Novi roman Andreja Nikolaidisa: ‘Anomalija’ kao jedina stvarnost Balkana

Te anomalije života toliko su okoštale i snažne da se svijet izvan njih gotovo i ne može vidjeti, a narativni sarkazam i ironiziranje pripovijedanja način su da autor istakne beznadežnost svijeta.

Andrej Nikolaidis je crnogorski književnik i novinar (Arhiva)

Prepoznatljivog literarnog rukopisa Andrej Nikolaidis spada u red pisaca koji svakom novom knjigom pokuša redefinirati vlastito spisateljsko pismo ne samo eksperimentišući s formom nego uvijek, u pravilu, nastojanjem da pripovijest svojih proza osvježi novim književnim iskustvom.

Ako je u široj javnosti poznat kao publicista s izraženom potrebom da slijedi diktat istine i da neprekidno raspršuje mitove zabludjelog društva u literaturi koju piše Nikolaidis se bavi samo naizgled istovjetnim spisateljskim poslom, jer njegova je književnost, osim što je društveno angažirana, neprekidno u potrazi za optimalnim poetičkim izrazom.

To je književnost koja računa na društveni kontekst ali isto tako i književnost koja uspijeva napraviti otklon od mimese stvarnosti svojom potenciranom asocijativnošću i potrebom da gradi slike utemeljene na široko raspoznatljivim referencama.

Naslovnica romana (Ustupljeno Al Jazeeri)

Kada Nikolaidis definira pripovijest onda to u pravilu znači da je potraga za smislom ili književnom istinom ekstendirana u niz pripovjednih situacija koje svojom koherentnošću ogledaju značenje pisanog. U posljednjem romanu „Anomalija“ kako i naslov sugerira Nikolaidis se bavi nastranostima crnogorskog društva i to onim koji neprekidno podrivaju vladajući narativ i razbijaju fasadu privida iza koje se krije društvo duboko poremećeno po svojim epistemološkim i moralnim vrijednostima.

Višedimenzionalna kritika

Kritika, naravno, nije jednodimenzionalna, ona pokazuje slojevitost onoga što književnost u svom obuhvatu nastoji prikazati a pristup stvarnosti je samo naizgled naturalističan i opisan. On to jeste, ali u igri tumačenja prepoznajemo mjesta u kojima se neposredno opisno preobražava u metaforu života općenito, a ne samo kao izdvojen segment zbilje kojeg autor nastoji osvijetliti.

Stoga se kao sasvim logično nameće razumijevanje štiva ono u kojem je figura korumpiranog ministra zapravo samo simbol jednog fenomena koji nije svojstven samo crnogorskom društvu, to je metafora čovjeka koji je izrastao u Personu služeći se najgnusnijim ljudskim porivima i kao takav pojava je koja se može pronaći u bilo kojem društvu nastalo raspadom onoga jugoslavenskog.

To je čovjek tranzicije, preobrazbe, metamorfoze u kojoj se mijenja sistem vrijednosti, mijenja se moral, mijenja se istina, mijenja se historijsko iskustvo a jedini cilj takve sveobuhvatne transformacije, kako to Nikolaidis vidi, jeste promjena paradigme, koja je dijalektična, nezaustavljiva, nepromjenjiva. U „Anomaliji“ takav svijet je vidljiv i svijesti koja ga obujmiše jasno je o kakvom je procesu riječ, ali priroda promijene se više ne može zaustaviti.

Ako je semiotika priče o „ministrovim nepodopštinama“ jasno konotirana značenje pripovijesti o dvojici bogalja Petru i Pavlu izmiče u prvom čitanju i za njeno razumijevanje biće potrebna malo sistematičnija analiza. Asocijacija kako je riječ o nekoj vrsti priče sa „kršćanskim motivima“ sasvim su ispravne ne samo zbog asocijacija koje se uspostavljaju između imena glavnih protagonista i novozavjetnih apostola nego i zbog njihove pomalo uvrnute i perverzne potrebe da slijede neke samo naizgled starokršćanske zavjete – jedan samokažnjavanja drugi nekrofilnog obožavanja.

Ironizacija života

Ironizirajući ljudsku potrebu da slijede svoja uvjerenja do ekstrema Nikolaidis pokazuje koliko smo u današnjem vremenu postali ovisni o religijskoj mitologiji i koliko opasna može biti njena doslovna sljedba. Negdje u podtekstu pripovijesti izgleda da autor pledira za malo više racionalnosti i u tom smislu sasvim je drugačiji od onoga što se recimo zahtijeva na modernom zapadu. Dok se u evropskim kulturama nastoji otrgnuti od alijenirajućeg svijeta racionalizma na Balkanu, izgleda, tragamo za obrnutim procesom; ovdje, na našim prostorima, u stvarnost obremenenju mitskim prizorima rado bismo unijeli malo „zdrave pameti“.

Neko unutrašnje oko sluti da je Nikolaidis nastojao u romanu pokazati na koji način se današnje društvo, barem ono koje se zaklinje na kršćanski moral, odnosi prema najsvetijem dijelu kršćanskog etičkog naslijeđa. Ispisujući epizode o moralu, preljubi, samožrtvovanju, sujeti ili oholosti shvatimo da smo uronjeni u jedan sasvim izokrenut svijet, gdje su etika i metafizika kršćanskog zavjeta paravan za svijet u kojem su anomalije toliko učestale da zapravo čine suštinu njegovog postojanja.

Te anomalije života, kako ih Nikolaidis ispisuje, toliko su okoštale i snažne da se svijet izvan njih gotovo i ne može vidjeti, a narativni sarkazam i ironiziranje pripovijedanja način su da autor istakne beznadežnost svijeta u kojem njegovi likovi žive. Jer, jedno je od ključnih pitanja Nikolaidisovog romana, šta je to istina, ono u šta vjerujemo ili ono šta živimo i još dalje i dublje kako prihvatiti kao istinito ono što pojmimo kao jedini život koji imamo.

Izvor: Al Jazeera