Politika neodređenosti: Kako SAD misli zaštititi Tajvan od Kine?

Izjava Bidena da će SAD vojno intervenisati u slučaju kineske invazije na Tajvan još jednom je dovela u pitanje dugogodišnju američku politiku ‘strateške neodređenosti’ koju su učvrstili Nixon i Carter tokom ‘70-ih.

Tokom '50-ih, prijetnja komunizma u Aziji zbližila je SAD i Tajvan koja je manifestovana i kroz Međusobni ugovor o odbrani iz 1954. (Reuters)

Petnaestog decembra 1978, Zbigniew Brzezinski, savjetnik za sigurnost američkog predsjednika Jimmyja Cartera, pozvao je sovjetskog ambasadora u svoj ured. Ambasador je, po sjećanju Brezinskog koje je kasnije pretočio u knjigu, došao veoma raspoložen misleći da će Amerikanci objaviti novu fazu odnosa sa Sovjetskim savezom, a njegov osmijeh zabilježili su i fotoreporteri dok je ugodno ćaskao sa svojim američkim kolegama.

“I onda sam ga odjednom informirao da ćemo te noći objaviti pokretanje diplomatskih, potpunih odnosa sa Narodnom Republikom Kinom. Bio je apsolutno zapanjen. Njegovo lice je nekako posivilo, a vilica mu se spustila. Nije ništa rekao, ali onda se dozvao i zahvalio mi na informaciji”, napisao je kasnije Brzezinski u svojim memoarima.

Zvanično priznanje diplomatskih odnosa sa Pekingom bio je preokret u politici SAD-a, a uslijedilo je nekoliko godina nakon što je Richard Nixon posjetio Narodnu Republiku Kinu, kao prvi američki predsjednik ikad od njenog osnivanja 1949, te nakon 25 godina bez komunikacije i diplomatskih odnosa dvije zemlje. Nixonova posjeta je zapravo imala za cilj normalizaciju odnosa i sticanje prednosti nad Sovjetskim savezom.

Međutim, uz priznanje Narodne Republike Kine slijedilo je još jedno odstupanje američke politike – povlačenje priznanja Republike Kine, odnosno Tajvana, demokratskog otoka za koji Peking smatra da pripada Kini te ima plan da ga pripoji svojoj teritoriji. Tajvan jeste bio dio Kine sve do prvog kineskog-japanskog rata 1894, kada je Japan preuzeo kontrolu nad njim, a od Drugog svjetskog rata bio je pod vlašću nacionalističke vlade.

Tokom ‘50-ih, prijetnja komunizma u Aziji zbližila je SAD i Tajvan koja je manifestovana i kroz Međusobni ugovor o odbrani iz 1954.

Zbog toga je američka administracija morala da smisli novi način na koji će se posvetiti odbrani ovog otoka nakon priznanja Kine.

Amerikanci su smatrali da ako povuku svoje snage sa Tajvana, Peking mora povući opciju da silom ujedini otok sa Kinom. Međutim, kinesko vodstvo nastavilo je na to gledati kao na unutrašnje pitanje, a globalna dešavanja natjerala su Washington da napravi poprilično neodređene dogovore u toj regiji te da se pitanje budućnosti Tajvana ne rješava u tom momentu.

I Carter je preuzeo ovu politiku neodređenosti od Nixona, međutim, znao je da se baš ne može osloniti na dobru volju Kine kada je u pitanju sigurnost Tajvana. Stoga je odlučio da se dogovori sa Tajvanom mimo Kine u tom momentu, kako bi se mogla garantovati odbrana otoka, naprimjer kroz američku prodaju oružja.

Pokloni za Carterove prijatelje i porodicu

Međutim, Taipei je često zloupotrebljavao savezništvo sa SAD-om da provocira Kinu, a kada su i najniže američke delegacije dolazile na otok, to je završavalo kao udarna vijest na naslovnicama novina na Tajvanu. Carter se zbog toga bojao da bi zbog normalizacije odnosa sa Kinom, Tajvan mogao burno reagirati i jednoglasno proglasiti nezavisnost, što bi ga dovelo u veoma nepovoljan položaj.

Kada je Peking 1964. testirao svoju prvu atomsku bombu, Tajvan je najavio da će i on razvijati svoj nuklearni program uprkos tome što je potpisao ugovor o neširenju nuklearnog oružja. SAD je, kako bi zaštitio Tajvan od Kine, ali ga i spriječio u razvijanju atomskog oružja, osigurao tajvanskim vlastima nuklearni materijal pod uvjetom da ga koristi u mirnodopske svrhe. Međutim, međunarodne agencije su upozorile da Taipei ipak radi na nuklearnom oružju.

Također, zvaničnici Tajvana su agresivno lobirali u američkom Kongresu kako bi spriječili normalizaciju odnosa sa Kinom, a čak je zabilježeno da su prilazili Carterovim prijateljima i članovima porodice u njegovom rodnom gradu kako bi utjecali na američkog predsjednika da donese “pravu odluku”.

Delegacija Carterovog rodnog grada posjetila je Tajvan gdje se pobratimila sa drugim gradom, a dobila je i skupocjene poklone. S druge strane, Carter, koji je inače bio poznat po isticanju morala i moralnih vrijednosti, obećao je da neće prihvatati nikakve usluge i poklone, zbog čega je vraćao sve što je dobijao, uključujući poklone za svoju kćerku.

Ovakvo agresivno lobiranje i razvijanje nuklearnog oružja, imalo je suprotan efekat na američkog predsjednika što se tiče normalizacije odnosa sa Kinom, zabilježio je Brzezinski.

Odvraćanje i Kine i Tajvana

Ipak, priznavajući Narodnu Republiku Kinu, Carter je znao da ne smije u potpunosti napustiti Tajvan te je potpisan novi sporazum o odnosima, nazvan Taiwan Relations Act (TRA).

U tom sporazumu se navodi da će Washington “održati kapacitete odbrane” Tajvana, što znači da zadržava pravo da mu prodaje oružje. Međutim, u dokumentu se ne naglašava da li će SAD zapravo vojno intervenirati ako Tajvan bude napadnut, a nigdje se ne obećava ni da neće. Ovakva strateška neodređenost omogućila je da razvija odnose sa Kinom uporedo sa savezništvom sa Tajvanom.

S druge strane, to je spriječilo i tajvanske lidere koji su bili skloniji nezavisnosti da pretpostavljaju da imaju potpunu i nedvojbenu podršku SAD ako proglase nezavisnost, što bi dovelo do mogućnosti kinesko-američkog rata.

Ovakav okvir u kojem su se razvijali odnosi i sa Kinom i sa Tajvanom bio je dobar za američke interese u vremenu kada je moć američke vojske bila daleko iznad kineske, stoga je sama pomisao da bi SAD mogao intervenisati iako to nigdje nije precizirano bila dovoljna da odvrati kinesko vodstvo, čak i kada su ekonomija i vojska Kine počeli rasti.

Međutim, sa današnjim vlastima u Pekingu veća je vjerovatnoća da se ta percepcija o američkoj superiornosti mijenja. Prvo, Kina sada računa na to da vojno može poraziti SAD ako dođe do sukoba u Tajvanskom moreuzu. Drugo, kineski lider Xi Jinping skloniji je političkim rizicima.

‘Strateška zbunjenost’

Stoga je izjava američkog predsjednika Joe Bidena da će SAD vojno intervenisati u slučaju kineske invazije na otok izazvala šok, pogotovo kod azijskih saveznika koji su dovedeni u nezgodnu poziciju dok pokušavaju da izbjegnu pogoršavanje odnosa sa Pekingom.

Na pitanje postavljeno dan nakon izjave u Tokiju o tome da li njegov komentar znači da je SAD napustio svoju politiku prema Tajvanu te da li bi poslao američke snage u slučaju kineskog napada, Biden je odgovorio da se “politika nije promijenila”. Također, Bidenovi savjetnici i Bijela kuća požurili su da objasne da predsjednik nije time mislio na promjenu politike (i ovo nije prvi put da je Biden najavio američki vojni angažman u slučaju invazije, a Bijela kuća to porekla).

Ipak, svi su zapamtili prethodni odgovor američkog predsjednika.

Neki svjetski mediji primjećuju da on nije donio više “strateške jasnoće” što se tiče politike SAD-a u slučaju Tajvana nego “strateške zbunjenosti”, aludirajući na sam pojam “strateška neodređenost” koji se koristi da opiše njihove odnose.

Sve ovo se dodatno komplikuje kada se uzme u obzir da Zapad ipak na kraju nije uspio odvratiti Rusiju od invazije na Ukrajinu.

Izvor: Al Jazeera

Reklama