Ukrajinski skejter u sarajevskim tenama

Skejteri u Sarajevu pomogli su drugu koji je stigao iz Ukrajine: neko je dao dasku, neko osovine, neko ležajeve i točkove i eto skejta mladom Andreju.

Kad skejter negdje otputuje i ne ponese skejt, to je znak da putuje pod veoma vanrednim okolnostima, jer to se inače ne zaboravlja - prije da će zaboraviti pasoš nego skejt, piše autor (EPA - Ilustracija)

U gradovima Zapadne Evrope, gdje se skejteri broje u hiljadama, postoje skejt ekipe koje se između sebe “ne mirišu”, ali u gradovima Zapadnog Balkana, gdje ih je dosta manje, svi su skejteri braća i sestre. U Beču, na čuvenom skejterskom okupljalištu Donauinsel, doživio sam da me grupa skejtera otjera jer sam novi i nepoznat, a u gradovima bivše Jugoslavije skejt je bio i ostao moja vječna karta za instant prijateljstvo sa lokalcima, koja me nikada i nigdje nije iznevjerila. Što jeste jeste, Zapad skejta neuporedivo bolje, ali kad dođe do druženja, tu učitelji možemo biti samo mi njima.

Prije nekog vremena u Sarajevo je doselio jedan novi skejter. Sama po sebi ova informacija ne bi bila toliko zanimljiva, ne za ljude koji o skejtu znaju slabo ili ništa, ali kad se uz nju doda da nam novi sarajevski skejter, imenom Andrej, dolazi iz Ukrajine, onda se i oni koje skejt ne zanima mogu zainteresovati.

Simpatični sedamnaestogodišnjak došao je tu prije nekoliko sedmica sa mamom i djevojkom, da pričekaju na sigurnom dok se situacija u Ukrajini ne smiri. Dnjipro je važan, ako ne i najvažniji centar ukrajinske vojne industrije, u Sovjetskom savezu bio je zbog toga zatvoren za strance, a to ga u ovom trenutku čini potencijalno izuzetno opasnim mjestom za život.

Hitan bijeg iz Ukrajine

Da je Andrejev bijeg iz Ukrajine bio hitan, vidjelo se po tome što od skejterske opreme nije imao ništa. Kad skejter negdje otputuje i ne ponese skejt, to je znak da putuje pod veoma vanrednim okolnostima, jer to se inače ne zaboravlja – prije da će zaboraviti pasoš nego skejt.

Taj problem bio je riješen brzo. Institucija “sarajevske raje”, neformalne društvene organizacije koja pomaže ljudima isključivo iz altruističkih namjera, čije se postojanje u posljednjih nekoliko decenija konstantno dovodi pod znak pitanja, pokazala je u ovim slučaju da nije sasvim minula pojava. Neko je dao dasku, neko osovine, neko ležajeve i točkove, i eto skejta novom drugu, kako mu trening, ili možda bolje reći uživanje, ne bi više ovisilo o drugim skejterima.

Prvi put kad sam sreo Andreja i sam ga ponudih svojim rezervnim točkovima, koje je odbio pohvalivši kako je dobio toliko toga da sve ima duplo. Bio je to trenutak ponosa za mene, od vrste kakva se više ne može osjetiti često, a to je ponos na društvo, za koje se inače počesto čini da je nekako više fokusirano na pravljenje, nego na rješavanje problema.

Jedna stvar mi je tada ipak zapela za oko, a to je Andrejeva obuća. Osim samog skejta, skejteru trebaju i prigodne tene, sa ravnim đonom i od materijala koji može podnijeti ono što skejt obući radi. Umjesto skejterskih Andrej je nosio tene za trčanje, čiji utori i ispupčenja na đonu nisu najsretniji izbor za ovaj sport, kom takve strukture remete stabilnost. Odrazi se to u konačnici na stil, a stil je u skejtu, kao u svemu, bitan: cilj je da potezi izgledaju lako, a vožnja glatko, mirna fasada ispod koje nigdje ne viri opterećena konstrukcija. Poređenja radi, skejter je u tenama za trčanje onemogućen onoliko koliko bi bili i fudbaleri, da igraju u njima umjesto u kopačkama.

No, ako me je zbog toga i spopala kao neka tuga, brzo je prošla kada sam vidio da Andrej ne mari za pojedinosti kao što su ravni đonovi, već snagom volje prelazi preko tog nedostatka bez obaziranja. Sa skejtom pod nogama Andrej nije više bio izbjeglica, već skejter iz Ukrajine, koji je svoju zemlju i svoj grad predstavio u lijepom svjetlu, posebno kada je izveo neke od trikova koje kod nas ne poznaje niko. To mu je za jedan čas priskrbilo i ulogu učitelja, jer tako je među skejterima, jel jedan napravio nešto novo, drugi ga odmah pita kako da i sam izvede isto. Lijepa je to slika bila, u tom trenutku sam pouzdano znao da Andrej ne misli na rat, već na skejt.

Vlastito ratno naslijeđe

Kad je došlo vrijeme pauze neki od domaćih skejtera nisu odolili da pred Andrejem pokažu vlastito ratno naslijeđe. Oni to rade iz dobrih namjera, misleći da s tim pokazuju novom drugu kako razumiju njegov položaj, ali djelo u cjelini ispada loše, nepristojno i bezosjećajno prema Andreju, jer to su momci rođeni poslije rata, koji su se tim  pričama naučili iz medija, a ne iz iskustva. Pokušavam dobronamjerno objasniti nekolicini mlađih da od tih priča Andreju može biti samo gore, jer ono što mu oni pričaju ne ostavlja mjesta nadi da će njegov grad, kom opasnost dahće za vratom, proći dobro. Mislim da su me slabo razumjeli, jer oni su rođeni i odrasli u društvu koje se svim silama bori za status žrtve, koje netaknutog pojedinca uči da prisvaja tuđe stradanje do te mjere da ga prepričava kao svoje vlastito. Ružno je to i prema sebi, i prema neposrednim žrtvama još i više.

Da razvedrim dragog gosta, kom su riječi poput opsade i genocida skinule blaženi osmijeh zaborava s lica, prebacujem temu na tene i pitam ga koji broj nosi. Već darovani Andrej pokazuje tu da je lijepo odgojen, pa umjesto odgovora kaže kako će kupiti tene u second handu, mi samo da ga uputimo gdje ima. Tu opet bukne domaća dobrota, jer odjednom svako ima neke tene koje može pokloniti, šta da kupuješ čovječe kad ima, a i nema kod nas u second handu skejterki. Dobri Andrej, kom nedaće nisu potisnule plemenitost, odbija sve redom i govori kako mu ni trenutne tene nisu loše.

Ova mala epizoda dobila je epilog sa dolaskom Sulje, najteleviziranijeg i najpoznatijeg sarajevskog skejtera, koji je Andreju donio tene. U tom trenutku fini otpor mladog Ukrajinca je splasnuo, a kad ih je obuo, na licu mu se pojavio osmijeh što se u iskrenih ljudi vidi kad pređu na bolje.

Taj mali osmijeh pao je za trenutak na Sarajevo kao velika svjetlost.

Izvor: Al Jazeera

Reklama