Napomena urednika: Ovaj tekst sadrži slikovite informacije o poginulima u ratu koje mogu biti uznemiravajuće.
U Harkovu smo imali običaj navlačiti zavjese i gasiti svjetla kako ne bismo postali meta. To je bila naša svakodnevna večernja rutina.
Hotelsko osoblje nam je reklo da moramo gasiti svjetla, baš kao što su svaku večer radili oni koji su ostali u drugom po veličini ukrajinskom gradu.
Gradonačelnik je kazao da nigdje u gradu nije sigurno i bez sumnje smo i imali takav osjećaj.
U hladnim noćima sam oblačio kaput, izvlačio stolicu na balkonu i gledao preko Harkova. Stalno se čula artiljerijska paljba. Naše hotelske sobe su se tresle dok su Ukrajinci pucali prema ruskim položajima.
Gradski psi su lajali u odgovoru na buku – glasne praske i sirene za uzbunu. Posmatrao sam kako protuavionska vatra osvjetljava nebo i žuti odsjaj zgrada u plamenu u daljini.
Bio je to grad koji su tukle ruske snage i malo ko se usuđivao izaći na ulice. Sedmicama nisam vidio djecu na igralištima. Umjesto toga, viđao sam ih u stanicama metroa osmišljenim kao nuklearnim bunkerima tokom sovjetskog perioda. Ironija je bila u tome da su se sada krili od Rusa, a ne mogućeg američkog nuklearnog napada.
Poslani u rat po komandi
Upoznao sam šestogodišnju Kiru, koja se željela baviti breakdeanceom. Umjesto tog, bila je u podrumu i skrivala se od granata u Saltivki, najgore pogođenom predjelu Harkova.
Kira je recitovala poeziju o ljubavi prema majci, a stalna artiljerijska tutnjava vani poslužila je kao neobična muzička podloga za njene riječi koje su dolazile iz srca.
Jednu noć nisam mogao spavati.
Slike mrtvih ruskih vojnika su mi se urezale u svijest. Pitao sam se zašto su me slike mrtvih tijela uznemirile kada sam ih vidio mnogo tokom karijere. Ranije tog dana smo putovali u dijelove grada koje su ukrajinske snage uspjele osloboditi. Mala grupa ruskih vojnika istjerana je iz rovova. Dvojica su ležala mrtva, tijela raskomadanih od onoga što se činilo kao artiljerijska vatra. Lica su im se zamrzla u vremenu, uhvaćena u trenutku smrti. Tijela su im se izvijala na neobičan način, onako kako tijela rade kada su suočena sa velikim bolom.
Bili su to samo dječaci, ne stariji od možda 19 godina. Jedan je bio na nosilima, ležao je licem prema dolje u zemlji, raznesenog potiljka i dva uda. Drugi, koji je pokušavao da ga odnese na sigurno, ležao je na leđima, sa stisnutom pesnicom.
Njihova tijela nisu zatražena, a ukrajinski vojnici su uzeli ono što je ostalo od njihovih zaliha. Da, Rusija jeste agresor, ali ovi mladi vojnici, poslani u rat po komandi, vjerovatno nisu bili svjesni šta život ima za ponuditi, a realnost smrti da i ne spominjemo.
Odgovornost ukrajinskih vojnika
Ranije, u odvojenom incidentu, saopšteno je da su se ukrajinski vojnici u Harkovu snimali kako pucaju zarobljenim ruskim vojnicima u noge. Vidio sam posljedice. Crna tijela, ruku vezanih iza leđa, na podu tragovi vučenja. Izbrojao sam tri, iako se jedan od njih teško mogao opisati kao tijelo. Crvenilo njihove unutrašnjosti izdvajalo se od crnih spaljenih leševa.
Ovo je rat. Užasne se stvari dešavaju. I iako je Rusija optužena za niz ratnih zločina, ukrajinski vojnici su odgovorni za svoje postupke.
Nakon što sam mu ispričao čemu sam svjedočio, kolega mi je poslao citat pokojnog ruskog romanopisca Aleksandra Solženjicina.
“Kada bi samo postojali zli ljudi koji negdje podmuklo čine zlo, bilo bi nužno samo da ih izdvojimo od nas ostalih i uništimo ih. Ali linija koja dijeli dobro od zla prolazi kroz srce svakog čovjeka. A ko bi bio spreman uništiti dio vlastitog srca?”
Mir za novorođenčad
Ako postoji jedno mjesto koje se izdvaja tokom mog boravka u Harkovu, to je porođajni odjel bolnice, prisiljen da radi dijelom u podrumu.
Maja je bila stara svega jedan dan i još nije osjetila toplinu sunčeve svjetlosti na koži. Usred stalnog bombardovanja, njena majka Ksenija nije molila za pobjedu, nije tražila da Rusi budu potučeni. Željela je mir za svoje novorođenče. Mirnu budućnost i koegzistenciju. Ovaj će se rat nastaviti i dok ovo pišem, Rusi polako i sigurno napreduju u regiji Donbas.
Sjećam se želje za mir koju je Ksenija željela za Maju. Dijete rođeno u svijet rata. Iz utočišta majčine maternice u podzemno sklonište gdje je ostala dok nije bilo sigurno da izađe.