpisala, sa ova dva moja prezimena koja su za Italijane, sama po sebi i previše komplikovana za izgovor, kamoli pisanje, često bi me pitali, da li je jedno prezime majčino, a dugo očevo. Kao što je to slučaj u Španiji i Portugalu, u zemljama u kojima preovladavaju oba prezimena, majke i oca.
Italijanima nije poznato da žena dodaje muževljevo prezime. “Zbog čega bi to radila”, pitala me je jednom jedna poznanica Italijanka. Nisam imala adekvatan odgovor, osim onog da iako u zemlji iz koje potičem, zakon dozvoljava izbor prezimena koje će da prihvati svaki supružnik, većina žena ipak preuzima prezime svog supruga, dok se onog prvog odriče, kao da ga nikada nije ni imala. Osim tradicije, u pitanju je i pragmatičnost, jer mnoge žene ne žele da se prezivaju drugačije od svoje dece, koja u većini slučajeva nose očevo prezime, iako zakon u Srbiji dozvoljava izbor majčinog, očevog ili oba prezimena za dete.
Majčino prezime za dijete
Donedavno, u Italiji je bilo obavezno da se novorođenom detetu daje očevo prezime, ako bi ga otac priznao. Majčino prezime se moglo dodati očevom i stavljalo bi se iza njega, što je zaista retkost.
Krajem aprila, Ustavni sud u Rimu odlučio je da deca u ovoj mediteranskoj zemlji neće više dobijati očevo prezime po automatizmu. U objavljenoj presudi, navodi se da pravna norma koja je do sada važila, krši članke italijanskog ustava, kao i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.
Roditelji će ubuduće morati da odluče hoće li svojoj deci dati očevo, majčino ili dvostruko prezime. U slučaju da se roditelji izričito ne odluče za prezime, dete će automatski dobiti oba prezimena. Nacrt ovog zakona već je u italijanskom parlamentu.
Ovakav zakon na snazi je u Francuskoj od 2005. godine. Međutim, za sada se tradicija davanja prezimena po ocu čvrsto drži, pa majčino prezime ima tek 6,5 odsto dece, a taj udeo pada na neznatnih 0,2 odsto kod venčanih parova. U zemljama kao što su Danska, Norveška, Švedska, Finska i Austrija, recimo, ako se roditelji ne dogovore oko prezimena, dete automatski preuzima prezime majke.
Prezime nije samo tehnička stvar
Feministkinja i novinarka Monica Lanfranco, smatra da je izbor prezimena, pitanje moći, društvene vidljivosti i autoriteta, uskraćeno ženama i često potcenjeno od samih žena. Posle dugogošnje i mukotrpne procedure, ona je uspela da svojoj deci doda uz očevo i svoje prezime.
„Misliti da je borba za majčinsko prezime sporedna tema znači ne videti segregativni, poništavajući i nevidljivi mehanizam majki”, kaže Lanfranco i dodaje da u Italiji, kao i u mnogim drugim zemljama, automatizam očevog prezimena odražava istorijski patrijarhalnu društvenu strukturu u kojoj je javna uloga rezervisana za muškarca, glavu porodice, koji ima vaspitnu i korektivnu moć nad ženom i decom.
Sa druge strane, među onima koji se najviše protive ovom budućem zakonu jesu pristalice desničarskih ultrakonzervativnih partija. Jedan od lidera stranke Severna Liga, Simon Pilon, portparol glavnih ideja katoličkog fundamentalizma, smatra da očevo prezime ne treba posmatrati kao patrijarhalno nasleđe, već kao najdragoceniji dar koji otac može dati svojoj deci.
Što se njega tiče, novi zakon jeste samo korak ka zaboravu sopstvene tradicije i propadanju porodice. Dok, pristalice promene ovog zakona smatraju da je reč o istorijskoj presudi i maloj revoluciji u daljoj borbi za jednakost između muškaraca i žena.