Raspored

Svjetskog prvenstva

Straussova nedovršena simfonija

Otišao je ‘Strauss sa Grbavice’, jedan od najvećih u historiji fudbalske igre sa ovih prostora, ali i poštovan i cijenjen gdje god je igrao ili sjedio na vreloj trenerskoj klupi.

Ostavio je Osim iza sebe duboke tragove, prepoznatljive, ostavio je armiju navijača i prijatelja da tuguju, ali i da budu ponosni, piše autor (EPA)

Svakoga od nas koji smo poznavali Ivicu Osima i sve istinske ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu vijest o njegovoj smrti je beskonačno rastužila. Otišao je Strauss sa Grbavice, jedan od najvećih u historiji fudbalske igre sa ovih prostora, ali i poštovan i cijenjen gdje god je igrao ili sjedio na vreloj trenerskoj klupi.

Nikad neću zaboraviti scenu u jednom sarajevskom restoranu na Baščaršiji.

Novembar je 2016, dakle skoro deset godina nakon moždanog udara koji je doživio u Tokiju, kao selektor japanske reprezentacije. Ulazim u restoran i prvo što mi padne u oči su dva Japanca koji sjede u uglu jednog separea. Na podu nekoliko fotoaparata. Sjednem, naručim piće dok čekam prijatelja i pitam konobara: „Otkud ova ekipa ovdje i u ovo doba godine?“ (Sarajevo je već pod snijegom što je neobično za goste iz Zemlje izlazećeg Sunca.)

„Dolaze već treći dan, a večeras već dva sata čekaju Švabu”.

„Kakvog Švabu?“ Ni nakraj pameti mi ne pada…

„Ćuj, kojeg Švabu? Pa Osima, ba“.

Nije prošlo 10 minuta, kad ulazi Ivica Osim i uz njega naravno supruga Asima, oslonac u životu tada već 40 godina, a te večeri i bukvalno oslonac jer se Ivica Osim teško kretao.

Skočih ja, skočiše Japanci, naravno izgrlimo se (posljednji put se vidjeli 1999. godine).

„Šta je, ba, Englez? Otkud i ti? Ja, što su mediji navalili, jadna mi majka… Šta ću vam ovakav?“.

Objašnjavam da sam slučajno tu.

„Ajde dobro je, belaj manje… Al’ će me satrati Japanci“.

Nisu ga satrali – satr'o je on i novinara i fotografa, koji je napunio fotografijama dvije kartice u svom Nikonu.

Dakle, Japanci su potegli iz Tokija da bi napravili intervju s Osimom. Duplerica. Umalo da sam i ja postao zvijezda u Japanu – zamisli, grli se sa Ivicom Osimom.

Deset godina nakon sto su mu japanski ljekari spasili život neobičnom metodom ledene hibernacije, Ivica Osim je i dalje uživao neviđenu popularnost i ugled.

I to je nažalost bio posljednji put da smo se sreli.

Rađanje ‘Straussa sa Grbavice’

A prvi put… mislim 1958. Četiri stara paviljona na Grbavici (živi Grbavičani će znati o čemu govorim), u blizini betonski plato i garaža pristiglih Londonera dvospratnjaka (zamislite ironije: upravo me u takvom jednom, ali u Londonu, zadesila vijest o Osimovoj smrti). E, na tom prostoru su se igrali turniri u malom nogometu, onako improvizovano, i tu su znali zaigrati Osim i Smajlović, a mi ipak mala raja gledali očarani šta je Osim radio s loptom. Usput, na tom betonu su odrastali kasnije i Slobodan Janjuš, Boško Janković, Slavo Todorović, nije daleko bio, čini mi se, ni Rutko Saračević sa bratom Alijom (Aljom)…

Odselih iz Sarajeva i nisam vidio odrastanje Željine šampionske generacije koju su predvodili upravo Osim, Smajlović te mlađi Janković, Janjuš i drugi…  na čelu sa trenerskim „magom“ Milanom Ribarom.

Sjećanje blijedi, moguće da mozaik nekih scena nije potpun, ali meni se u pamćenje urezala utakmica Jugoslavija – Francuska, aprila 1968. godine, igrana u Beogradu. Na Zvezdinom stadionu „trikolori“ su u kvalifikacionoj utakmici za Evropsko prvenstvo isprašeni sa 5:1. Debitirao je Ilija Petković i uzdrmao Francuze golom već u trećoj minuti. Kasnije je postigao još jedan, uz Džajića i Musemića. Ali, centralna figura meča bio je Osim, tada već Strauss.

Sjećam se jednog zaista duhovitog izvještaja u Sportskim novostima (ime autora, nažalost, ne pamtim) u kome kaže da je unatoč sunčanom i suhom vremenu teren oko Straussa sa Grbavice za francuske igrače bio vrlo klizav. Zaista, Strauss je bio nerješiva zagonetka za francuske veziste. I sigurno je ta utakmica otvorila vrata Ivici Osimu za blistavu karijeru u Strasbourgu, Sedanu, Valencianesu…

Razoružavao je svakog

„Sreli“ smo se ponovo, ali ovoga puta ja kao reporter TV Sarajevo, a Strauss kao trener Želje 78/79.

Nije uvijek bio zadovoljan našim novinarskim poslom, ali ni svojim igračima, ali probleme smo lako rješavali. Znao je s nama odigrati lopte u Skenderiji, u našem redovnom terminu i tada nas je najlakše prizemljio i objasnio da baš ne znamo o lopti koliko mislimo da znamo. Naravno, kasnije se sve završavalo u kafani, ali nikad, nikad nije tražio ili zamolio da zatvorimo oči pred nečim što je bila česta pojava u odnosu klubova prema novinarima. Njegova matematička inteligencija, senzibilnost, nježnost razoružavali su svakog.

Jednom prilikom je čak putovao s našom novinarskom reprezentacijom u Frankfurt, mislim da je to bilo 1985. godine, i to kao naš selektor. Nakon 15 minuta igre protiv jednog nižerazrednog kluba, napravio je par rokada i mi smo na opšte iznenađenje dobili bolji i mlađi tim. Šahovskom preciznošću dijagnosticirao je slabosti protivnika.

‘Ne ide baš sve’

O njegovoj trenerskoj karijeri sva se statistika lako može naći na internet, ali brojke ne pokazuju uvijek sve – svakako ne radost, tugu i razočarenja.

Nije u Straussovoj dirigentskoj karijeri bilo sve muzika. Pamti se i pamtiće se onaj gorki poraz Željezničara protiv Videotona u polufinalu Kupa UEFA 1985.

Ili je možda još teže podnijeti poraz protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. nakon što je Jugoslavija u regularnom toku bila puno bolji tim i sa igračem manje (isključen Šabanadžović), ali rulet penala Argentinu je odveo u polufinale, a kasnije u finale. Ni u tom finalu Maradona i društvo nisu bili nadigrani kao u duelu sa Stojkovićem, Sušićem, Savićevićem, Ivkovićem…

I tada sam proveo gotovo mjesec dana  s reprezentacijom u Poreču, prateći pripreme. I nagledao se, i naslušao spletki koje su kreirali neke beogradske i zagrebačke „kolege“, formirani u klanove radeći pritisak da se po njihovoj mjeri sastavlja tim. Koristili su svaku, ama baš svaku situaciju da destabiliziraju sjajnu generaciju i da Osimu podmetnu nogu gdje stignu.

Znao je tada, u predvečerje Svjetskog prvenstva u Italiji, kada je završio radni dan i kada nas je malo ostalo za šankom zapjevušiti pjesmu: „Ne ide, ne ide“. Nisam bio iz miljea „narodnjaka“, pa sam ga upitao šta ima u toj pjesmi ružnog refrena kad nam baš ide

„Eh, moj Jela, ne ide baš sve“.

I uvjerili smo se da baš sve ne ide na prijateljskoj utakmici Jugoslavija – Holandija u Zagrebu 3. juna, neposredno pred odlazak u Italiju. Političke i ne samo političke tenzije osjećale su se u zraku i gotovo na svakom koraku. Od intoniranja himne, pa do kraja utakmice navijači nisu prestajali zviždati i vrijeđati jugoslovenske igrače. Bio sam uz samu aut liniju i nikada ni prije ni poslije, osim u ratnim danima u okruženom Sarajevu, nisam osjećao takvu nelagodu i tugu. Holanđani su pobijedili 2:0, a jugoslovenski igrači su jedva dočekali kraj utakmice da pobjegnu daleko od terena na koji je iz gledališta dopirala nevjerovatna količina mržnje.

Grandioznost jednog karaktera

Ivici Osimu je bilo najteže, u to nema sumnje 1992. godine, tačno prije 30 godina, kada je nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu podnio ostavku na mjesto selektora jugoslovenske reprezentacije (koja je bila sankcijama upravo zbog rata u Bosni i izbačena sa Eura u Danskoj).

I upravo je ta situacija pokazala grandioznost karaktera Ivice Osima.

Počivaj u miru, šefe! Ostavio si iza sebe duboke tragove, prepoznatljive, ostavio si armiju navijača i prijatelja da tuguju, ali i da budu ponosni.

Izvor: Al Jazeera