Moji ramazani i bajrami: U oku mi, majko, boja tvoje šamije

Ovo je, čini mi se, prvi ramazan i Bajram u kome se u našoj kući ‘ruku pod ruku’ sudaraju radost i tuga, sreća i strepnja, razdraganost i tjeskoba, piše autor.

Bila je u postu moja majka duže od sedam decenija, pamtim boje njenih šamija, postekiju i ruke u molitvi, piše autor (Reuters - Ilustracija)

Trenuci pred sehur u naselju Zdena, tišina pred svitanje u Cerića sokaku, gdje je naša porodična kuća.

Gledam svoje ruke, pokrećem prste, čujem svoje srce kako još uvijek mirno, vjerujem tako, vlada sistolama i dijastolama. Ustajem, hodam, podignem ruke. Dišem i čujem i vidim, razumijem i pamtim. Živ sam, kažu sva moja čula, treba biti sretan onim što ti je pruženo. Jedna sasvim druga dimenzija.

U sehurskom bereketu pamtim riječi dida Vahida, alarahmetile, kako Gospodar i meleki donose salavat i na one koji ustaju na sehur. Pogledam na kalendar, zavirim u prošlost, onu do koje seže memorija djeteta koje danas, dok na naše umivene avlije kuca Ramazanski bajram, živi svojih 22.518 dana otkako se začeo u utrobi majke Vahide kao kapljica sve dok mu melek nije udahnuo dušu, a Stvoritelj odredio nafaku i smrtni čas i zaveo u svoj nevidljivi tefter sudbinu, kakva god bila.

Ovo je, čini mi se, prvi ramazan i Bajram u kome se u našoj kući „ruku pod ruku“ sudaraju radost i tuga, sreća i strepnja, razdraganost i tjeskoba.

Majka

Moja majka, 85 godina, sprema se na Odlazak, traži da joj donesemo vode sa Zmajevca više harema u njenom selu, svjesna da Gospodar motri na nju otkako je kao dijete prije osam decenija, bio je onaj rat, prvi put ušla u mejtef u rodnom Donjem Kamičku u džamiji čije je kamene temelje zapljuskivala rijeka Sana, i sa vjerom da je između Džehennema i Dženneta samo jedan lakat, kao što mu se ona cijeli svoj život davala padajući na sedždu. I bila je u postu duže od sedam decenija, pamtim boje njenih šamija, postekiju i ruke na grudima u molitvi. I riječi koje je čula od učenih alima kako su pera sudbine odložena, a stranice se osušile, ponavljajući nama djeci kao zakletvu: „Sve je određeno i zaključano“.

Okopnjelo je njeno tijelo na postelji, utišale se riječi, drži me prstima koji su davno izgubili gipkost i savitljivost. Ali mozak radi i srce koje skoro više i ne pumpa krv kroz pretkomore, ispunjeno je bogobojaznošću. Takva bijaše cijeli svoj teški i paćenički život moja majka.

Od devete godine, davne 1947. kada je u dječijim suzama ispratila oca ,„mladog Muslimana“, u banjalučku „Crnu kuću“, a onda na robiju u Zenicu i Foču i čekala da ga vidi kao potpunog stranca 11 godina i tri mjeseca kasnije, pa u „drugom ratu“ koji je preturila preko glave da u smrt isprati supruga, moga oca, jedne kišovite srijede oko pola tri popodne, 19 dana prije oslobođenja mog rodnog grada, posljednjeg oslobođenog u Bosni i Hercegovini, kada su ga odveli iz avlije, u trenerci, a ona ga u potpunoj smetenosti i ludilu tiho pitala: „Rasime, treba li ti para“, dala mu kapu i čula odsutni glas vojnika sa bijelim opasačem, rodom sa Sokoca: „On će se vratiti oko sedam“.

„Dala sam za vazifu i vitre, nisam nikome dužna. Onoj Fatmi Halilovki litos (ljetos) sam u Kijevo poslala 50 maraka i paket pelena. Umrla je, ali ja sam za nju mrtvu dala“, zbori moja mati, koju kroz život samo „nisu uprezali da vuče plug“.

Sin

Naš Amar, devet godina, dobro, deset (plah i hiperaktivan neopozivo imperativno želi da je stariji) ne propušta nijednu teraviju (teravih-namaz) u našoj džamiji u Bužimskom naselju. On i imam su gotovo pa ahbabi.

Preko Vibera pitam Senada ef. Omića je li vazifa ista kao i prošle godine, prije nego što krenem do blagajnika Zerina.

„Alejkumu selam. Sve je poskupjelo, samo je vazifa ostala ista“.

Kod Senada efendije Amar je među ostalom mektebskom djecom među najredovnijim, prešao je na sufaru, a kada nauči harfove počeće učiti iz Kur'ana i spremati se za hatmenski ispit. Sretni smo.

Isto veče nakon iftara, uoči svete 27. noći ramazana (Lejletul Kadar) Senad ef. mi piše:

„Imam diskretnu molbu. Iako pretpostavljam da će biti, volio bih da Amar večeras svakako dođe u džamiju, imamo program u povodu 27. noći ramazana. Svake godine darujemo dvoje najvrijednijih malih-velikih džematlija, a ove godine je on jedan od njih. Neka bude iznenađenje za njega“.

„Amar će sigurno doći, jer je on za sve nas ogromno pozitivno iznenađenje. Ponosni smo na njega. Kada on hladno odluči da umjesto da gleda Ronalda i Manchester Uniteda, za kojim je lud, ide na teraviju, onda znate “koliko je sati”.

Amar se uoči Lejletul-Kadra u džamiji zadržao do ponoći i uzbuđen s vrata pokazao poklone: svoj prvi Kur'an, tespih, serdžadu i dječiju kasicu.

‘Vahida, ne zna se ko će prije’

Mama je prvog dana ramazana ležala na internom odjeljenju, a u sobi do njene naš hodža u penziji Osman, djevojačko prezime moje majke, rod, iz istoga predivnog sela mog dječaštva uz rijeku sa željeznim visećim mostom na sajlama i ostacima kerepa (drvene skele za prijevoz preko rijeke) uz obalu Sane podno planine Muleža.

„Osmane, ja sam tebe prvog odabrala da mi klanjaš dženazu“.

„Vahida, ne zna se ko će prije“.

I tada joj kao sekvence na kinematografskom platnu lete daleke slike roditelja, oca Vahida i majke Ize. Ebejka (tako smo je zvali mi unuci) je preselila 3. marta 1986, a dido 1. aprila 1992. godine.

„Kao da je danas bilo, bio je ramazan, babo je umro uoči 27. noći“, bljesne poput munje u mirnoj noći rano pamćenje moje majke. Tačno je 30 godina prošlo. I riječi moga dide njegove posljednje zime i ranog proljeća, koji je nepokretan i skoro slijep preko radija osluškivao topote crnih konjanika smrti po Bosni i proročanski poručio:

„Čim olista, oni će u šume“.

I filmski prizor povratka sa robije Vahida Hasanbegovića prije 63 godine pred koga je preko kamenitog Voznika na Hrastik izašla moja majka i vidjela mršavog nepoznatog čovjeka dugih brkova sa drvenim koferom u ruci, svoga oca, čiji je povratak prkosno čekala kako bi se kao „stara cura“ udala „tek“ u 21. godini. Dido se nakon 11 godina i tri mjeseca vraćao preko Stražbenice da vidi je li išta ostalo od pomoćne kuće, štale i pojate (nije ništa) a kad se spustio u selo „sljeglo“ se i staro i mlado da dočeka i vidi nekada najimućnijeg domaćina sa sedam „najmenika“ (tako su se zvali pomoćni radnici), sa dva para konja kao vila, na desetine krava i volova i bezroj ovaca na 150 duluma zemlje, partizanskog odbornika od 15. novembra 1943. do kraja rata i seoskog muteveliju bez mandata (plaćao je vazifu i za komšije kad ostanu bez para) koga su komunisti na bigajri hak poslali na robiju kao „domaćeg izdajnika“, ali to je jedna opora i duga povijest moje porodice sa majčine strane.

„Prije nego su ga odveli te ‘47, udala se moja nastarija sestra Ćama u Kijevo, pred kuću se slio silni svijet, krenu pjesma svatova, a babo kaže: ‘Ne pjevajte u mojoj avliji, za mene je danas žalost’. Ležao je na robiji u ‘Crnoj kući’, a rodilo mu se prvo unuče Harka, poručio je: ‘Kada Ćama dođe sa djetetom, izaberite najbolju ovcu'“, priča moja majka na postelji.

Sve je to daleko iza nje, kada muklo bez suza prozbori: „Ja više nejmam nikoga“, dok huči pamćenje iz kao proljetne vode.

‘Ah, moj Aljo, crne oči’

Blagosiva našeg Amara i sjeća se svojih prvih sehura uz mlaćenicu i kuruzu (kukuruzu) i iftara sa zajedničkom sofrom i strogih pogleda oca ako neko započne priču, nije se govorilo dok se jede. I mejtefa u koji su išli, a vozio se kreč za džamiju sa drvenom munarom koja još nije bila gotova, i očevog nijeta da će joj kupiti prve dimije.

Razlio se ramazan po gradu kao sevdalinka iz grla neponovljivog Zaima Imamovića, kao pjesma besmrtne Zehre Deović koju je moj dido najvolio: „Ah, moj Aljo, crne oči, ti ne hodaj sam po noći“, koju je pjevao dok je u krilu držao sina jedinca Aliju, mog rahmetli daidžu, i vikao na konje: „Gija, gija, jablanovi moji“.

Kandilji, ezani mujezina, halva, to magično slatko jelo, kao nekada ona naša dječija na majkinom šporetu „smederevcu“ koja u našim gladnim očima i dječijim ustima nestane „kao halva“ i riječi molitve postača: „Nevejtu e esume lillahi te ala gaden min šehri ramadane“ (Odlučih u ime Allaha da sutra postim ramazanski post). I riječi tevbe (pokajanja) pred Bogom: „Estagfirulah, Estagfirulah, Estagfirulah min kulli zennbin ve etuvu ilejh“, jer „neka baci kamen onaj koji nije počinio grijeh“. To su riječi koje izgovaram i ja, smrtnik i neznatna čestica svemira, svakoga dana ramazana. Što rekao moj rođak Tečo: „Kad zna Bog, neka znaju i ljudi“.

Zahvala i pokornost u mjesecu kada je počela objava Kur'ana časnog čije poruke ispunjavaju prostor između nebesa i Zemlje. Ibadet i dobročinstvo, vazovi i sadekatul fitr (vitre), teravih-namazi…

Amar se sprema na posljednju teraviju, navlači tijesne patike, moj mali „profiter“ i vidra, jer stariji nakon teravije u dječije patike ubace koju marku, pa da se sa manjim brojem obuće dodatno osigura. Bajram se već osjeća u zraku, prave se baklave i hurmašice, „umivaju“ avlije. Čekamo Almirinog brata i snahu koji iz bavarskog gradića prije Bajrama donose malu princezu Rejhanu, koju smo gledali samo preko messengera i fotografija. Svečano je kod nas. Doduše, nema više svježe okrečenih kuća punih ćilima i serdžada, šifona, vezenih jastuka, draperija i Vilerovih goblena na zidovima, a opet u ovo digitalno doba stari Barjam i dalje sjaji u srcima ljudi sa svojim adetima i mirisima, ispeglanim odijelima, bajram-bankama…

Izvor: Al Jazeera