Od svih državnih preduzeća Željeznice su mi oduvijek bila nekako najdraže. Iako i njihova slava ponajviše leži na neprofesionalnosti i bezobrazluku, ipak su bolje od ostalih po omjeru uzimanja i davanja. U vrijeme moje zelene mladosti možda su bile i jedine koje su davale više nego što su tražile.
Za željeznicu me veže puno lijepih uspomena, jer u vrijeme kad se nije imalo auta često se putovalo vozom. Ta su putovanja bila bolja od ostalih jer se na njima i dernečilo, i spavalo, i upoznavalo novih ljudi, i na kraju uvijek stiglo tamo gdje se pošlo, a po super cijeni, znatno nižoj od zvanične. Takvi su tada bili i kondukteri, pa se naljuti ako mu izvadiš pravu kartu i sam te uputi u jeftine i vrijedne tajne kondukterskog potplaćivanja. “Karte su za strance”, fino ti objasni čovjek.
U posljednje vrijeme čuo sam da nema više tog starog javašluka sa kartama, pa mi nešto žao bilo to čuti, ne zbog mene, već zbog mlađih naraštaja, što će ostati uskraćeni u prilici da za nekoliko maraka ode do Mostara, Tuzle, Banje Luke ili dokle god dopire voz i vrati se za isto toliko ili manje.
Ljudi opet putuju kao nekad
Zbog glasova da su Željeznice pooštrile kriterije prema putnicima, kao i činjenice da je autobus poskupio nenormalno, prilikom nedavne potrebe da otputujem u Mostar otišao sam dan ranije da kupim kartu.
Bio je to pravi potez jer na biletarnici su me dočekali dugi redovi zbog kojih bih se zabrinuo ozbiljno da mi voz polazi za pola sata ili 45 minuta, a ovako mi je samo bilo milo vidjeti da putuje svijet opet kao nekad.
Vratili se u Sarajevo i backpackeri, mladi putnici najčešće sa Zapada, koji obilaze svijet sa ogromnim ruksacima na leđima. Ima ih tu sigurno dvadesetak, a ima dosta i našeg svijeta, sa torbama ili bez ičega. Naši se razlikuju od stranaca i po tome što se s vremena na vrijeme glasno žale na sporost kretanja redova, sa tendencijom zametanja svađe sa blagajnicima, koji karte pišu rukom, popunjavaju ih kao uplatnice. Stranci dodatno usporavaju redove s tim što ne govore bosanski, a engleski, njemački, francuski i drugi jezici ne piju tu puno vode. Cijela situacija liči na onu iz vica kad dvojica naših sretnu čovjeka koji ih na različitim stranim jezicima nešto pita, a oni zaključe da je nikakva korist od znanja stranih jezika.
Kad sam sutradan stigao na peron gužva je bila još veća i povećavala se dalje kako se bližilo vrijeme polaska. Mislio sam kako sigurno ima još neki voz osim ovog za Mostar, jer poznajući veličinu, ili bolje reći kratkoću bh. vozova, nije mi izgledalo kao da svi možemo stati u jedan. Možda su opet oživjele stare, međuentitetske i međunarodne linije? Korona je svijet rastavila, ali tu je sada poskupljenje nafte da ga opet sastavi i to je valjda ona bijela tačka na crnoj polovini jing-janga.
‘Hoće li moći povući lokomotiva?’
Kad je voz stigao, a mnoštvo ispred mene poskočilo i ustremilo se ka prostoru perona koje je u nekim drugim zemljama ocrtano obojenom, a kod nas imaginarnom linijom, vidio sam da mi je procjena kriva, te da su svi okupljeni zapravo moji istomišljenici, ljudi kojima je bolje dati 20 za voz nego 40 [konvertibilnih maraka] za autobus. Iako smo se brojali u stotinama, svi smo se ukrcali i napunili kompoziciju tako da je šaljivi gospodin do kog sam stajao naglas postavio pitanje: „Hoće li moći povući lokomotiva?“
Unutra vrućina, sparina, galama i svađa, ali i ljudi koji kroz sve to hodaju gore-dolje po vozu u pokušaju da nađu ono čega nema, a to je bolje mjesto. Nismo daleko odmakli kad se među putnicima počelo javljati buntovničko raspoloženje. Jedan posebno ogorčeni gospodin u polo majici, koji je s kartom u ruci stajao kraj zahoda sa vratima što klaparaju, sažeo je situaciju u četiri riječi: „Zrelo za novi rat!“
Jezivo, ali i razumljivo kad se uzme u obzir da je izrečeno nakon što je gospodin stao na vrh vagona i mašući kartom kao zastavicom glasno zatražio svoje sjedeće mjesto, naglasivši kako ima proširene vene, ali sve što je dobio bilo je da i sjedeći putnici mahnu sa svojim kartama njemu, a neki ni toliko. Vidjelo se da su Željeznice Federacije BiH, u čijoj je nadležnosti linija Sarajevo – Mostar, prodale karata koliko su god mogle, iz čega je prosijavala univerzalna istina Zapadnog Balkana, prema kojoj nema tog naroda kog se ne bi gurnulo i u rat ako treba, a ne u prepun voz, samo ako će od toga biti nekog hajra za šačicu nesposobnih ljudi koja kod nas sa stvarima upravlja. Meni je bilo podnošljivo, ali bilo je tu staraca, djece i invalida i drugih ljudi iz ranjivih kategorija čiju je zloupotrebu mučno gledati, još mučnije njihovu raspravu u kojoj se pojedinci takmiče odlučnim glasovima ko će ispasti veći bijednik i prema tome sa većim pravima na povlasticu koju neće ni dobiti.
Nezadovoljstvo izliveno na konduktera
Toliko nezadovoljstvo moralo se izliti na nekog, a taj neko bio je kondukter. Kad je naišao vidjelo se da je već dobio dosta, jer sve što na licu ima stislo mu se na sredini kao šaka. I po tome sam vidio da nema više švercanja putnika kao nekad, jer tad su kondukteri uglavnom bili u veselom raspoloženju.
U pokušaju da se zaštiti, kondukter je pribjegao strategiji „napad je najbolja odbrana“ i odmah sa vrha vagona zagalamio da će izbaciti svakog ko je bez karte, ali nezadovoljstvo naroda bilo je preveliko da bi ga se moglo tako lako natjerati na uzmicanje. Demobilisani borci još su jednom pokazali da u ranjenim grudima kriju lavlja srca i prvi zaskočili konduktera, koji je tada splasnuo i učinio se podesnim i za navale onih koji inače nisu od tog posla, osim kad je očigledno da se neprijatelj ne može odbraniti. Psovke su sipale kao iz rukava, najprije po željeznici, a zatim i po svemu drugom državnom, pa iako je sve u svemu bilo jako ružno, nisam mogao da se malo i ne nasmijem, kad se psovačina sasvim otela kontroli, pa na pazar počela odlaziti i imena koja sa željeznicom nemaju ama baš nikakve veze, historijske ličnosti, sportisti, estradni umjetnici i drugi.
Tako motivisan kondukter nije ni pregledao svima karte, samo je kratko rekao: „Stoko!“ i izgubio se niz voz. To je polučilo novi talas nezadovoljstva, jer mnogi su se tada zapitali što su uopšte kupovali karte.
I meni je to prošlo kroz glavu, i za trenutak mi je bilo krivo, ali je prestalo kad sam se sjetio da je izbor bio između ovoga i duplo skupljeg autobusa, te da ću za najdalje sat i po sjediti usred Mostara, sa kafom u rukama i nogama u Neretvi.