Početkom godine Selma Alispahić je potvrdila kako je pala prva klapa dokumentarnog filma o Ay, Carmeli, jednoj od najvećih regionalnih predstava. Bit će to ostvarenje koje slavi život, jedinstvena priča o prijateljstvu i ljubavi. O čudu teatra koje je više od dvije decenije predstavljalo utočište velikom broju ljudi. Uz sve to, predstavljat će poseban omaž velikom glumcu Draganu Jovičiću, koji nas je napustio krajem 2020. godine.
Upravo je u septembru te godine predstava posljednji put i odigrana. Gotovo savršeno uigrani glumački trio (Selma Alispahić, Dragan Jovičić i Jasenko Pašić) je tada potvrdio očekivanja cijelog gledališta. Od prve premijere, koja je odigrana u martu 1999. godine, svaku narednu izvedbu tretirali su kao prvi zajednički izlazak na scenu, kao premijeru. Jednaku pažnju posvećivali su i privatnom odnosu, pa su Selmu u garderobi godinama dočekivale crvene ruže i bombonjera.
Zbog toga je veliki broj vjernih gledatelja slomila vijest o Draganovom odlasku, kao i prateća informacija da ostatak glumačke ekipe neće nastavljati rad na ovom pozorišnom komadu. U jednom od naših razgovora Selma mi je rekla kako nikada nije imala dileme zbog svoje prvobitne odluke: Dragan je jedinstven, apsolutno neponovljiv i Ay, Carmela bez njega ne bi bila to što jeste.
Sva nagađanja i nade da bi se Selma i predstava jednom ipak mogle vratiti na pozorišne daske bez Dragana utihnuli su ovih dana kada je u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu otvorena stalna muzejska postavka o predstavi. Desetine posjetitelja u tišini je obišlo izložene rekvizite na otvorenju izložbe. U maloj prostoriji postavljen je dobro poznati gramofon, kofer ispisan tekstom „Carmela i Paulino što glume vam fino“, nekolicina kritika o predstavi, novinski isječci i fotografije glumaca s važnim zvanicama.
Nemoguće se oteti osjećaju da je zrak nešto teži u prostoriji gdje od sada počivaju rekviziti predstave. Od momenta kad su za posjetitelje otvorena vrata izložbe, unutar tih nekoliko kvadrata bilo je moguće čuti samo jecaje, pohvale i izjave divljenja. Prisutne su posebno oduševili kadrovi koji prikazuju kako je druženje glumaca izgledalo iza kulisa. Još veće oduševljenje nastalo bi kad god bi se sa ekrana nasmiješili veseli i nešto mlađi Dragan, Selma i Jasenko. Čini mi se da se u momentima kada takvi kadrovi nailaze – svi upiru pogled u ekran i hipnotisano posmatraju kretanje figura.
„Izložili smo fotografije s raznih igranja, pa i one s izvođenja na Vracama – kad smo oživjeli Spomen park Vraca nakon dugo vremena. Tu su i brojni naslovi iz novinskih članaka, jer želimo da posjetitelji vide kako se godinama pisalo o Ay, Carmeli. Ono što je veoma važno, tu je i kompletan snimak predstave koju je prilikom posjete moguće pogledati, kao i kratki film montiranih fotografija, uspomena i videa sa naše velike turneje po Mediteranu. Sve je to vrlo teško. Za svaki sekund života predstave sam vezana. Sa svakim predmetom i dijelom kostima sam se morala u sebi oprostiti“, rekla je Selma Alispahić prilikom otvorenja.
Dodala je kako ideja borbe protiv fašizma nažalost nikad ne prestaje biti aktuelna, kao i da je Ay, Carmela isuviše velika i važna priča da bi ostala nezabilježena.
„Predstava sada ima neki drugi život – život sjećanja i uspomena. Velika je i posebna, ne zbog nas koji smo bili u njoj, nego zbog nekih mlađih ljudi sutra, koji je do sada nisu imali priliku gledati. Kroz nju će naučiti koliko je teatar važan i moćan te kako oplemenjuje ljudske živote. Naučit će mnogo i o važnosti umjetnosti, kako ne biti nemaran prema vlastitim vrijednostima. Ako u amanet ostavljamo bar nešto od toga, onda je sve imalo smisla“, zaključila je.
Otvorenje izložbe o Ay, Carmeli je prvi, veliki historijski put da neki bh. muzej otvara svoja vrata za neku teatarsku predstavu. Oni koji su nekad imali priliku razgovarati s pozorišnim ili filmskim radnicima vjerovatno će potvrditi da se u tim krugovima ovakvo nešto čekalo godinama.
U našem posjedu su Oscar i mnoštvo vrijednih filmskih nagrada, veliki broj teatarskih i književnih priznanja i sve to zaslužuje da bude smješteno negdje. Pokrenuta je, nadamo se, lavina promjene. Zbog Ay, Carmele djeluje vjerovatnije da je na pragu nešto sasvim novo. Puno vjerovatnije nam djeluje da će istu sudbinu doživjeti i druge važne predstave i filmovi.
U konačnici, nemoguće je izbjeći sasvim logičan zaključak. Za vrijeme svog prvog života Ay, Carmela je slovila za veliki društveni pokret i poseban pozorišni komad u kojem pronalazimo utočište. Potpuno isto će simbolizirati i u drugom, koji tek počinje.
Živjet će na krilima dokumentarnog filma i sjajne, vrlo emotivne izložbe. I najvažnije je to što će u vremenu u kojem fašizam ponovo buja, a desničari dobijaju svojih pet minuta, simbolično i dalje nuditi tračak nade i biti podsjetnik na trajne antifašističke vrijednosti.