Moj prvi odlazak u Kongres da izvještavam s jednog od svjedočenja vjerojatno je bio i najzanimljivi i nakon što taj posao radim već 26 godina. Bilo je to 30. svibnja 1996. godine. Odbor Predstavničkog doma za vanjsku politiku je zakazao svjedočenje o prebacivanju iranskog naoružanja u Bosnu i Hercegovinu koje je otpočelo 1994. godine. Svjedoci su bili američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i veleposlanik u Njemačkoj Charles Redman koji su rekli kako vjeruju da bi se novonastala bošnjačko-hrvatska federacija raspala da su SAD krenule u blokadu isporuka oružja.
“Naša odluka da hrvatskoj vladi ne ponudimo upute o tome kako se nositi s transferom oružja bila je ključna za ono što se dogodilo na Balkanu u narednom periodu”, rekao je Redman panelu. “Da smo pokušali zaustaviti isporuke oružja, Federacija BiH bi bila osuđena na propast.”
Redman i Galbraith izložili su odboru zbivanja koja su prethodila 29. travnju 1994. godine. Oba su svjedoka rekla da su dužnosnici hrvatske vlade zatražili mišljenje Sjedinjenih Država o namjeri Hrvatske da se preko njenog teritorija obavi prijenos iranskog oružja bosanskoj vladi. Prema saznanjima autora ovog teksta sve je krenulo od jednog razgovora Harisa Silajdžića u Zagrebu s Matom Granićem i Franjom Tuđmanom.
Niti jedan od veleposlanika nije želio otkriti koja se vrsta oružja isporučuje. Galbraith, koji je izjavio da su američke obavještajne službe otkrile pošiljke iranskog oružja u Bosnu i Hercegovinu još u ljeto 1992. godine, rekao je da je to pitanje odmah poslao Bijeloj kući.
“Predstavnik Bijele kuće mi je rekao da Zagrebu ne nudim nikakve upute. Da Bijela kuća nema nikakve instrukcije”, kazao je Galbraith u Kongresu i dodao: “Rekao sam Zagrebu da nemamo odgovor, a Hrvati su to protumačili da se nećemo protiviti.”
Jačanje oružanih snaga iz FBiH
Otkrića o odluci Clintonove administracije da ignorira prebacivanje oružja razljutila su republikance u Kongresu, koji su optužili administraciju da stavlja američke i savezničke trupe, koje sudjeluju u mirovnoj misiji I-FOR, u opasnosti od mogućeg terorističkog napada iranskih operativaca na terenu u Bosni i Hercegovini.
Republikanci su također optužili Bijelu kuću za licemjerje, rekavši da je administracija privatno bila presretna što je skrenula pozornost s isporuka oružja, dok je javno podržavala embargo na oružje nametnog od strane Ujedinjenih naroda.
Clintonova administracija tvrdi da je znala za pošiljke 1994. godine i da je o tome obavijestila Kongres. O pošiljkama se pisalo u to vrijeme u nekoliko novina. No, republikanci su insistirali da je Clintonova administracija sve odradila bez “…obavještavanja Kongresa, američkih građana i saveznika”, rekao je Benjamin Gilman, republikanac koji je predsjedavao Odborom za vanjsku politiku.
On je rekao da ja “akcija zaobišla međunarodni embargo na oružje kojeg se američka administracija obvezala pridržavati što je omogućila Iranu da uspostavi značajno prisustvo na Balkanu.”
Redman i Galbraith energično su opovrgli sve Gilmanove tvrdnje, rekavši da je iranski utjecaj u Bosni i Hercegovini značajno oslabljen američkim stavom o embargu. Galbraith je ustvrdio da su isporuke oružja ojačale bošnjačko-hrvatsku federaciju koja je je bila stara samo mjesec dana kada je Hrvatska zatražila smjernice od Sjedinjenih Država.
“Ojačane oružane snage iz Federacije BiH uspjele su osigurati značajne dobitke na terenu”, rekao je veleposlanik Galbright dodajući: “To je na kraju dovelo do Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, kojim su uspostavljene mirovne snage NATO-a I-FOR. Bez pomoći sumnjali smo da bi Bosna mogla preživjeti još jednu godinu.”
“Dolaskom I-FOR-a, broj iranskog osoblja u Bosni i Hercegovini značajno je smanjen”, nastavio je Galbraith.
Jedna od najkontroverznijih američkih odluka
Pod pritiskom kongresmena Leeja Hamiltona, veleposlanik Redman je odgovorio da je obavještajna služba pokazala da je do 500 pripadnika iranske elitne Revolucionarne garde bilo uključeno u obuku i vježbe s s Armijom BiH sredinom 1993. godine. Redman je dodao da je broj iranskih gardista u zemlji od tada opao, ali je odbio procijeniti koliko bi ih još tamo moglo biti.
Ovo je jedna od najkontroverznijih američkih odluka tijekom rata u BiH. Hrvatska je tražila da se njoj odvoji jedna trećina oružja koje se kretalo prema Bosni i Hercegovini, jer je i sama bila pod embargo za uvoz oružja. Vlada u Sarajevu je na to pristala, a sve je prethodilo hrvatsko-bosanskom sporazmu o vojnoj suradnji iz 1995. godine, kojeg su u Splitu potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović.
Sjedinjene Države su znale da je njihov susret 22. srpnja u Splitu bio nešto više od jačanja diplomatskih veza. Hrvati su rekli američkom ambasadoru Peteru Galbraithu da planiraju poslati svoju vojsku u BiH kako bi popustio pritisak na bihaćku enklavu.
Istog su dana Tuđman i Izetbegović ratificirali sporazum o vojnoj suradnji “kojim su se hrvatske oružane snage mogle pozvati da ratuju u BiH, što je bošnjačka strana i učinila. Ministar vanjskih poslova Hrvatske, Mate Granić, poslao je pismo Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda oko situacije u Bihaću, upozoravajući da – ukoliko status Bihaća kao sigurnosne zone bude pod prijetnjom – Republika Hrvatska može biti prisiljena da poduzme neophodne mjere da enklavi osigura status zaštićene zone, kojeg su odredili Ujedinjeni narodi.”(Cable SD 67554, 21. July 1995, Cable, USUN 2867, July 21, 1995).
Taktika okretanja glave Clintonove administracije iz 1994. godine, nakon saznanja da će Hrvatska propustiti iransko oružje u BiH, značilo je i jačanje iranskog utjecaja u Bosni. Amerikanci su kasnije tražili od predsjednika Izetbegovića da protjera sve iranske vojne savjetnike, što ispočetka Izetbegović nije učinio, a poslije otkrića terorističkog kampa Pogorelia, u blizini Fijnice, predsjednik Izetbegović više nije imao kud. Tako su Iranci počeli napuštati teritorij Bosne i Hercegovine, iako su neki od njih ostali ili se vratili kao uposlenici iranskih kulturnih centara u zemlji.