Krajem maja planiram turistički otići u Kanadu. Imam tetku koja tamo živi više od 50 godina i koju, iako ima mnogo familije u Bosni i Hercegovini, nikad niko nije posjetio osim njene majke, a moje nane, nekad ‘70-ih godina prošlog stoljeća. Razni su razlozi koje su ljudi navodili, od onih da se boje letenja, do nedostatka novaca, a najrealnije je da su uglavnom bili neorganizovani i da su imali druge prioritete.
Tetka je s porodicom prije rata živjela u Thompsonu, gradiću na geometrijskoj sredini Manitobe, a u stvarnosti pretposljednje naseljeno mjesto prema sjeveru, i da bi došla u Sarajevo putovala bi po 40 sati, promijenivši pet letova (obično na relaciji Thompson – Winnipeg – Toronto – Frankfurt – Zagreb – Sarajevo). Pisala bi pisma o temperaturi od minus 40, godišnje bi dolazila da nas vidi, donosila bi poklone i zanimala za naše živote, ali danas kaže da to mnoge nije bilo briga. Već tada se na dijasporu gledalo kao na nekoga ko dobro živi i zarađuje, pa je obično niko ne bi pitao ni kako je, je li umorna, gdje i od čega živi itd., nego se samo gledalo šta će nam donijeti. U međuvremenu je preselila u Toronto, pa je sada lakše doći do nje, ali opet joj nikad niko nije došao. Moja porodica i ja ćemo biti prvi, a pošto ćemo ostati dugo, plan je da posjetimo i rođaka u Seattleu koji mi veli istu stvar – nakon 25 godina će to biti prva posjeta nekog njegovog.
Slično sam primijetio i sa nekim svojim poznanicima – čim sam odselio, udaljili smo se, iako realno nije bilo razloga za to. U Evropi je sve blizu i mogli smo se često posjećivati, ali mi je kasnije postalo jasno kako je to više problem u glavi nego realno.
Ljudi koji žive van Evrope rjeđe i dolaze na naše prostore. Ako se radi o porodici sa dvoje djece, aviokarte često koštaju i po nekoliko hiljada eura, a odmora se nema mnogo, posebno u Americi. Kako sam jedno vrijeme često radio s našim ljudima koji tamo žive, čuo sam nevjerovatne stvari, a to je da u prvoj godini rada budu presretni ako dobiju sedmicu odmora. Tako je vjerovatno i nastala kultna pjesma Ekrema Jevrića “Kuća pos'o” i zato se valjda i misli da se na Zapadu svugdje presvlači iz radnog odijela u pidžamu.
Znači li fizička blizina i bolje znanje jezika?
Naravno, to u većini evropskih zemalja nije tako, a balkanska imigracija u Evropi uglavnom i završava u zemljama poput Njemačke, Austrije, Švicarske, Holandije i dr., gdje se žive normalni životi. Mnogo je jednostavnije posjetiti domovinu iz tih zemalja, pa ti ljudi češće i dolaze, a odatle valjda logika da se maternji jezik bolje govori ako ljudi žive fizički bliže svojoj zemlji. Tako ćete u Austriji vrlo rijetko naći bivše Jugoslovene koji između sebe govore njemački, dok u Njemačkoj već toga ima više. U Holandiji je sporazumijevanje na holandskom među mladima više pravilo nego izuzetak, dok preko okeana ljudi često zaboravljaju jezik u potpunosti i pribjegavaju asimilaciji.
Sreo sam mnogo slučajeva gdje djeca više ne govore naš jezik, a danas su to čak i odrasli ljudi, i kad god sam roditelje pitao za razloge, dobijao sam isti odgovor: “Nije se imalo vremena, radilo se mnogo, vrtići i škole su učinili svoje. Danas komuniciramo na engleskom”.
Jedan od najnevjerovatnijih primjera su poznanik koji je doselio u Toronto ‘80-ih i njegov brat koji je došao 1995. godine, i to nakon što je, vjerovali ili ne, ratovao u četiri različite vojske. Rat ga je dočekao dok je služio JNA i bio je tenkista na zadatku u Vukovaru. Pošto nije htio ratovati za velikosrpske ciljeve, pobjegao je kući u Travnik i prijavio se u HVO. Nakon što je izbio bošnjačko-hrvatski sukob, prešao je u Armiju RBiH, a kad je odlučio otići iz ludila, isposlovao je da ratuje za Fikreta Abdića i njegovu paravojsku, u zamjenu za kanadske papire koji su sređeni u Zagrebu. Nakon što je došao u Kanadu, nikad više u životu nije htio progovoriti naš jezik, otići na neki naš koncert ili u našu kafanu, za razliku od brata koji nema problem s tim. Samo bi na engleskom promrmljao kako je ta epizoda za njega završena.
‘Lako je tebi – ti si vani’
Danas je teško očekivati da je takvoj osobi stalo do nekakvog balkanskog, jugoslovenskog, srpskog, hrvatskog, bosanskog ili nekog drugog identiteta. To su ljudi koji su uglavnom prestali dolaziti i u posjete, koji radije slobodno vrijeme provode na Kubi ili u Tajlandu i koji će eventualno pogledati svjetsko prvenstvo u fudbalu ako se reprezentacija države njihovog porijekla uopšte i takmiči. Njihova djeca će se možda i dalje sjećati predaka, ali unuci će izgubiti balkanski identitet.
Da daleko od oka postaje još dalje od srca doprinosi i činjenica da su naši ljudi na Zapadu mnogo pokretniji nego ovi koji su ostali. Bolji zdravstveni sistemi, veći standard i potreba za putovanjima ih drži u životu, pa kada poredite ljude iste starosti koji žive na Zapadu i na Balkanu, uvidite da “zapadnjaci” i sa 70 godina mogu sve, dok se naši nekako drže činjenice da je “doš'o vakat mrijet'”, što je jedna od omiljenih doskočica koje sam godinama slušao. Zbog toga, kada poredim tetku u Kanadi koja sa 76 godina ode u Indiju i tamo promijeni 11 unutrašnjih letova, i to sve turistički, a članove šire familije u Bosni i Hercegovini koji u tim godinama više ne idu ni na more, postane mi jasno kako su se ustvari udaljili i to upravo zbog nerazumijevanja ovog drugog.
Kada ne odete u posjetu rođenoj sestri ili bratu za 50 godina, nemoguće je uopšte znati kako oni žive, koja im je rutina, gdje su radili, gdje kupovali meso, s kim su se družili i šta im je bila svakodnevnica. To nerazumijevanje dovodi do udaljavanja koje onda nekad preraste i u konflikte jer je domaćima teško objasniti da ljudi u dijaspori takođe imaju slične probleme i slične situacije zbog kojih mogu biti nesretni.
“Lako je tebi – ti si vani”, rečenica je koju sam čuo na jednoj ostavinskoj raspravi, gdje je autor valjda aludirao da mi ne treba više ništa, iako sam u tom momentu radio kao noćni čuvar u jednom hotelu, studirao i učio holandski, i bilo mi je daleko od “lakog”.
Četiri pasoša, a svi rođeni u istoj državi
Procjene kažu da po posljednjim popisima mnogo manje ljudi živi u pet zemalja naše regije nego što je to bio slučaj prije rata. Brojevi govore o manjku od preko dva i po miliona ljudi u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu, dok su brojevi u Sloveniji i Crnoj Gori nešto viši od prijeratnih. Mnogi podaci govore da je iz Bosne i Hercegovine iselilo još najmanje pola miliona ljudi od popisa 2013. godine, a precizan broj ne može niko znati jer su mnogi i dalje prijavljeni da žive u gradovima rođenja i zbog raznih razloga se ne misle odjaviti.
Milioni naših ljudi tako danas žive po raznim dijelovima svijeta, a gotovo je nemoguće doći u bilo koji veći svjetski grad i ne čuti naš jezik. Prije nekoliko godina smo tri prijatelja i ja krenuli na utakmicu u Kaunas i dok sam nam rezervisao letove, shvatio sam da imamo četiri različita pasoša, iako nam svima u holandskim dokumentima piše da smo rođeni u Jugoslaviji.
Imigracija koja je nekad bila odlično organizovana, imala svoje škole po svijetu i državu koja je više brinula o njima, danas je mnogo veća, ali i potpuno podijeljena. Zbog toga ne treba ni čuditi što postoje ljudi koji žive paralelne živote, radeći na Zapadu, a u glavi bivajući na Balkanu, ali i oni koje Balkan više ne interesuje i koji su se potpuno uklopili u svoj novi život, dotle da čak ne žele govoriti ni svoj jezik.
Priča o “bijeloj kugi” se često navodi kao razlog za brigu, a u međuvremenu su se mnogi od tih ljudi sami pobrinuli da ne budu na grbači siromašnih balkanskih zemalja ni u kom smislu, pa čak ni da koriste zdravstvo. Mnogi od njih i dalje šalju novce koji itekako pomažu naše ekonomije, pa čak i ulažu u razne biznise.
Iako će mnoge majke, očevi i tetke zaplakati, ne viđajući svoje voljene, koliko god je zabrinjavajuće što ljudi odlaze, to ipak ima i pozitivnih strana. Ljudi se na Zapadu lakše povežu, manje gledaju ko je ko, više se bave životnim problemima i svi smo nekako naši. Ide se kod našeg automehaničara, šiša se kod našeg frizera, kupuje u našim prodavnicama, iako to naše na Balkanu odavno ne postoji, posebno u ekonomskom smislu.
A kada ove svježe imigrante pitate zašto su otišli, obično kažu da su pobjegli od ukidanja i otcjepljenja, izbornog zakona, diskusije o partizanima i ustašama i raznog drugog ispiranja mozga kojem su svjedočili svaki dan. Sad i dalje sve to prate, ali barem s više para. Za njihovu djecu će fraza “daleko od oka, daleko i od srca” vjerovatno biti jezički nerazumljiva, ali će je živjeti mnogo više nego što je živimo mi. A naše zemlje neće nestati jer nisu nestale ni Irska, Grčka ili Italija, iz kojih je svojevremeno odselilo sve što je moglo. Danas su to zemlje u kojima se živi lijep život, pa će valjda i nama jednog dana svanuti, a mi koji živimo paralelne živote ćemo možda i razmisliti o povratku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.