Poznata italijanska glumica i voditeljka, Ambra Angiolini u jednoj od svojih radijskih emisija ispričala je da je i za nju došao “nulti dan”. Kako je rekla, dan kada je potrebno udaljiti se od osoba koje zapravo nikada nisu bile tu i od kojih ostaju samo sećanja. Ova voditeljka dodala je da je svaki kraj zapravo novi početak i maltene je zaplakala usred programa koji slušaju milioni Italijana.
Da drama bude još veća, o kraju svoje ljubavne veze sa poznatim trenerom fudbalskog kluba Juventus ova voditeljka i glumica nastavila je da priča na društvenim mrežama. Njen Instagram profil tih dana bio je u centru pažnje svih medija, ali i ne samo njih.
Sage koje obično traju dan, dva, tri
Moja poznanica, vrlo aktivna na Facebooku, citirala je tada poznatu glumicu te u svojoj objavi iznela mnoge detalje iz svog privatnog života. Njena prijateljica pretpostavljam, a možda to i nije, objavila je potom video u kojem je rekla sve šta misli o muško-ženskim odnosima. U jednom od komentara, neki muškarac počeo ja da preti autorki tog videa, koji, na njenu žalost, nije postao viralan. Pretpostavljam da je ta saga trajala tako dan, dva ili tri, zapravo onoliko dugo koliko su učesnici imali vremena i energije da svojim beskorisnim sadržajima privuku pažnju publike.
Nemam običaj da me se previše tiču stavovi mojih prijatelja i poznanika na društvenim mrežama. Mada, priznajem, ponekad bacim pogled na njih, pa sam tako sasvim slučajno obratila pažnju na dramu koju je doživela dotična glumica i sa njom veliki deo njene publike. Dešavalo se to zapravo u neko slobodno vreme, između kraja pandemije i početka rata u Ukrajni, kada je na društvenim mrežama bilo previše vremena za komentarisanje događaja koji zapravo to nisu.
‘Postujem’, dakle postojim
Sećam se leta kada sam upoznala jednu moju zemljakinju na plaži malog primorskog mesta na jugu Italije. Tokom našeg upoznavanja, ta mlada žena neprestano je fotografisala svojim telefonom samu sebe i sve ono što je pronalazila zanimljivim oko sebe. A bilo joj je zanimljivo sve: od peska, ležaljke, šešira, koktela, knjige na plaži i svega onoga što se u tih nekoliko sati provedenih zajedno na plaži našlo među mnogobrojnim fotografijama njenog Instagram profila.
Beležila je gotovo svaki momenat. Na žalost ili ne, nismo mogle da povedemo neki ozbiljniji razgovor, jer kada nije fotografisala, odgovarala bi na komentare koje bi dobijala. Izraz lica bi joj se često menjao – od satisfakcije, do vidne uzbuđenosti ili neke vrste razočarenja, možda ljutnje.
Takvu opsesiju konstantne prisutnosti na društvenim mrežama nisam ranije imala prilike da doživim u tolikoj količini. Tada sam se i uverila da društvene mreže u nečijim životima imaju zaista tu ulogu, da korisnicima daju priznanje za ono što jesu ili žele da jesu.
Pozitivni i negativni aspekti društvenih mreža
Pre početka pandemije, u kojoj smo nekako svi, rado ili ne, realne živote zamenili virtuelnim, internet je zauzimao veliki deo naše svakodnevnice. U poslednje dve godine ipak je promenio gotovo svaki aspekt našeg života. Na internetu i društvenim mrežama kupujemo, zakazujemo termine i poslovne sastanke, čitamo vesti, komuniciramo sa porodicom i prijateljima. Radili smo to i ranije, ali ne u količini kao danas.
Pozitivni aspekti usluga koje su nam platforme, poput Facebooka, Instagrama, Twittera i drugih, neminovno postoje. To nisu samo mediji za druženje, već zahvaljujući njima formiraju se razne grupe za učenje, organizuju događaji, predavanja, promocije… Neka istraživanja dokazala su da interakcija sa drugim ljudima na internetu poboljšava takođe socijalizaciju kod introvertnih osoba.
S druge strane, opsesija samim sobom i objavljivanje beskonačnog broja updejtova i fotografija povećava narciosidnost kod omladine, ali i kod odraslih. Takođe, ta potreba da se ceo svoj život istrese na neku od popularnih platformi, daje iluzornu nadu da će neko da nas primeti. Raspoloženje tih ljudi uveliko zavisi od reakcije drugih na njihove objave, što povećava anksioznost ukoliko se ne dobije očekivana pažnja.
Strah od propuštanja događaja
Dokumentarni film It’s people like us australijske režiserke Eve Orner donosi priču o tome koliko i na koji način mobilni uređaju utiču na naše živote. Prema podacima studije američkog centra Kleiner Perkins Caufield & Byers, u toku dana u proseku pogledamo 150 puta u naš telefon, to jest na svakih sedam minuta. U ovom filmu određeni akteri, ozbiljni zavisnici od interneta, ne ispuštaju telefon iz ruke, a koji im je, kako kaže australijska režiserka, kao produženi deo tela.
Opsesija da smo možda propustili poruke ili događaje na društvenim mrežama ima i svoj naučni termin, takozvani FOMO, što je skraćenica za “fear of missing out”, ili strah od propuštanja događaja, koji neminovno vodi u stalnu potreba za virtuelnim prisustvom. U porastu je, takođe, broj korisnika koji vrlo rano ujutru proveravaju poruke ili elektronsku poštu, to jest čim otvore oči, kako slučajno ne bi propustili sadržaje koje su pristigli tokom noći.
Virtuelne konsultacije za odvikavanje
Život bez društvenih mreža je danas potpuno nezamisliv, posebno za mlađe generacije. Kako je nekada bilo nezamislivo da se družimo uživo, danas je to slučaj sa virtuelnim druženjem. Kako bi pomogli zavisnicima od društvenih mreža i ljudima koji se boje da će propustiti objave fotografija svojih prijatelja, događaje, rasprave ili neke životne drame, danas postoje mnoge online usluge i konsultacije koje pomažu ovim ljudima da smanje i počnu umerenije da koriste društvene mreže.
Twitter je, takođe, pre nekoliko godina pokrenuo nalog pod nazivom @FOMO za sve one koji priznaju da pate od ovog problema, nudeći im onlajn konsultacije, to jest tvitove podrške od 140 karaktera.
Verujem da te konsultacije nisu nimalo lake, s obzirom da je komunikacija između korisnika i virtuelnog psihologa vrlo limitirana. Razmišljam i pitam se: kada bi se moja zemljakinja sa plaže odlučila na takve konsultacije, kako bi se snašla u situaciji da svoj problem smesti u tako malo reči.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.