Pobjegavši iz Moskve kada je počeo rat, probudio sam se u Jerevanu, u Armeniji, dan poslije. Konačno sam mogao odahnuti, izgledalo je da su strahovi iza mene. Neću biti regrutovan u vojsku da se borim protiv svojih braće i sestara Ukrajinaca. Mogu slobodno govoriti protiv Putinovog režima, za što sam u Rusiji krivično gonjen. Moji porezi više neće sponzorisati ovaj rat.
Moj osjećaj olakšanja, jer sam sigurno izašao iz države, raspršio se kada sam saznao da će sve moje bankovne kartice postati beskorisni komadi plastike. Više nisam mogao platiti hotel niti rezervisati prijevoz na sljedeću destinaciju. U najgori mogući trenutak, Visa i MasterCard su obustavili uslugu za kartice izdate u Rusiji.
To nije značilo da će ove kartice biti beskorisne u Rusiji. Ova država ima svoj bankovni sistem i može procesirati transakcije bez problema bez Vise ili MasterCarda. Ova mjera pogodila je samo one koji su otišli, uključujući hiljade ljudi poput mene koji su progovorili protiv Putinovog režima i tako postali prestupnici u svojoj državi. Morali smo ili brzo naći način da otvorimo lokalni bankovni račun u državi u kojoj nemamo boravište niti radimo ili se vratiti u Moskvu – da izbjegnemo beskućništvo. (Odsjesti preko Airbnba nije bila opcija. Najavili su da više neće usluživati klijente iz Rusije i Bjelorusije.)
Prava strana historije
Razumijem stanovište ovih kompanija. One žele biti na pravoj strani historije. Žele odraditi svoj dio. Kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, čitav Zapad je iznjedrio do tada neviđeni talas solidarnosti s Ukrajincima i njihovom nevoljom. Washington, Brisel, London i ostali osudili su postupke predsjednika Vladimira Putina. Naravno, vlade i privatne kompanije su počele razmatrati svoje odnose s Rusijom.
Sankcije nametnute Rusiji i njenim građanima kao odmazda za ovaj rat nemaju presedana u historiji. Za svega nekoliko sedmica mojoj državi nametnuto je najviše sankcija na svijetu. Sa više od 6.000 restrikcija premašila je Iran i Sjevernu Koreju. Bez sumnje, mnoge od ovih sankcija su razborite. Ali druge su potpuno nelogične.
U obećanju da će prestati poslovati u Rusiji, Chanel traži od kupaca da potvrde da neće nositi njihovu luksuznu odjeću u toj državi. Šta se ovime postiže? Kupci mogu lagati ili mogu izrezati svoje torbice u znak protesta, kao što su neke moskovske influenserice uradile. Ovakva vrsta isticanja vrlina može donijeti više štete nego koristi kada cilja na hiljade aktivista, novinara i ljudi koji se protive ratu.
Umjesto da se uvede zabrana na bankovne račune ruskih zvaničnika i oligarha, bez obzira u kojoj države su te kartice izdate, Rusi koji bježe od ugnjetavačkog režima moraju primiti udarac, kao da su oni lično izdali naredbu da se bombarduju ukrajinski gradovi i da se ubijaju civili. Istina, nas ne bombarduju niti muče napadači. Vojna vozila nisu na našim ulicama i naše kuće ne granatiraju. Ali i mi smo pod utjecajem ovog rata koji je započet protiv naše volje. Bježimo iz svojih domova, ostavljamo poslove i porodicu, a nova željezna zavjesa spušta se na nas. Mnogi od nas se možda nikada neće vratiti.
Posljedice restrikcija
Nasuprot tome, većina restrikcija nametnutih Rusiji i Bjelorusiji jedva da dotiče one na vlasti. Za razliku od nas običnog naroda, pomagači režima nemaju napade panike jer ne mogu rezervisati stan na Airbnbu: svi oni svakako imaju nekretnine u Evropi. Nisu u strahu da neće moći kupiti mlijeko djeci jer su im kartice prestale raditi. Umjesto tog, ove restrikcije su pogodile one koji nikada nisu ni željeli ovaj rat, one koji su bili dovoljno hrabri da pobjegnu iz svog doma u nepoznato. Dok Ukrajince s pravom dočekuju s dobrodošlicom u inozemstvu, Rusi i Bjelorusi ne mogu ni sanjati o gostoprimstvu.
Nailaze na diskriminaciju kao da svijet želi podržati Putinovu i Lukašenkovu ideologiju: Zapad je protiv vas. Možda vam se ne sviđa domovina, ali vani je još gore. Učvrstite se iza nas, ostanite kući.
Ljudi koji bježe iz Rusije i Bjelorusije nisu neprijatelji. Mi smo najoštriji kritičari tih režima, i za mnoge od nas, rat u Ukrajini je bila posljednja kap koja je prelila čašu. Iako smo znali da su Putin i Lukašensko monstruozni, nadali smo se da bismo jednog dana mogli izgraditi bolju budućnost za naše države. Svi ovi snovi su nestali 24. februara, na datum koji nijedan Rus neće zaboraviti nikada – na dan kada smo de facto pretvoreni u ratne zločince, iako ne svojom odlukom.
U Rusiji je ovih dana popularan sljedeći vic:
„Ovaj voz je zlo, trebaš ga zaustaviti kako znaš i umiješ“.
„Kako? Vozač je lud i natovaren je oružjem“.
„Onda bi trebao iskočiti pred njega, možda će usporiti“.
„Ali, ne želim umrijeti“.
„Aaa! Jasno je da si na strani voza“!
Ovo je nažalost, sažetak nevolja prognanika. Oni koji su pobjegli nisu kukavice. Mi ne bježimo od sitnih neugodnosti, poput zatvaranja McDonaldsa ili Chanel butika. A dok pokušavamo pobjeći, mnoge zapadnjačke korporacije samo komplikuju naš pravedni bijeg u slobodu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.