Kako je Leonardo pomjerio granice umjetnosti, ali i nauke

Jedan od najvećih umjetnika svih vremena imao je moć da bude jako fokusiran na ono što radi te da mu pažnja nikada ne popusti.

Leonardo je bio kipar, arhitekta, izumitelj, naučnik, muzičar, filozof, pisac, scenograf... i u svemu je postizao odlične rezultate (ANSA)

Nedavno su se navršile 503 godine od smrti najpoznatijeg umjetnika svih vremena, autora najpoznatije umjetničke slike na svijetu, portreta zagonetne Gioconde, na našim prostorima poznatije pod imenom Mona Lisa. Slika je pronađena u Da Vincijevom ateljeu u Francuskoj, poslije njegove smrti, te je tako dospjela u vlast francuskog kralja Francoisa Prvog, te je do danas ostala u vlasništvu Francuske, gdje igra ulogu turističke atrakcije grada Pariza, glavnu zvijezdu muzeja Louvre.

Osim što je bio slikar, Leonardo je bio i kipar, arhitekta, izumitelj, naučnik, muzičar, filozof, pisac, scenograf i svašta drugo. Uobičajeno, ljudi koji znaju sve ni u čemu nisu baš dobri, ali sa Da Vincijem to nije bio slučaj – on je u svemu postizao odlične rezultate i na taj način otjelovio renesansnu ideju homo universalisa, čovjeka za sve. U novije vrijeme lik Leonarda da Vincija, isto kao lik Nikole Tesle, poslužio je kao materijal za mnoge fantastične priče, u koje je nemali broj ljudi i povjerovao.

Američki pisac Dan Brown djelomično se okoristio Leonardom da napiše svoj bestseler Da Vincijev kod, triler po kom je najveći umjetnik svih vremena bio veliki meštar Sionskog priorija, te kao takav upućen u tajnu da je Isus sa Marijom Magdalenom, „učenicom koju je posebno volio“, imao dijete, što je kroz simbole i obznanio na svojoj drugoj najpoznatijoj slici svih vremena, „Posljednjoj večeri“.

Smiješno je pri tome što je organizacija pod nazivom Sionski priorij nastala tek krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je čovjek po imenu Pierre Plantard objavio lažne historijske dokumente koje svjedoče da Priorij, ta varijacija na temu masonske lože, odavno postoji, dokumente koji potvrđuju da su veliki meštri u prošlosti, između ostalih, bili Leonardo da Vinci, Isaac Newton i Victor Hugo. Za života redovno raskrinkavan kao varalica, krajem osamdesetih Plantard će zbog finansijskih malverzacija biti izveden pred lice pravde, gdje će i sam priznati da je postojanje organizacije Sionski priorij jedna velika izmišljotina.

Nije dangubio ni trenutka

O pravom Leonardu ostalo je puno zapisa, kako njegovih ličnih (ostavio je iza sebe osamdesetak rukopisnih knjiga različitog formata), tako i od savremenika. Ono u čemu se njegovi savremenici slažu jeste da je riječ o čovjeku na kom priroda ni najmanje nije bila štedljiva, tako da ga svi opisuju kao muškarca izuzetno lijepog tijela i još ljepšeg duha. Zbog tolikih prirodnih darova, udruženih sa snažnom voljom željnom pravog znanja, Da Vinci je imao tu moć da pronikne duboko u predmete svog interesovanja, a što je pri tome načinio i mnoge planove za uređaje i naprave čije praktično postojanje nije moguće onako kako je zamišljeno, to je za plodne izumitelje normalna pojava, jer iako su izvanredno daroviti, ipak su i to obični ljudi, čiji se put do uspjeha temelji na greškama.

Poznato je kako za Leonardov intelektualni aparat nije bilo odmora. Nošen na krilima renesanse, rijetke epohe ljudskog roda u kojoj se u čudotvorstva nauke i tehnike vjeruje sa jednakim žarom kao u Božja, Da Vinci ne dangubi ni trenutka, već stalno, u svakoj situaciji, promatra svijet oko sebe sa namjerom da pronikne u one zakone koji omogućuju da pojavna stvarnost bude takva kakva je.

U pismu što ga je napisao mladom slikaru, Leonardo mu daje savjete da uvijek pažljivo gleda i razmišlja o onome što vidi, jer da je to put do tajni koje će mu omogućiti da se uzvisi do visokog slikarstva, ono koje oslikava istinu sve i ako je tema fantastična. U istom pismu Leonardo otkriva i to kako su se njemu mnoge božanske istine ukazale u šetnjama, u predmetima kao što su drveće i livade, gradovi i zgrade, pa čak i obično blato – sve je to u duhu genijalnog čovjeka samo manifestacija viših zakona (fizike), čije razumijevanje vodi njegovu slikarsku ruku do savršenih poteza i rezultata neprolazne vrijednosti.

Takav odnos prema životu ima svoju cijenu, a ona je velika usamljenost, ta vjerna pratiteljica ljudi koji su ispred svog vremena.

„Ako budeš sam, bit ćeš sav svoj, a ako budeš imao makar samo jednog prijatelja, bit ćeš svoj do pola, i utoliko manje ukoliko njegovo ponašanje bude indiskretnije, a ako budeš s više njih, još ćeš više upasti u slične nevolje“, piše Leonardo mladom kolegi, otkrivajući istovremeno veliku samoću i veliku snagu svog duha, sposobnom da se odupre onome čemu rijetko ko može, a to su pritisci okruženja.

Buđenje plemenitih osjećaja prema čovječanstvu

Za Da Vincija ni noć nije vrijeme odmora, o kojoj piše: „Iskusio sam da je iznimno korisno, kada se nalaziš u krevetu, u mraku, u mašti ponavljati površinske linije oblika koje si ranije proučavao i druge važne stvari koje su predmet tanašnih razmišljanja, i upravo je to čin dostojan hvale i koristan, urezivati stvari u pamćenje“.

Iz današnje perspektive, kada je brzina protoka informacija uveliko nadmašila sposobnost pojedinca da ih apsorbira, zbog čega je čitav svijet postao pomalo rastresen, posmatrati čovjeka koji je sa takvom snagom bio privržen svom radu može stvoriti kod posmatrača osjećaj vlastite nedoraslosti. I dobro je što je tako, jer Da Vinciju, koji ni najmanje nije bio osion ili bahat, to i pripada.

Lijepo je znati da je moguće, ako ne za nas same, onda bar za nekog drugog, jer takvi primjeri, za razliku od onih puno dominantnijih, u kojima se prikazuju same ljudske manjkavosti i nevaljalštine, bude plemenite osjećaje prema čovječanstvu, jedine u kojima je biti čovjekom lijepo i samo lijepo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera