Umjesto čestitke za Bajram: Možemo li poštovati tuđa slavlja i radosti?

Moj djed, zidar, bauštelac, građevinski radnik, nikada nije radio ništa oko kuće, nije proizvodio buku, nije kosio kada su njegovi susjedi muslimani obilježavali svoje blagdane, piše autorica.

Vjernici obavljaju namaz u Begovoj džamiji u Sarajevu (Pixsell)

Četiri velike monoteističke religije ove godine svoje najveće blagdane slavile su u gotovo pa isto vrijeme. Katolici Uskrs, pravoslavci Vaskrs, Židovi Pesah, a muslimani su počeli trodnevnu proslavu ramazanskog Bajrama. Rijetko se poklope tako precizno kao što je to bilo ove godine.

Ovogodišnje blagdanske proslave prolaze u znaku i sjeni ruske agresije na Ukrajinu, a posebno u Europi koja se suočava, ne samo s ratom na svom prostoru, nego i humanitarnom i izbjegličkom krizom. Svaki rat je težak onom koji ga pokušava preživjeti, ali i opomenama nama koji živimo u miru, tako teško uspostavljenom, koliko ga svatko od nas mora čuvati.

U Bosni i Hercegovini se na Popisu stanovništva iz 2013. godine manje od pet posto ukupne populacije izjasnilo da ne pripada nijednoj od tri dominantne religijske skupine, pa je pravo pitanje: ako nas je toliko vjernika, toliko sljedbenika Kristovog i Muhamedovog nauka koji propovijedaju ljubav, mir, razumijevanje, toleranciju, milosrđe, odakle onda toliki zločini prema drugom? I ne samo oni ratni, nego zločini iz mržnje kojima svakodnevno svjedočimo?

Gdje smo i kada izgubili moralni kompas?

Zločini iz mržnje su zapravo svi oni silni komentari koje naši sugrađani ostavljaju po društvenim mrežama i portalima. Govor mržnje u našem javnom prostoru ima i religijsku dimenziju: katolike u Bosni i Hercegovini poistovjećuje se s ustašama iz Drugog svjetskog rata, za pravoslavce se redovito govori kao o genocidnom narodu, a muslimane se etiketira i stigmatizira kao islamske teroriste, razarače “kršćanske” Europe i zapadne civilizacije.

Veliki vjerski blagdani koje smo ovih dana obilježavaju, svatko iz svoje vlastite duhovne i religijske tradicije, prilika su da se zapravo, svatko od nas zapita: gdje je i kada izgubio taj moralni kompas, tu dimenziju čovjeka u sebi, ali i onog temeljnog principa na kojem se monoteističke religije kojima 95 posto naših sugrađana pripada – ljudi smo i po tome smo svi jedni drugima braća.

Kulturno-povijesni prostor Bosne i Hercegovine i društveni kontekst i okolnosti u kojima živi svatko od nas, podsjetnik je, da sve te velike blagdane obilježavamo, proslavljamo i radujemo im se jer im se raduju naši prvi susjedi, prijatelji i poznanici. Svake me godine iznenadi kako, ne samo nacionalna, nego i ta “vjerska mržnja”, uspijeva u ljudima probuditi takve degutantne i gadljive komentare, a nerijetko naše vjerske proslave i slavlja završe u onom, političko-ideološkom prostoru, pa tako Bošnjaci tamo gdje su manjina za Bajram doživljavaju dodatne neugodnosti, uvrede ili proslave krsnih slava po Srebrenici završe tako da se povratnike maltretira i ispod balkona im se “pjevaju” pjesme iz četničkog muzičkog spektra. I tako je gotovo na svakom pedlju Bosne i Hercegovine – samo se “manjine” i “većine” smjenjuju, odnosno žrtva i napadač.

Umjesto da nam zaista vjerski blagdani, a osobito jer i Uskrs i Ramazanski bajram, imaju tu višetjednu pripremu u smislu posta, molitve, odricanja, zagledanosti u sebe i vlastite greške i propuste, budu prilika da osvijestimo da smo svi braća u ljudskosti i da moramo zajedno raditi za dobro – nerijetko se pretvore u jedan festival uvreda, mržnje, stigmatizacije. I sve to vjernici jedni drugima čine. Umjesto da to vrijeme bude vrijeme solidarnosti, plemenitosti i milosrđa, vrijeme koje će nas, između ostalog, podsjetiti da živimo u istom svijetu, trpimo iste socijalne nepravde, osjećamo zajedničku izoliranost od ostatka uređenog svijeta, da se desetljećima  svaki Uskrs, Vaskrs i Bajram dočekuje i ispraća u onoj famoznoj bosanskoj metodi preživljavanja i “spajanja kraja s krajem”.

Najveći problemi suvremenog svijeta nisu ni zaobišli ni Bosni i Hercegovini, ali ako bismo svi zajedno ponekad jedni drugima mogli pružiti ruku, iskreno čestitati te svete dane radosti, ne bi nestali svi naši problemi niti bi sve naše traume nestale, ali dali bismo šansu ne samo miru, nego jedni drugima. Vjerojatno bi bilo puno manje izjedanja i samih sebe, ali i onih drugih, puno manje mržnje i govora mržnje i u nama i našem javnom prostoru. Takvo ponašanje nije nikakvo “jugoslavenstvo”, kako se često posve pogrešno naziva u našem medijskom i političkom prostoru, nego prostor za bratstvo među ljudima, neovisno o našim etničkim i religijskim pripadnostima, prostor i šansa za ono temeljno poštovanje drugog, suosjećanje s njegovom patnjom i radost kakvu vjerski blagdani donose.

Travničke ramazanije i govor mržnje

Povod ovom tekstu bile su reakcije nekih mojih Facebook prijatelja kada sam prije nekoliko dana objavila fotografiju katoličkog molitvenika – Biserje Svetog Ante i ramazaniju, tradicionalnu piticu koju muslimani jedu za iftare i sehure u Bosni i Hercegovini. Tu je ramazaniju, kupljenu u Travniku, donijela moja mama u Zagreb, jer otkako znam za sebe nije prošao nijedan Ramazan, a da ih mi nismo jeli. Svakog dana Ramazana negdje oko 17:30 slala me u obližnju trgovinu gdje su se prodavale. Čekala sam u redovima s našim susjedima da bude gotova i tople ih, trčeći nosila kući. Na taj su se mali fragment iz svakodnevnog života neki moji prijatelji katolici i pravoslavci zgrozili, komentirajući i pišući mi poruke u kojima me pitaju “jesam li to stvarno jela”, kao da sam u najmanju ruku, tolikim pojedenim ramazanijama, kako ih se naziva u Srednjoj Bosni, postala manje ili loša katolkinja, pa su me još i u političkom smislu, ispisali iz Hrvata. A nisu izostale ni kritike samih muslimanima koji su me upozoravali da to ne bi oni koji nisu muslimani trebali jesti.

Sve to skupa me, priznajem, iznenadilo: nisam očekivala da ljudi u svemu vide neku “zavjeru”, da je u svemu što činiš moguće pronaći način i tehniku kojom će te “ekskomunicirati” iz zajednice kojoj nominalno pripadaš. I da toliki naši ljudi daju sebi za pravo i otimaju ti slobodu i prostor da poštuješ druge i raduješ se s njima.

Umjesto bajramske čestitke, podsjetit ću na priču koju sam čula od svoje pokojne bake, tvrde bosanske katolkinje iz sela Guča Gora kod Travnika. Moj djed, zidar, bauštelac, građevinski radnik, nikada nije radio ništa oko kuće, nije proizvodio buku, nije kosio kada su njegovi susjedi muslimani obilježavali svoje blagdane. Te bi dane i oni, kao katolici, provodili u nekoj tišini, poštujući tako svoje susjede i njihovu radost. Više je, čini mi se, pameti i razumijevanja bilo u tim priprostim seoskim ljudima kakav je on bio, nego u nama.

Izvor: Al Jazeera