Većina oružja koju jedna država posjeduje zapravo se nikada ne iskoristi. Ipak, sve više oružja u svijetu se proizvodi i prodaje. Zemlje ga kupuju kao da se stalno pripremaju za mogući sukob, uključujući i neke zemlje u regiji.
Motivi za uvoz oružja uvijek su povezani sa sigurnosnim brigama, i onima kod kuće i u svijetu, bez obzira da li su realne ili ne. S druge strane, motivi za izvoz oružja su strateški, politički ili ekonomski interesi.
Strateški transferi oružja odvijaju se među članicama saveza, politički između sličnih država ili kada izvoznik pokušava da utiče na vanjskopolitičke ili domaće političke ciljeve zemlje uvoznika, dok se ekonomski transferi dešavaju zbog benefita za vojnu industriju ili državu koja izvozi oružje.
Transformacija globalne trgovine oružjem povezana je sa transformacijom međunarodnog sistema – dok su za vrijeme Hladnog rata SAD i Sovjetski savez bili u centru ovih transfera, usmjeravajući svoje oružje zemljama saveznicama, u periodu nakon toga dolazi do decentralizacije te sve više zemalja izvozi oružje.
Važna dimenzija vanjske politike
Također, međunarodni transferi oružja predstavljaju važnu dimenziju vanjske politike. Jedna država pokazuje podršku drugoj tako što joj daje vojnu tehnologiju, osigurava zalihe oružja, bilo poklanjanjem ili prodajom, ili kupuje oružje od nje.
Ekonomska dimenzija trgovine oružjem je šira od jednostavnog kupi-prodaj koncepta. Transfer oružja utječe na ekonomije država u širem smislu kroz njihov industrijski razvoj.
Kupovinom naprednog vojnog oružja od vodećih država, države uvoznice indirektno stiču uvid u način proizvodnje i pravljenja vojne tehnologije. Zbog toga često ugovori o transferu oružja sadrže i ugovore o tehnologiji.
Sve to u praksi se može vidjeti na primjeru SAD-a i Turske, članica NATO-a. Washington je 2021. izbacio Tursku iz programa proizvodnje nevidljivih borbenih aviona F-35, nakon što je Ankara kupila ruski sistem protivzračne odbrane S-400. Zemlje članice NATO-a podržale su ovu kaznu zbog mogućnosti da bi ruski tehničari koji bi radili na upravljanju sistema S-400 mogli proučiti ranjivosti aviona F-35.
Često privatne firme prodaju oružje tako da se globalno tržište oružja vodi privatnim interesima, dok, s druge strane, vojnu industriju strogo kontroliše država.
Odnos između države i vojne industrije se obično naziva vojni industrijski kompleks. U slučaju SAD-a, “čelični trougao” uključuje glavne aktere u vojnom industrijskom kompleksu – Ministarstvo odbrane, Kongres i vojnu industriju.
SAD glavni uvoznik i izvoznik
Dva najveća izvoznika oružja u svijetu su SAD, sa 33 posto udjela na globalnom tržištu, i Rusija, sa 25 posto. SAD snabdijeva oružjem 50-ak država, dok Rusija svoje oružje uglavnom prodaje Kini, Indiji i Alžiru.
Nakon ova dva velika igrača slijede druge države. Neke su historijski važne u globalnoj politici zbog svoje kolonijalne prošlosti, kao što su Španija, Francuska, Italija, Nizozemska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Prisustvo Kine kao trećeg najvećeg izvoznika oružja pokazuje rastuću važnost ove zemlje u međunarodnoj politici.
Indija je s druge strane najveći uvoznik oružja, i to uglavnom iz Rusije, a to je posljedica toga što ova velika zemlja ima veoma malu vojnu industriju.
SAD nije samo važan izvoznik nego i uvoznik oružja. Ovo se može objasniti činjenicom da se dijelovi američkog oružja proizvode širom svijeta, u zemljama koje su partneri SAD-a, a zatim se vraćaju u zemlju.
SAD je zato u centru globalne industrije oružja, i kao izvoznik i kao uvoznik. On je također glavni oružani snabdjevač za mnoge države, kao što su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Australija, Turska, Pakistan i Vijetnam.
Također, kada se pogledaju podaci SIPRI-ja, Međunarodnog instituta za istraživanje mira koji prati oružane sukobe i transfer oružja u svijetu, američke firme su dominantne u globalnoj vojnoj industriji. Sedam od deset kompanija koje prodaju najviše naoružanja dolazi iz SAD-a.
Promjene nakon Hladnog rata
Od kraja Hladnog rata, firme koje proizvode oružje doživjele su tri velike promjene. Prva je bila postepena konsolidacija sa drugim firmama putem spajanja ili kupovine malih kompanija od strane velikih.
U evropskom kontekstu, male kompanije apsorbirali su giganti kao što je BAE Systems u slučaju Velike Britanije, ili čak multinacionalne kompanije kao što je Airbus Grupa, koja proizvodi oružje u Francuskoj, Njemačkoj, Španiji, Kini, Britaniji i SAD-u. Također, globalna povezanost tržišta oružja usmjerila je kompanije ka specijalizacijama u proizvodnji.
Ovo znači da gotovo nijedna država ne može sama proizvesti ekskluzivno svoje oružje, osim SAD-a koji još uvijek samostalno može da napravi različite vojne proizvode. Druge zemlje se zbog toga moraju usmjeriti na nišu u tržištu.
Također, promjena se može vidjeti i u inovacijama. Tokom Hladnog rata, vojne tehnologije dovodile su do razvoja civilnih tehnologija. Mnoge inovacije koje su promijenile svakodnevni život, kao što je satelitska tehnologija ili internet nastale su iz vojnih istraživanja. Situacija se promijenila nakon Hladnog rata i sve više civilnih kompanija doprinose razvoju oružja. To se vidi na primjeru Boeinga i njegovog spajanja sa kompanijom McDonnell Douglas 1997.
Međunarodni ugovori o oružju
Međunarodni ugovori o transferu oružja također imaju važnu ulogu u strukturiranju međunarodnih politika.
Kontrola naoružanja omogućava najmoćnijim državama da nametnu svoje uslove što se tiče transfera oružja, čime doprinose pojačanju nejednakosti u moći, tako što sprečavaju određene države i aktere da dođu do određenog oružja.
Sporazum o neširenju nuklearnog oružja je jedan takav primjer kontrole naoružanja. Sporazumom se definišu nuklearne države kao one koje su napravile i testirale nuklearno oružje prije 1. januara 1967, što su SAD, Rusija, Britanija, Francuska i Kina.
Sporazumom se zabranjuje drugim državama da nabavljaju i razvijaju vojnu nuklearnu tehnologiju. Ovim se legitimizira hijerarhija između država koje su stekle nuklearnu moć ranije i svih drugih zemalja.
Zbog toga se neke države, kao što su Indija, Pakistan i Izrael, protive ovom ugovoru i nikada ga nisu potpisale. Sjeverna Koreja povukla se iz sporazuma 2003. Za ove četiri države, kao i Iran, zna se ili vjeruje da posjeduju nuklearno oružje.
Najmoćnije države također pokušavaju da kontrolišu i uklone lako naoružanje iz konfliktnih ili postkonfliktnih društava, uglavnom u zemljama u razvoju ili siromašnim zemljama, a pri tome zanemaruju činjenicu da same posjeduju ovo oružje. U SAD-u je proteklih godina zabilježeno gotovo 40.000 smrti izazvanih lakim naoružanjem, odnosno u pucnjavi.
S druge strane, najmoćnije države svijeta ponekad prodaju najsofisticiranije i najskuplje oružje istim tim zemljama u kojima pokušavaju da kontrolišu lako naoružanje.