Granadu sam posetio prvi put pre četiri godine. I njoj i Andaluziji sam se vraćao svake godine. Magična je i specifična ta regija susedne Španije. I koliko god sam kroz život pisao ne bih bio u stanju da opišem lepotu pogleda na Alhambru sa vidikovca San Nikolas. Pred tom lepotom, a potkovani bazičnim znanjem i artefaktima iz muzeja u Granadi i širom Andaluzije, svaka priča o arapskom primitivizmu, neukosti, divljaštvu pada u vodu. Uz to, Španci su taj deo svoje istorije, koji je bio dug gotovo 800 godina prihvatili oberučke, a nemali broj segmenata arapskog nasleđa proglašen je svetskom kulturnom baštinom.
Od Sevilje i Kordobe, preko Malage i Granade, do Toleda u centru i Saragose na severozapadu zemlje, Španija je sačuvala ono što im je u nasleđe ostalo iz doba kada su tom teritorijom vladali Arapi.
U susednom Portugalu, koji se arapske vladavine najvećim delom oslobodio 300 godina pre Španaca, sličnog nasleđa nema. Najviše tragova ostalo je u jeziku, toponimima, hrani i samo ponešto u arhitekturi. Za to je delom odgovorna portugalska „rekonkista“ koja je oslobađajući teritoriju od muslimana vodila politiku „spržene zemlje“, ali delom i sami Arapi koji su u Andaluziji razvijali gradove koji su bili centri islamske kulture i koju su bili takmaci tadašnjim Damasku i Marakešu.
Zapadna zemlja Vandala
Teritoriju današnje Španije i Portugala, Arapi su zvali Al-Andalus (Zemlja Vandala), a osvajanja su počeli u osmom veku Maori i Berberi. Osvojene teritorije bile su deo Umayyad halifata, drugog od četiri glavna halifata uspostavljena nakon smrti proroka Muhameda. Umayyad dinastija u jednom trenutku kontrolisala je teritoriju od 11 miliona i 110 hiljada kvadratnih kilometara. Kada su 750. godine, zbog raznih pobuna, izgubili kontrolu nad najvećim delom teritorije, ostaci dinastije nastanili su se u Kordobi koja će postati centar nauke, medicine, filozofije i inovacije, ali i biti početak perioda u istoriji poznatog kao „zlatno doba islama“ koje će potrajati do 14. veka.
Portugal je i tada nekako bio periferija, više poljoprivredna zemlja u koju su Arapi doneli pomorandže, breskve, kajsije, pirinač i nove načine pumpanja vode i navodnjavanja. U to vreme Portugal se zvao Gharb al-Andalus (Zapadna zemlja Vandala) kojom se upravljalo iz Kordobe. Zemlja je bila podeljena na administrativne celine „kuwar“ kojima su upravljali guverneri čiji je glavni posao bio skupljanje prihoda, sprovođenje zakona i odbrana. Pravdu su muslimanima sprovodili kadiši (qadis-sudija), dok je za hrišćane i Jevreje postojao drugačiji pravno-sudski sistem.
Berberi koji su se uglavnom nastanili u Portugalu nisu preterano bili zainteresovani za brdovit, šumovit i vlažni sever i generalno nikada nisu otišli dalje od današnjeg Santaréma, stotinjak kilometara severoistočno od Lisabona. Za arapski Portugal moglo bi se reći da je u vojnom smislu bio jugozapadno krilo odbrane Andaluzije, pa ne čudi da ono što je i preostalo od arhitekture i što je sačuvano i održavano iz tog vremena do danas, zapravo su vojna utvrđenja, tvrđave kao što su one u gradu Silvešu i u Sintri.
Kralj Afonso Treći 1249. godine oslobodio je Faro, poslednje arapsko uporište u Algarveu na jugu Portugala. Skoro 200 godina kasnije Kralj Manuel Prvi izbaciće iz zemlje sve Jevreje i muslimane, a Portugal će postati ekskluzivno hrišćansko kraljevstvo. Sinagoge i džamije ili su srušene ili prenamenjene u crkve.
Nepromijenjene granice vijekovima
Portugal se prema svom arapsko-islamskom nasleđu u različitim periodima odnosio i na različite načine. Iako se još od devedesetih godina prošlog veka interesovanje za taj period povećalo, deca u školama uglavnom uče o portugalskim podvizima tokom oslobađanja zemlje. I ne treba da čudi jer je zahvaljujući tim borbama Portugal postao prva i najstarija evropska država koja u manje-više nepromenjenim granicama postoji od 1139. godine.
Iako osvajanje zemlje od muslimana nije značilo i njihov momentalni odlazak, istorija se kao i uvek i svuda uči sa strane pobednika. Malo ko danas zna i mari da je na mestu čuvene katedrale Se u Lisabonu nekada stajala džamija. Epsko delo Os Lusíadas čuvenog portugalskog pesnika Luiša Kamoeša (Luis Vaz de Camoes) opisuje čuveno putovanje Vasca de Game do Indije i između ostalog kako se na tom putu susretao sa “lukavim“ muslimanima. U delu nije pomenuto da je na tom putu De Gama zbog napada na Portugalce zarobio brod sa 200 muslimanskih hodočasnika koji su se vraćali iz Meke koji je potom i zapalio.
Režim Antonija de Oliveire Salazara upotrebljavao je to delo u nacionalističke svrhe, a 10. jun 1580. godine, dan kada je pesnik Kamoeš umro, slavio se tokom diktature sve do 1968. godine kao dan „Portugalske rase“. Posle promene režima 1974. godine praznik je preimenovan u „Dan Portugala“. Istoričari će reći da nije Kamoeš kriv što je bio zloupotrebljavan, a da je samo delo nastalo u vremenu stvaranja evropskog hrišćanskog identiteta i krstaškog mentaliteta obeleženog hrišćansko-muslimanskim sukobima. Ali kao što rekoh pogledi na arapsko-islamsku prošlost zemlje se menjaju.
Mnoga bi imena morala biti promijenjena
„Kada bi nekom magijom bilo moguće izbrisati sve tragove arapskog nasleđa iz današnjeg Portugala, naš etnički, kulturni, fizički i ljudski prostor bio bi kompletno drugačiji. Možda bi smo bili plavi umesto što smo crnokosi i tamnoputi, prestali bi smo da govorimo arabizovanim latinskim jezikom koji zovemo portugalskim i izgubili bismo hiljade reči iz naših rečnika. Toliko sela i gradova prestali bi da postoje ili bi morali da promene imena. Ne bismo znali kako da imenujemo stvari koje uzgajamo i jedemo. Kako bi smo zvali jasim, pomorandže ili šipak“, rekao je svojevremeno jedan od najvećih portugalskih autoriteta za taj period portugalske istorije Alberto Alves.
I zaista arapsko nasleđe iako ne tako arhitektonski grandiozno utkano je u svakodnevni život oko nas. Od poezije do peciva; od tkanja tepiha do muzike; od dimnjaka u obliku minareta koji i dalje krase mnoge domove na jugu zemlje do navigacije koja je omogućila portugalskim brodovima da prošire granice poznatog sveta i postanu uz Španiju najveća pomorska sila jedne epohe. I naravno irigacioni sistemi koji su omogućili sistemsko uzgajanje maslina, smokava i badema na jugu, sve ono od čega Portugal delom i danas živi.
Almada u kojoj živim portugalska je inačica za arapsko ime utvrđenog grada Al-Madin koji je stajao iznad reke Težo na samom ulazu u Lisabon i bio deo kompleksnog odbrambenog sistema Al-Ushubna iliti Lisabona. Najstariji deo grada Alfama u doba Arapa zvao se Alhama (izvor ili kupatilo) i bio je poznat po mnogobrojnim hamima. Ni Lisabon, a niti jedno drugo mesto ne bi bilo onakvo kakvo jeste da nije keramike odnosno dekorativnih bojenih glaziranih pločica koje se nalaze na gotovo svakoj starijoj zgradi.
Azulejžo kako ih ovde zovu kao model dekorativnog ukrašavanja spoljašnjosti i unutrašnjosti domova doneli su Arapi kao al’zellij. Istina kroz vekove Portugal je izradu pločica podigao na jedan sasvim drugi i još viši umetnički nivo, a azulejžo je postao toliko portugalski da se o njemu može govoriti kao nacionalnom blagu.
Sličnosti u mentalitetu
Što se arhitekture tiče, sasvim je sigurno da je u pogledu dekoracije munulinski pravac ili portugalska kasna gotika prigrlila najviše od islamske dekorativne umetnosti. Stil nastao u 16. veku bio je pod uticajem portugalskih otkrića i novih teritorija. Crkve i manastiri, a jedan od najreprezentativnijih objekata iz tog perioda je manastir u Belemu, ukrašavani su botaničkim motivima, karakterističnim za islam. Lovorove grane, ljiljani, hrastovo lišće, kukuruz i čičak bili su među zastupljenijima. Unutrašnja dekorativna plastika takođe je rađena pod uticajem islamske filigranske dekoracije, a najlepši primeri mogu se naći u arkadama kraljevskog manastira u Batalji.
O sličnostima u mentalitetu bolje da ne govorim. Dovoljno je da pomenem jednu portugalsku reč „ošala“ (oxala) koja dolazi od insha’Allah i ima isto značenje i upotrebu.
Jedina dva dana u sedmici koji imaju imena kao u većini jezika su subota i nedelja. Ostali dani u sedmici obeleženi numeracijom slično kao i u arapskom. Ponedeljak je u portugalskom secunda feira ili drugi dan; u arapskom bi ponedeljak bio al-ithnayn ili drugi. Utorak je na portugalskom terça feira ili treći dan; u arapskom je al-thulathaa reč koja je derivat reči broja tri. I tako redom.
Islam u modernom portugalskom društvu
Muslimana u današnjem Portugalu ima oko 50.000. Uglavnom su to ekonomski migranti iz Pakistana, Bangladeša i Maroka. Njihov položaj daleko je bolje nego u nekim drugim državama Evropske unije posebno u istočnim članicama. Predrasuda je sve manje mada ovde još uvek mnogi pamte izjavu lisabonskog kardinala Žozea Polikarpoa iz 2010. godine kada je rekao da bi portugalske devojke trebalo dva puta da razmisle pre nego što se udaju za muslimana i tako izbegnu gomilu nevolja.
Ipak, muslimani koji danas žive u Portugalu vrlo su dobro integrisani. Većina njih govori savršen portugalski, značajan deo njih pripada srednjoj i srednjoj višoj klasi, mnogi od njih su ovde treća ili u nekim slučajevima četvrta generacija.
Mnogi bi rekli manji brojevi, manji problemi. Ali nije tako. Portugalci su odlični u integraciji i asimilaciji stranaca u smislu učenja jezika i prihvatanja ponašanja, koje mentalitetski nije daleko od onog u zemljama severne Afrike. Sa druge strane postoji i želja onih koji su došli da se integrišu što pre. Brža integracija znači i brže napredovanje, više prilika i bolji život.
Ostalo je da Portugalci isprave još samo jednu nepravdu koja je u isto vreme naneta muslimanima i Jevrejima u Portugalu. Pomenuo sam da je kralj Manuel Prvi proterao sve muslimane i Jevreje iz Portugala. Dosta Jevreja je i ubijeno. U takozvanom Uskršnjem masakru 1506. godine u dva dana u Lisabonu je na najbrutalniji način ubijeno 1.900 Jevreja i to mahom onih koji su bili prisiljeni da pređu na katoličanstvo. Zbog toga je portugalska vlada 2015. godine donela zakon kojim se svakom Jevreju koji dokaže da je sefardskog porekla automatski daje portugalsko državljanstvo. Potomci Barbera i Maora tu pravdu još uvek nisu dobili.