Postoji li u svijetu naftni imperijalizam?

Nakon 11. septembra pojavili su se glasovi da napokon treba priznati da je SAD imperija, baš kao što su bili Britanci ili Rimljani, koja provodi osvajačke pohode, pogotovo u regijama bogatim naftom.

Brojni autori ukazuju da intervencijama na Bliskom istoku SAD donosi beneficije i drugim kapitalističkim državama koliko i sebi (EPA)

U članku, nedavno objavljenom u The New York Timesu, navodi se da je SAD postigao svoj cilj energetske nezavisnosti – sada proizvodi više nafte i rafiniranih proizvoda, prirodnog gasa i uglja nego što može potrošiti. SAD se tako transformisao od najvećeg svjetskog uvoznika nafte do izvoznika i nafte i gasa.

Energetska sigurnost je dio nacionalne sigurnosti i povezana je s prirodnim resursima koji se koriste za dobijanje i korištenje energije te podrazumijeva pristup stabilnim i cjenovno pristupačnim izvorima energije. Zemlje kao što su Rusija i Kanada, sa viškom takvih resursa, energetski su sigurne, a one sa deficitom – nisu.

Ovakva energetska sigurnost je sigurno poželjna kada zbog konflikta dođe do poremećaja u globalnom energetskom snabdijevanju, što se može vidjeti na primjeru Evrope koja je ovisna o ruskim energentima.

Ipak, kako dodaje autor članka u The New York Timesu, kada Amerikanci dođu na benzinsku pumpu da natoče gorivo i vide cijene zasigurno ne razmišljaju kako je njihova zemlja energetski sigurna.

Nafta, ugalj i prirodni gas su proizvodi kojima se globalno trguje, zbog čega je i američka ekonomija ranjiva ako dođe do povećanja cijena energenata.

Kao što piše NYT, svako povećanje od deset dolara po barelu znači gotovo 200 miliona dolara poreza dnevno na američka domaćinstva i biznise, a da se ne govori o inflaciji koja prijeti da američku ekonomiju ponovo dovede u recesiju.

Energetski imperijalizam

Proteklih decenija razvila se teorija “naftnog” ili “energetskog imperijalizma”, koja zastupa tezu da se velike sile, najviše SAD, bore za pristup nafti u svijetu kao ključnom faktoru za održavanje njihove globalne pozicije.

Prema tim teorijama, SAD kao najveća sila na svijetu, uz podršku drugih vodećih kapitalističkih država, pokušavala je da pojača kontrolu nad svjetskim rezervama nafte. Iz ugla energetskog imperijalizma, to je urađeno putem invazije na Afganistan (koji je geopolitički ulaz za Zapad na Kaspijsko more i njegovu naftu i prirodni gas), invazije na Irak 2003, brzim širenjem američkih vojnih aktivnosti u Africi, te povećanjem prijetnji prema Iranu i Venecueli.

S druge strane, neki tvrde da postoje dvije vrste modernog “energetskog imperijalizma”.

Prvi je ruski, gdje energetski proizvođači koriste svoje prednosti nad zalihama energenata ili energetskim transportnim sistemima da utiču na političke ishode.

Tu je i OPEC, kartel bliskoistočnih zemalja koje proizvode naftu, koji je naprimjer to pokušao uraditi ograničavajući naftne zalihe tokom ‘70-ih, kako bi Zapad promijenio politiku prema regiji.

Druga forma ovog imperijalizma uključuje zemlje koje konzumiraju veliku količinu energenata te pokreću političke ili vojne manevre kako bi osigurali zalihe koje druge zemlje imaju.

Invazija na Irak

Tu spadaju i sumnje da su Britanija i SAD izvršile invaziju na Irak zbog energetske sigurnosti, pogotovo što je nakon 11. septembra povjerenje u Saudijsku Arabiju bilo poljuljano.

Tako je za neke rat u Iraku 2003. očigledni primjer naftnog imperijalizma, budući da je, prema njima, anglo-američka invazija na ovu zemlju izvedena primarno zbog energetskih resursa.

Prema dokumentu nazvanom “Projekt za novo američko stoljeće”, na koji su se pozivali visoki zvaničnici Bushove administracije, “potreba za prisustvom američkih snaga u Zaljevu nadilazi problem režima Saddama Husseina”.

Također, Vijeće za vanjskopolitičke odnose i Institut James Baker, po nalogu tadašnjeg američkog potpredsjednika Dicka Cheneyja, objavili su 2001. izvještaj o energetskoj sigurnosti u kojem su upozorili na nadolazeću globalnu energetsku krizu. Kao glavni izvor te krize naveli su “tenzije na Bliskom istoku”, a pogotovo “prijetnju koju predstavlja Irak”, budući da postoji mogućnost da će Saddam Hussein “ukloniti iračku naftu sa svjetskog tržišta na duži vremenski period” kako bi naštetio cijenama. Istaknuto je i da Saddam koristi naftu kao oružje te manipulira svjetskim tržištem.

Dakle, pravi ciljevi američke invazije na Irak, kako tvrde brojni autori i teoretičari, bili su stabilizacija globalnog energetskog tržišta i osiguravanje slobodnog protoka iračke nafte na svjetska tržišta, dok je sekundarni cilj bio osigurati profit za američke i britanske naftne gigante.

U prilog ovoj tezi, objavljeni su i razni zvanični dokumenti prema kojima su Britanci i Amerikanci htjeli privatizirati iračku naftnu proizvodnju koju bi preuzele strane kompanije.

Ipak, američki zvaničnici ne samo da su rijetko spominjali naftu, nego su negirali da ona igra ikakva ulogu u odluci da se svrgne Saddamov režim.

Američki ministar odbrane Donald Rumsfeld govorio je da je “besmislica” ukazivati na to da američka invazija na Irak ima bilo kakve veze sa naftom. Naglašavao je da je to “mit koji kruži okolo”.

Američko carstvo

Ipak, nakon 11. septembra, pojavili su se stavovi da napokon treba priznati da je SAD imperija, baš kao što su bili Britanci ili Rimljani prije toga, koja provodi teritorijalne osvajačke pohode, pogotovo na one regije bogate naftom kako bi se mogla garantovati energetska sigurnost.

Nafta je tako smatrana “krvotokom koji podmazuje motore američkog kapitalizma”.

Teza “krv za naftu” zagovarala je to da SAD sve više interveniše na globalnom Jugu kako bi došao do tržišne dominacije američkih transnacionalnih naftnih kompanija, odnosno da bi osigurao stabilne zalihe nafte za američku ekonomiju.

Međutim, brojni autori ukazuju da intervencijama na Bliskom istoku SAD donosi beneficije i drugim kapitalističkim državama koliko i sebi, garantujući relativno jeftino snabdijevanje ključnim energentima njihovih nacionalnih ekonomija, čime generalno održava svjetski liberalni poredak u cjelini. U prilog ovom govore podaci da zemlje Bliskog istoka više nafte izvoze u Evropu, Kinu, Indiju i Japan nego u SAD.

Zbog toga je jedan od razloga zašto energenti oživljavaju imperijalistički poriv sila taj što je energetska sigurnost toliko važna za normalno vođenje kapitalističkih ekonomija da se ne može tek tako prepustiti tržišnim snagama.

Također, politička prednost koju može donijeti je veoma velika. Ne radi se samo o tome da su fosilne zalihe koncentrisane na određenim geografskim područjima, nego i o monopolističkoj prirodi energetske infrastrukture, jer gasovodi i naftovodi vrlo lako mogu biti isključeni ili iskorišteni kao prijetnja za političku dobit, što se može vidjeti u slučaju Rusije.

Izvor: Al Jazeera