Bila je srijeda, 23. februar, kada sam u New Yorku na mobilnom telefonu primila obavijest The New York Timesa o Rusiji koja je povela „sveobuhvatni napad iz raznih pravaca“ na Ukrajinu.
Početkom februara, do 30.000 ruskih vojnika premješteno je u moju domovinu Bjelorusiju, zbog „vojnih vježbi“. Bjeloruski Radio Slobodna Evropa/Radio Sloboda podijelio je satelitske fotografije koje su pokazivale pozicije četa i pisao je o borbenim avionima, lanserima balističkih raketa i drugim ratnim mašinama, koje bez sumnje nisu bile namijenjene za vježbe, kako se gomilaju u bjeloruskim šumama. Rusija je koristila Bjelorusiju kao lansirnu poziciju za svoj rat protiv našeg južnog susjeda. Čim je invazija počela, znali smo da će cijeli svijet vidjeti Bjelorusiju kao agresora i saučesnika u ruskim ratnim zločinima.
Već duže od mjesec se budim svako jutro uz vijesti o zračnim udarima na Kijev, uz stravične slike koje prikazuju kako izgledaju Harkov, Herson i Černjihiv nakon teškog granatiranja, uz priče o ogromnoj ljudskoj patnji iz Mariupolja. Svako jutro tražim novo video obraćanje ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, kako bih se uvjerila da je još živ, da Kijev još odolijeva napadima.
Ovaj rat, koji vodi Rusija protiv suverene i demokratske Ukrajine, pod nemoralnim, lažnim izgovorima, jedno je od najmračnijih poglavlja u novijoj historiji ne samo Rusije, već i Bjelorusije. Rusija uništava našu sadašnjost i budućnost i potpuno je uništila našu zajedničku prošlost. Iako bombe još ne zasipaju Minsk, barem za sada, a bjeloruski vojnici su u pripravnosti, Vladimir Putin i Aleksandr Lukašenko su već donijeli ovaj krvavi rat u naše domove.
Slike ljudi koji bježe iz Irpinja
Šestog marta, na pravoslavnu nedjelju oprosta, Lynsey Addario iz The New York Timesa na društvenim mrežama je postavila fotografije porodice koju su ubili ruski vojnici dok su oni, zajedno sa drugim civilima, pokušali pobjeći iz teško grantiranog Irpinja, blizu Kijeva. Slika majke i dvojice sinova, sa krvlju koja je curila iz nosa jednog od dječaka, bila je potresna. Bilo je šokantno vidjeti smrt tako razorno blizu i tako stvarnu.
Poslala sam te fotografije majci preko WhatsAppa.
„Zašto mi ovo šalješ?“, upitala je, uznemirena. Rekla sam joj da treba vidjeti šta se dešava u Ukrajini.
Kao i velika većina ljudi u Bjelorusiji, moja majka je šokirana ratom u susjedstvu i plaši se za vlastitu sigurnost. Međutim, njeno razumijevanje događaja u Ukrajini umnogome se razlikuje od mog.
„Znam šta se dešava u Ukrajini“, odgovorila je. „Upotrijebi mozak, Rusi ne ubijaju civile“, kazala je moja majka, etnička Ruskinja.
„Ko je onda ovo uradio“, uzviknula sam u nevjerici.
„Ukrajinski fašisti, nacisti“, rekla je.
Tu riječ je izgovorila na način koji populariziraju dijaloške emisije i od tog mi je bilo muka.
„Naoružani ukrajinski huligani su zauzeli Irpinj“, kazala je. „Pucali su na stanovnike koji su željeli otići“.
Priča koju je pričala moja mama zvučala je nadrealno, ali za nju je to bila istina. Jer moja mama vijesti dobija sa ruskih TV kanala i Facebooka.
U našoj porodici, trudimo se da izbjegnemo neuljudno ponašanje, često na račun iskrenosti. No, tog dana sam izgubila kontrolu.
„Mama, ti si budala“, rekla sam i poklopila slušalicu. Dok su se ljutnja i očaj gomilali, napisala sam: „Mislim da više nemamo o čemu razgovarati“. Briznula sam u plač i otišla pod tuš. Dok su osjećaji srama i krivnje ustupali mjesto ljutnji, izbrisala sam poruku prije nego što ju je ona vidjela i kasnije sam je nazvala da se izvinim.
Razmjenjivale smo floskule i pričale o vremenu još nekoliko dana. Jedanaestog marta, ukrajinski fotograf Evgenij Maloljetka, koji mi je poznat, jer smo radili sa istim novinarom ne tako davno, fotografisao je porodilište u Mariupolju, nakon ruskog napada. Moskva je tvrdila da su ga napustili pacijenti i doktori i da su tamo boravili ukrajinski nacionalistički borci iz puka „Azov“.
Na jednoj od fotografija, ženu u poodmakloj trudnoći na nosilima nosi grupa muškaraca usred ruševina iz kojih se dimi. Na drugoj, niz stepenice razrušene bolnice silazi žena u pidžami na tačkice, a lice joj je zamrljano krvlju.
Fotografije postale viralne
Budući da su ove fotografije postale viralne, ruska ambasada u Londonu na Twitteru je napisala da su lažne. Jednu od trudnica su identifikovali kao beauty blogericu Marijanu Podgurskaju i optužili su je da je inscenirala fotografiju. Ta objava je kasnije obrisana sa Twittera zbog kršenja pravila. Marijana je zaista bila trudna beauty blogerica iz Mariupolja. Bila je u bolnici kao pacijentica tokom napada. Narednog dana je rodila djevojčicu. Pratila sam ovu informacijsku bitku na Twitteru gotovo istovremeno dok se dešavala. Bilo je jezivo vidjeti kako snalažljiva i uvjerljiva razmjena poruka sa dezinformacijama može postati.
Poslala sam te fotografije majci u nadi da ću joj moći objasniti kako funkcioniše propaganda. Ona me prekinula.
„Ovo nije istina“, izjavila je samopouzdano. „Prestani mi slati ove slike, prestani me maltretirati. Ti živiš u svojoj stvarnosti, a ja u svojoj“. U tome sam se potpuno slagala s njom. Naše su stvarnosti zaista veoma različite.
„Zašto još pokušavaš pričati s njom o tome“, upitala me najbolja prijateljica, još jedna Bjeloruskinja, koja živi u Vermontu. Upoznale smo se kao tinejdžerke u Bjeloruskom humanističkom liceju, koji je sada zatvoren i proglašen nezakonitim. Počele smo ići na proteste protiv Lukašenkove diktatorske vladavine kada smo imale jedva 15 godina. Ovih dana zovemo jedna drugu često da pričamo o ratu, da se isplačemo i da se ispušemo u vezi situacije s našm majkama, koje ponavljaju iste fraze, kao da čitaju iz skripte: „Ovo su sve laži, vi ne razumijete“.
„Odjednom je nebitno što imam doktorat, a ti si novinarka“, uzdiše moja prijateljica. „Neko mora biti u krivu u ovoj situaciju, neko mora biti budala“. Ako to nisu naše majke, onda to moramo biti mi. Zaista smo se osjećale kao budale u razgovoru s njima.
Našu drugu prijateljicu, koja sada živi u Kanadi, maltretiraju njeni bjeloruski rođaci, koji je zasipaju zlobnim porukama i kolažima fotografija „ukrajinskih fašista“ koji poziraju ispred kukastih križeva. Izgleda da je u njihovim očima naša prijateljica utjelovljenje zlog Zapada, a Lukašenko i Putin su osloboditelji.
Naši roditelji nisu loši ljudi. To su obrazovani profesionalci koji su proveli život što je dalje moguće od politike, gradeći poslovičnu „svijetlu budućnost“ za svoju djecu. Informacije dobijaju s televizije, a bjeloruska državna televizija je preplavljena ruskim sadržajem i ruskom propagandom. Bez alternativnih izvora informacija, naši roditelji su loše informisani i u nedostatku boljeg izraza – mozak im je ispran.
Svjetski indeks slobode medija
Novinarstvo je u Bjelorusiji na udaru kritika od prvih dana Lukašenkovog mandata. Ovih dana, nezavisno novinarstvo u državi je jednako dobro koliko i nepostojeće. Prema podacima bjeloruskog Udruženja novinara, u jednoj godini između predsjedničkih izbora u augustu 2020. i augusta prošle godine, 497 bjeloruskih novinara je uhapšeno, 68 ranjeno, 119 ih je iskusilo administrativna hapšenja, 10 redakcija je zatvoreno i više od 100 online resursa je blokirano. Ukupno 34 novinara su iza rešetaka danas, mnogi služe duge kazne samo zato što su radili svoj posao. Nekolicina nezavisnih medija koji pokušavaju probiti blokadu opstaju tako što rade iz inozemstva, preko Telegramovih kanala i YouTubea. Zavisno od medija, publici su potrebni VPN-ovi za pristup. Naši roditelji ne koriste VPN ili Telegram.
Svjetski indeks slobode medija za 2021. rangirao je Bjelorusiju na 158. mjesto od njih 180. Malo smo bolji od Sjeverne Koreje (179), ali smo lošiji od Rusije (150).
No, Rusija će uskoro imati mnogo lošiji rejting. Kada je TV Rain, nezavisna online televizija još radila, slala sam mami linkove na njihove specijalne streamove o ratu. Prvog marta su TV Rain i Echo Moskvyy ugašene, Meduza i drugi online mediji su djelomično blokirani jer izvještavaju o Ukrajini. Ruski uredi međunarodnih medija su prošli čistke također. Web-stranice Deutsche Wellea i BBC-ja su ugašene, a ugašeni su i Facebook i Instagram.
Od 3. marta nazivanje „specijalne operacije“ u Ukrajini „ratom“ postalo je krivično djelo u Rusiji, za koje je propisana kazna do 15 godina zatvora. Dan kasnije, redakcija Novaje gazete je prestala s radom. Gotovo 150 novinara napustilo je zemlju, među kojima i reporteri BBC-ja i Radija Sloboda. Na zapadnoj strani uskrsnule Gvozdene zavjese, online platforme su požurile da ukinu medijske naloge koje sponzoriše ruska država, ograničavajući njihov domet.
Zapadnom svijetu nevjerovatna priča ruske propagande o ratu izgleda apsurdna. Međutim, ruske vlasti dugo koriste propagandu i dezinformacije za borbu protiv svojih neprijatelja i za oblikovanje javnog mnijenja. I čini se da Putinova eho komora radi. Prema nedavnim anketama, gotovo 60 posto građana Rusije podržava rat. Ovaj broj je znatno manji u Bjelorusiji, gdje samo tri posto ljudi podržava umiješanost zemlje u sukob. Ali to ne znači da su svjesni šta se zaista događa njihovim južnim susjedima.
Pristup objektivnim informacijama
Bez pristupa slobodnim, objektivnim informacijama, Rusija i Bjelorusija su se pretvorile u orvelovske države u kojima se historija prepisuje, a vijesti su fikcija. Ova informativna blokada je za nas stara vijest. Tako smo živjeli u SSSR-u, pokušavajući da shvatimo vanjski svijet spajajući dijelove informacija koje smo čuli u nečijoj kuhinji, preko kratkih radio talasa. SSSR je trajao 70 godina. Puna invazija Rusije na Ukrajinu počela je prije nešto više od mjesec dana i čini se da ne usporava.
Kolegama novinarima, u i izvan Rusije i Bjelorusije, željela bih reći: „Nemojmo odustati od pokušaja da prekinemo tišinu o ovom ratu, bez obzira koliko se poražavajućim naši pokušaji činili“.
Urednicima poručujem: „Zaposlite nas, ukrajinske, bjeloruske i ruske novinare koji izvještavamo o našoj regiji mnogo duže od mnogih stranih novinara koji su trenutno na terenu“.
Istina, mi smo dobri fikseri i prevodioci, ali zaslužujemo da ispričamo svoje priče i to znamo uraditi dobro. Budimo kreativni i snalažljivi na svoje načine. Dugujemo to hrabrom narodu Ukrajine, i Bjelorusima i Rusima koji nikada nisu željeli ovaj rat, posebno onima koji odbijaju da znaju o njemu. A ja lično to dugujem svojoj majci.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.