Gdje je nestao pješak?

Vrsta kojoj prijeti nestanak s trotoara ako i sama ne izabere nešto iz velike galerije prometnog mobilarija za kretanje gradom, makar staračka kolica.

U toj gotovo pa nerješivoj prometnoj jednadžbi, pješak je postao najveća nepoznanica (EPA)

Sjećate li se, vi stariji, futurističkih stripova, serija i filmova iz 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća u kojima se predviđalo kako će nam izgledati ne tako daleka budućnost, ova u kojoj već živimo? Ti gradovi budućnosti izgledali su kao današnji Dubai. Uredi su sličili unutrašnjosti svemirskog broda Enterprise iz ”Zvjezdanih staza”, pri čemu se nije puno omašilo jer većina ih danas doista tako izgleda. Ni s komunikacijskim uređajima nije se puno pogriješilo. Možda nam još nisu čipirani pod kožu, ali vjerojatno nismo ni daleko od toga dok ih nosimo u džepovima. Tadašnji futurolozi promašili su u predviđanjima da ćemo početkom 21. stoljeća turistički putovati na okolne planete, ponajprije Mars, ali i na tome se svesrdno radi. Ono u čemu se ponajviše profulalo, bila je vizija urbanog prometa.

Ipak ne letimo

I utopijske i distopijske vizije budućnosti – od SF filmova poput ”Blade Runnera” Ridleyja Scotta do stručnih eseja o postindustrijskom društvu – predviđale su da će urbani promet isključivo teći u zraku jer će i sami gradovi dodatno i drastično narasti u visinu. Znate ono: leteći automobili i slične stvari. E pa, u toj budućnosti u kojoj se nalazim, prometno nismo mnogo elevirali. Nismo otišli uvis, nego smo i dalje čvrsto na tlu.

A tu dolje, na gradskom asfaltu, na kolnicima i trotoarima, iz godine u godinu sve je veći, gušći i sve bučniji prometni  košmar. Sjećate li se scene iz ”Petog elementa” Luca Bessona, kada se Bruce Willis, alias Korben Dallas, svojim letećim taksijem uključuje u, najblaže rečeno, kaotični promet na stotinu razina futurističkog megapolisa, vozeći potom slalom između rojeva mahnito jurećih letjelica? E pa tako otprilike danas izgleda promet u dnevnim špicama velikih gradova.

Kao lošu kopiju ili dobru karikaturu te vizije (koja je i u tom filmu funkcionirala kao parodija) imamo današnju sliku prometnog nereda, bez obzira je li riječ o malom Zagrebu, velikom Rimu ili prevelikom Tokiju. Prometne gužve su posvuda. Ne leti se zrakom, gmiže se na tlu.

Sav taj kaos postaje još veći čim stigne proljeće i zrak zatopli pa se na ulicama nagomila sva sila prijevoznih sredstava. Uz neminovne automobile, autobuse, tramvaje i trolejbuse, na gradske ceste nahrupe motocikli, skuteri, bicikli obični i električni, romobili – također obični i električni, hoverboardi, elekrtični monocikli, segwayi, skateboardi… Nikada prije nije se nudilo toliko različitih mogućnosti kretanja gradom: na jednom, dva, tri, četiri kotača; na fosilni, električni ili mišićni pogon.

Sve je manje ‘cipelcuga’

U toj jurnjavi koja se velikim dijelom premjestila na pješačke staze, koji se sa sve manje smisla zovu nogostupima, svi se kruto drže svojih putanja, svi polažu pravo na svoj komad asfalta kojeg je, usprkos neprestanom širenju, sve manje dovoljnog da zadovolji sve sudionike. I još se pritom svi bune jedni protiv drugih: vozači autobusa i tramvaja na bahate vozače automobila, nervozni vozači automobila na razuzdane motocikliste i nepredvidljive bicikliste, biciklisti pak na spore pješake i naprasite vozače automobila koji im oduzimaju prednost prolaska, spori pješaci na sve brže i bešumnije romobiliste i prebrze bicikliste… I sve tako u krug.

A na kraju dana, kada izađu iz svojih automobila i siđu sa svojih skutera, bicikala i romobila – svi su opet hodači, ordinarni pješaci.

Oni koji se u tom kaotičnom gibanju gradskim ulicama najvećma drže svojih nogu i gradom idu – štono bi se u Zagrebu reklo – cipelcugom, najveći su gubitnici te prometne tranzicije i neostvarene futurističke vizije o izmještanju prometa u zračne visine. Ispada da je običan gradski pješak građanin drugog reda koji bi se svima ostalima trebao micati s puta na svome sve užem i sve teže obranjivom komadu teritorija.

Nogostupi su odavno ”raskomadani”. Od njih se najprije uzelo da bi se napravilo više parkirališnih mjesta automobilima čiji broj je u jednom trenutku naglo narastao i uglavnom prerastao prometne gabarite ovdašnjih gradova. Potom se preostali dio nogostupa podijelio na dvije staze – jednu su dobili biciklisti, druga je preostala pješacima. Vrijeme, dakako, nosi nove trendove. U gradskom prometu one su ekonomičnije; sve više ljudi – i dobro da je tako – koristi ekološki poželjnu i prihvatljivu vožnju biciklom ili, pak, svim tim pomodnim električnim prijevoznim napravama. Pa i oni, opravdano, traže svoj dio prostora na zagušenim gradskim prometnicama. U toj gotovo pa nerješivoj prometnoj jednadžbi, pješak je postao najveća nepoznanica.

Pješak k'o ugrušak

Ponegdje se prionulo nekim tek naizgled bizarnim rješenjima. Primjerice, u Manchesteru su prije nekoliko godina čak i spori pješaci morali ustuknuti pred onim užurbanijima i prepustiti im dio prostora. Tamo su u poslovnom središtu grada, kao na autocestama, uspostavljene i obilježene ”brze trake” na nogostupima da se ovi koji žure poslom ili na posao ne bi sudarali s onima koji šeću nogu pred nogu. Britanci su, doduše,  nedavno usvojili kodeks kretanja cestama i autocestama kojim je – iako bi to trebalo biti notorno jasno – utvrđena hijerarhija sudionika u prometu, a u kojoj su pješaci na prvom mjestu i odgovornost je drugih sudionika da se prema njima odnose s najvećim oprezom i uvažavanjem. U toj hijerarhiji slijede biciklisti, jahači konja (!), motociklisti pa sve do vozača najdužih vozila poput autobusa i šlepera.

Već i ta neobična vijest – da se ono što bi se trebalo zdravorazumski podrazumijevati mora kodificirati – kazuje nam, nažalost, da su oni koji još isključivo gaze gradski asfalt cipelama, a ne kotačima (jednim, dvama, trima…) zapravo – luzeri. Vrsta kojoj prijeti nestanak s trotoara ako i sama ne izabere nešto iz velike galerije prometnog mobilarija za kretanje gradom, makar staračka kolica. Jednog dana – eto kvazivizije – svi ovi na monociklima, skateboardima, biciklima i romobilima, običnim i električnima, vozeći se trotoarima možda zakoče, zastanu, pogledaju ispred i iza sebe pa se upitaju: A gdje su pješaci?

Pješak se sve više doima kao neki fosil iz predfuturističke prošlosti. Pored svih ovih koji jure, on je spor k'o puž, svojevrsni ugrušak u zagušenom prometnom krvotoku grada. Eh, kada bi se barem moglo hodati zrakom…

Izvor: Al Jazeera