U kalendarima državnih praznika na ovim prostorima Prvi maj – Međunarodni praznik rada preživio je društvenu tranziciju devedesetih, ali je u novim vremenima uvelike izgubio značaj. A smisla je imao više no ikad jer je ovdašnje radništvo od devedesetih naovamo iskusilo svu surovost novouspostavljenih radnih odnosa. Dotad je, u socijalizmu, radnička klasa bila svetinja i taj dan, točnije – dani, jer slavio se i 2. maja, bili su svetkovina zahvale onih koji su iznijeli revoluciju i izgradnju nove države na svojim plećima. Zato se u ono doba tog dana nije demonstriralo ni galamilo jer prava i položaj radnika, čak i kada su bili bijedni, skrivani su iza kulisa uzvišene retorike i svečanih parada.
Radnička borba s pečenim janjcima
Tada je začet i običaj da se u krugu obitelji, prijatelja ili radnog kolektiva, nakon jutarnjih budnica i mimohoda, odlazi u prirodu: na obližnja izletišta, u šume, parkove i na livade, pa da uz hranu s kazana, ražnja ili roštilja i piće iz gajbi ohlađenih u potoku radni narod nakratko odmori, opusti se i proveseli. Na neki način, slavljenje Prvog maja bio je hibrid radničkog praznika, koji je evocirao uspomenu na demonstracije radnika u Chicagu 1886. godine koji su tražili ”tri osmice” po Marxovoj formuli (po osam sati rada, odmora i kulturnog uzdizanja) te drevnog paganskog obreda slavljenja proljeća koji potječe sa sjevera Europe gdje se u takozvanoj Valpurginoj noći, pred prvi majski dan, paljenjem vatri i plesom oko njih pozdravljalo buđenje prirode.
Kada je devedesetih kucnuo čas da naglo obezgaćeno radništvo naspram naglo obogaćenih ”šampiona tranzicije” zbije redove i zagrmi, upaljeni su ideološki alarmi i ti su prvomajski pokušaji nerijetko bili prokazivani kao ”komunjarski” tako da je opet izostala borbena radnička oštrica. Umjesto nje ponovno je pod roštilj potpaljena vatrica.
Praznik rada je u kalendarima preživio zahvaljujući atributu ”međunarodnog” pa ako se praznovao u kapitalističkoj Njemačkoj ili Francuskoj (u Americi, zanimljivo, ne na taj dan, nego početkom devetog mjeseca) mogao se i morao, eto, i ovdje. No dok se i danas Prvi maj, primjerice, u Francuskoj, Grčkoj ili Turskoj slavi ”radno” – velikim demonstracijama, često i sukobima s policijom – na ovim se prostorima mirno, bezbolno i, štoviše, ugodno prenio običaj prvomajske ”borbe” s pečenim janjcima, ćevapima ili barem grahom s kobasicom i ponekim karanfilom pride.
Od ”tvrdih” radnika do ”mekih” djelatnika”
U Hrvatskoj se Prvi maj elegantno pretvorio u Prvi svibnja. Svibanj je zaista lijepa odomaćena riječ koja etimološki dolazi od sviba, razgranatog grma lijepih bijelih cvjetova koji cvate ovog mjeseca. Ali naziv maj, usprkos svojoj finoj mekoći ipak daje radničkom prazniku rezolutniji naboj. Tranzicijskom privatizacijom pometene su stotine poduzeća, a radništvo je uglavnom bilo ostavljeno na (ne)milost novopečeni poduzetnika. Čak je i terminološki pacificirano jer su, kao u nekoj jezičnoj parodiji, od ”tvrdih” radnika postali ”meki” djelatnici. Što se samog praznika tiče, prvomajskih uranaka s budnicama limene glazbe vremenom je bilo sve manje, sindikalni skupovi su održavani, čak se na njima i nije okupljalo nemalo radničko mnoštvo, ali nakon borbene retorike sindikalnih šefova ono bi više raspršeno nego zbijeno krenulo prema štandovima gdje bi dobili besplatnu porciju graha, uz malo sreće i strpljenja možda i dvije.
Mimo većih gradova sve je manje skupnih, organiziranih proslava. Sve su rjeđe prvomajske povorke, mimohodi limene glazbe koja svira budnice, izostaju i prigodne govorancije – sve je već rečeno – a rijetko gdje je preživio i običaj podizanja majpana, okićenog mladog majskog stabla, kao točka na kojoj su se dodirivali drevni paganski i novodobni radnički obredi.
Prvi maj u ponudi trgovačkih lanaca
Danas, paradoksalno, Prvi maj iskače iz letaka trgovačkih lanaca. Tamo ga iz pristojnosti ne spominju nazivom, ali prigodna ponuda “svega što trebate za roštilj” od mesa do ugljena uz popratni asortiman piva, sokova i grickalica po sniženim cijenama govori dovoljno.
Na nekom zagrebačkom zidu već je izblijedio i grafit ”Prvi maj – dan otpora, a ne odmora”. To je slogan kojim se već neko vrijeme pokušava razbuditi uspavano radništvo. Prekarijat je zdruzgao proletarijat. Očeličeni radnici danas su iznureni djelatnici koji petkom popodne ili uoči Prvog maja u boljem slučaju kalkuliraju s nekim afterwork partyjem, ako nisu među onima koji moraju raditi i vikendom. Prvi maj im uistinu dođe kao dan odmora, a ne otpora. Još ako praznik ne padne, kao što ove godine pada, u nedjelju da se može spojiti s još ponekim danom, eto finog produženog vikenda. ”Višoj” radničkoj klasi prilika da možda ode na more ili u planine, dok ostalima ostaju kazan, roštilj ili brza dostava – dostavljači ionako rade i svetkom i petkom. Nitko više i ne pita što se to slavi. U kalendaru praznika Prvi maj još je jedan od onih datuma o čijem se značenju i sadržaju ne razmišlja previše – tri osmice, zdravstvena zaštita, kolektivni ugovori, zaštita od otkaza… Vrijeme pobune u Chicagu prije 136 godina bilo je doba druge industrijske revolucije. Sada smo u četvrtoj, možda već na pragu pete, a svaka donosi potrebu za novim borbama za radnička prava. Nije zgorega da se sjetimo i toga, između dva praznična zalogaja.