Putinova Bosna

Ratna retorika ambasadora Rusije u Bosni i Hercegovini Igora Kalabukova prolazi bez većih reakcija zapadnog dijela svijeta.

Proruske demonstracije u Beogradu: Putinov lik se često vidi u glavnom gradu Srbije (EPA)

Prije ne tako mnogo vremena, moji voljeni, članovi suprugine porodice i prijatelji, bili su nemilosrdno bombardirani i gađani, jednako kao što se sada dešava u ukrajinskom gradu Mariupolju. Opsada Sarajeva, kao one iz Srednjeg doba, nije se desila tako davno i okončana je nakon 1.425 dana. “Nikada ponovo.“

No, ipak, običnog dana marta 2022. godine, gruba proljetna, diplomatska objava novog rata se začula. Ovaj put se čula iz usta ruskog ambasadora u Bosni i Hercegovini. Igor Kalabukov je kristalno jasan kada govori o crnoj viziji koju Moskva ima za ovu prekrasnu, ali strašno razorenu zemlju.

“Ukrajinski primjer pokazuje naša očekivanja.“

Genocidno djelo Karadžićevog uma

Ovaj diplomatski udarac jako rezonira u bosanskoj i međunarodnoj zajednici. Ipak, čini se kako poruka skoro bez reakcije prolazi u zapadnom dijelu našeg svijeta. Zlokobna i zabrinjavajuća tišina. Jer, mnogo se govorilo o Moldaviji i zemljama Baltika, drugom frontu koji je Vladimir Putin u Evropi otvorio davno. Tek hiljadu milja vraninog leta od Londona.

Prvi put sam vidio Putina 2015. godine, odnosno njegovu sliku. Netom prije toga uvjerio sam mog bosansko-holandskog partnera da sa mnom otputuje (prvi put nakon rata) iz Sarajeva u grad na istoku Bosne i Hercegovine koji cijeli svijet zna: Srebrenicu. Sve znate…

Tako smo se jednog toplog julskog dana zadesili u vožnji ulicama takozvane srpske republike, odnosno Republike Srpske. Ona čini skoro polovinu države od okončanja rata. Također je poznatija kao genocidno djelo uma Radovana Karadžića. Tamo je Vladimirova slika krasila skoro svaki stub ulične rasvjete duž puta.

To se dešava godinu nakon što je Krim osvojen, a Donjeck i Luganjsk proglasili “narodne“ republike. Tako je poruka ruskog bratstva sa srpskim separatističkim dijelom Bosne kristalno jasna. Iako su parole izgledale nekako amaterske, ova meka moć se svakako ne može smatrati nevinom.

Kulturno ratovanje je dugo jako oružje arsenala politike rusko-srpskog etno-vjerskog bratstva. Obje države su jako povezane u ovom području stoljećima. To je kao rodbinska veza koju sačinjavaju slavensko nasljedstvo, pravoslavna vjera i jaki savezi u oba svjetska rata iz 20. stoljeća.

Vagoni oružja iz Istočne Njemačke

Do sada je svaki Bosanac na teži način naučio kako je ovaj panslavenski ideološki ples zavođenja smrtno opasan. Kada su se Rusi povukli iz Istočne Njemačke nakon pada Berlinskog zida, Kremlj je poslao četiri hiljade vagona oružja Srbij, u transnacionalnom okviru pokolja bivših republika.

Zločinački režim Slobodana Miloševića iz Beograda je bio sretan da stvori logističku bazu iz koje srpski nacionalisti i proruske paravojne snage vodili svoje đavolske kampanje u svojim susjedstvima godinama. Motiv je uvijek bio isti: nacionalistička ideologija “velike Srbije”.

U slučaju Bosne i Hercegovine, ovo je, između ostalog, značilo i nestanak ove višestoljetne multikulturne države, kao i jačanje ideje da su muslimani samo izgubljeni kršćani. Sve se to tumačilo kao egzistencijalne greške koje treba ispraviti. Posljedica toga je Srebrenica, kao i otmica zemlje etničkim čišćenjem nazvana “srpska republika“.

Riječ je o jako “produktivnoj“ ratnoj ideologiji, koja je, nažalost, jako živa danas. Samo ima novi marketinški brend nazvan “srpski svet (svijet velike Srbije). To je etnonacionalistički narativ s kojim lako možete uništiti društvo svake demokratije u nastanku i koji se može koristiti kao destruktivna agenda za igranje s geopolitikom.

Isprana taktika Slobodana Miloševića

Tako je, kada je Kremlj 24. februara 2022. godine pokrenuo otvoreni rat protiv Ukrajine, koristeći Putinovu kulturnu “denacifikaciju“ kao opravdanje, skoro svaki Bosanac prepoznao ispranu kopiju taktike Slobodana Miloševića.

Ovaj put je Ukrajina historijska greška, koju treba ispraviti i svaki protivnik invazije je nacista koji treba biti uklonjen. U Putinovoj politici progona ukrajinskog jezika, tradicije i kulture odzvanja Miloševićeva politika “denacifikacije“ i (djelimične) aneksije Bosne i Hercegovine iz 1990-ih. Nešto dalje, srbijanski ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin uzvikuje nešto sa sličnim efektom:

“Zadatak ove generacije političara je formiranje srpskog sveta, odnosno ujedinjenje Srba bilo gde da žive.“

Uz to se objavljuje i zvanična proslava “Dana srpske države”, po kojem je ova država i bosanska “srpska republika“ zapravo jedno. Na to kolega političar Milorad Dodik, duhovni i politički lider bosanskih Srba, govori nešto više preko granice:

“Srbija je država na koju gledamo kao našu domovinu… Srbi imaju dvije države: Republiku Srpsku i Srbiju… Ovo je garant za nas u Republici Srpskoj da ćemo ispuniti svoje vrijednosti, živjeti i boriti se skupa.“

Ovo je balkanska verzija secesije i “ponovnog ujedinjenja“.

‘Noćni vukovi’ na ulicama Trebinja

Zato im je ukrajinska verzija veoma prihvatljiva. Dan nakon upada, ultranacionalističke grupe i simpatizeri više nisu krili proruski separatizam. U Beogradu su početkom marta hiljade ljudi izašle na ulice s bakljama, “mirnodopskim“ znakovima sa slovom Z, ruskim ekstremnodesničarskim crno-žuto-bijelim zastavama i ultranacionalističkim četničkim zastavama.

I dok Putin sada uživa status rock zvijezde (majice s njegovim licem na trafikama su “najprodavanija” stvar), zračni prostor nije zatvoren i veliki broj letova između Beograda i Moskve je dodatno povećan, a iste Dodikove stranke organiziraju prikaze zastrašujuće podrške Kremlju u “srpskoj republici“ u Bosni i Hercegovini.

Ima mnogo primjera, poput Trebinja i skupa pod vodstvom “inspirirajućim“ vodstvom Putinovih “Noćnih vukova”, koji su na crnoj listi SAD-a od 2014. godine, zbog paravojnog djelovanja u Ukrajini. Lokalni lider ove ruske bande motociklista je također vozač ministra energije i rudarstva. Ukratko, kulturno i ekonomski, “srpska republika“ i Beograd su do guše u ovoj priči.

I upravo dok se dešavaju ove ogromne socijalne tenzije, Kremlj dodaje gorivo na vatru s ratnim istupom ambasadora Kalabuhova. Vrijeme destabilizacije koje ne može biti bolje.

Zahvaljujući Dodiku, bh. država je brod bez kormilara od decembra 2021. godine. Tada je lokalni parlament “srpske republike“ usvojio zakone kojima se jednostrano povlači iz sveobuhvatne politike. U potpunosti protiv odredbi Dejtonskog mirovnog sporazuma i pod pažnjom uspavane međunarodne zajednice i Evropske unije, Dodik uspostavlja svoju vlastitu nezakonitu državu i vlastitu vojsku.

To je nastavljanje zločinačke vojske bosanskih Srba iz 1990-ih, koja je odgovorna, između ostalog, za genocid u Srebrenici. Na ovaj način Ratko Mladić i Radovan Karadžić i dalje mogu postići svoje ciljeve i mi u Evropi imamo de facto rusku marionetsku državu u obliku secesije bosanskih Srba.

U međuvremenu je Dodik nekoliko puta posjetio Kremlj kako bi razgovarao s Putinom oko provođenja njegovih nesvetih novih zakona, uz pratnju prijetnje: “Ako iko pokuša da nas zaustavi, imamo prijatelje koji će nas braniti…“ Jedino što se od Dodika i njegove svite očekuje je da razbiju Bosnu i Hercegovinu kako se ne bi pridružila NATO-u. Ukratko, riječ je o geopolitičkom saučesniku Moskve u Evropi na destabilizaciji sjeveroatlantske odbrane.

Izgleda kao devedesete, ponovo

Imajući ovo sve u vidu, nedavno sam s voljenima razgovarao šta da radimo. Da bježimo ili ostanemo? Odabrali smo potonje, iako će linija fronta možda ići našim dvorištem. Pokušavaju nas razuvjeriti pričom o dodatnim trupama EUFOR-a u Bosni.

No, neki eksperti smatraju kako su te brojke daleko od potrebnih. Dodatno, vojno grupiranje u Srbiji i “srpskoj republici“ traje već godinama. U januaru su Rusija i Srbija ojačali vojne veze prodajom i kupovinom takozvanih Kornet protivtenkovskih raketa. A Dodik? On je već kupio više od 2.500 komada automatskog oružja od Beograda 2018. godine, zajedno s centrom za obukom i ruskim “specijalcima”.

“Izgleda kao devedesete, ponovo“, šalimo se na proljetnom suncu…

 Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Reklama