U Beogradu je obilježeno pola stoljeća od sarajevske premijere kultnog i najsarajevskijeg filma Valter brani Sarajevo Hajrudina Šibe Krvavca, prikazanog prvi put 12. aprila 1972. godine u Skenderiji. Četvorogodišnja opsada grada koji se odaziva na ime „Das ist Walter“ 1992-1995 u Beogradu je još jednom upadljivo i sasvim svjesno – prešućena.
Ta trodecenijska šutnja ovaj put je zbog okruglih godišnjica odjeknula možda i bolnije nego proteklih godina. Da ne bješe Šibinog jubileja i neumorne Staše (Zajević, Žene u crnom), te nekolicine časnih pojedinaca, Beograd ne bi ni imao ko da brani.
U simboličkoj ravni sve ove događaje povezuje isti datum: 6. april, dan kada je prilikom oslobađanja Sarajeva na samom kraju rata poginuo i Vladimir Perić Valter (1945) i dan kada je Sarajevo opkoljeno (1992), ali i dan kada su Nijemci (1941) napali i bombardirali Beograd. Šta reći: ili historija definitivno nije učiteljica života ili se samo poigrava sa svojim lošim đacima.
Valter je mnogo više od Bate Živojinovića
Beogradski su mediji, uključujući i Radoteleviziju Srbije kao javni servis građana, uredno podsjetili da je u zločinačkom napadu Hitlerove Njemačke na glavni grad tadašnje Kraljevine Jugoslavije stradala i Narodna biblioteka sa pola miliona pretežno crkvenih knjiga. Istovremeno, nije im pala napamet činjenica kako je vojska čiji su generali izdavali komande iz Beograda u četiri godine opsade Sarajeva uspjela spaliti i čak i Vijećnicu sa dva miliona knjiga.
Nastavak politike negiranja ratnih zločina bio je očigledan i prilikom obilježavanja 50 godina od premijere filma koji smo svi gledali više puta i o kojem se skoro sve zna. Na film se u Beogradu gleda tek kao na jedan od kulturoloških fenomena, što on svakako i jest, dok je Valter u glavnom gradu Bosne i Hercegovine mnogo više od toga: on je sinonim za Sarajevo, njegovo drugo ime, bez kojeg ne bi bilo ni njegove novije historije nezamislive bez borbe za slobodu i nezavisnost.
Zna se to, naravno, i u Beogradu, ali se mitska priča o partizanskom obavještajcu sa nadimkom Valter manje vezuje za njegovog autora Hajrudina Šibu Krvavca koji je u stvarnom životu stigao biti i kurir pravog Vladimira Perića Valtera. Krvavac je i umro u svom Sarajevu upravo u ljeto 1992. dok su granate sa okolnih brda pogađale sve što mrda u Valterovom gradu.
Sva slava najgledanijem bosanskohercegovačkom i jugoslovenskom filmu svih vremena, u Beogradu se uglavnom svodi na glorifikaciju Velimira Bate Živojinovića koji je sjajno igrao Valtera i činjenicu velike popularnosti filma u Kini gdje se i danas prikazuje sa etiketom prvog stranog filma koji je ikad stigao u tu mnogoljudnu zemlju.
Sarajevo je glavni junak priče
Pedeset godina poslije, valjda zbog te estradne popularnosti, Bata Živojinović je poređem i sa Garyjem Cooperom ili Seanom Conneryjem, uz obavezno isticanje podatka kako ga je vidjelo 11 milijardi ljudi!
U Beogradskom restoranu “Valter” u Tržnom centru “Galerija”, osim o Bati govorilo se i o anegdotama sa snimanja i drugim zanimljivostima u vezi sa Šibinim kultnim ostvarenjem.
O Valteru ili bolje reći povodom Valtera govorili su Miljko Živojinović, sin Bate Živojinovića, Igor Galo, glumac, reditelj i producent koji je igrao Mališu i jedini je živi glumac sa Valterove špice, Dr Nele Karajlić, muzičar i scenarista, te Radoslav Zelenović, upravnik Audio-vizuelnog arhiva i centra za digitalizaciju SANU.
Karajlić je Velimira Batu Živojinovića koji je snimio više od 300 filmova ali ostao upamćen kao Valter, smjestio u “posebno poglavlje u istoriji jugoslovenske popularne kulture, vrh njenog raskošnog vatrometa” istakavši kako “nema mnogo zvijezda koji su je učinili besmrtnom osim njega, Miodraga Petrovića Čkalje i Dragana Džajića, ako se izuzme Josip Broza Tito”.
Upravo je samo Nele Karajlić od svih gostiju izrekao rečenicu koja je nedostajala svih ovih godina, a koja glasi: „Mi smo danas slavili i jubilej Sarajeva”. Ovaj kontroverzni Sarajlija sa stalnom adresom u Beogradu, šta god mislili o njemu, eto, nije propustio priliku da izrekne jednostavnu istinu Novog primitivizma da je “Sarajevo glavni junak naše ploče”. Bio je to studijski snimak prvog albuma “Zabranjenog pušenja” koji je pričao o Sarajevu i njegovim “Dablincima” okupljenim uz muzičku podlogu ispod naslova “Das ist Walter.”
“Imali smo sreće da je naš urednik Boro Kontić sa Radio Sarajeva pronašao tu muziku, jer nije bilo Googlea i trebalo je da odereš tabane da je nađeš. Uvjeren sam da će naša djeca, reći svojoj djeci:’Pogledajete ovaj film’ baš kao što smo to činili mi,” rekao je Karajlić alijas Nenad Janković.
Mogao je Nele spomenuti i preklapanje šestoaprilskog datuma, te napraviti paralelu između Valtera odnosno Sarajeva iz 1972. i onog iz 1992. i ovog 2022. godine, a možda progovoriti i o tome kako se od velikog Sarajlije postaje nešto sasvim drugo i kako se suviše lako prihvataju nove uloge koje su prije svega Sarajlijama i Bosancima nametnuli djelitelji Sarajeva i cijele Bosne i Hercegovine. Mogao je ali, nažalost, nije.
Za razliku od njega, u glavnoj beogradskoj pješačkoj zoni sa transparentima “Sarajevo grobnica živih”, “Sećate li se Sarajeva”, Inicijativa mladih za ljudska prava u Srbiji i organizacija Žene u crnom su 6. aprila, povodom 30 godina od početka rata u Bosni i Hercegovini i opsade Sarajeva, upriličile mirovnu akciju, predvođeni Stašom Zajević možda i najupornijom antiratnom Beograđankom koja već 30 godina pokazuje solidarnost i humani odnos prema žrtvama, ali i preživjelima bosanskohercegovačke kataklizme. Valterovo ime nije spominjano, ali njegovo drugo ili prvo ime Sarajevo – jest.
Uprkos svemu, Sarajeva i Bosne je bilo i Sarajeva će biti jer iz njega nikad nije iščezao Valterov duh.
Vazduh trepti kao da nebo gori
Ali vratimo se ostvarenju Valter brani Sarajevo i velemajstorskim slikanjem njegovog dobrog duha na filmskom platnu za koje su njegovom autoru Hajrudinu Šibi Krvavcu skinuli kapu ne samo posjetitelji kino-dvorana nego i istinski znalci sedme umjetnosti.
Kao i o Valteru i o Šibi se zna sve. Čak i to da je jedno vrijeme bio “stanar” Golog otoka o čemu je izbjegavao bilo kakav javni govor. Ili, kao što se to pokazalo i ovog proljeća, kako je zajedno sa svojim Valterom, koji nikako nije bio fiktivni lik, branio ne samo Sarajevo nego i Beograd.
Trebalo je da prođu mnoge godine pa da se o svim Šibinim filmovima postigne koncenzus o tome jesu li to partizanski westerni, ratni, patriotski ili nekakvi drugi filmovi. I Valter, i Most, i Partizanska eskadrila iliti druga Šibina ostvarenja svakako spadaju u ratna, partizanska, ratna djela, ali svi odreda pripadaju onom žanru koji se u historiji kinematografije klasificiraju prije svega kao akcioni filmovi jer se autor čvrsto drži svih zanatskih pravila akcionog žanra. Rat, partizani, Nijemci etc, tek su scenografija u kojoj se događaju zapleti i raspleti dramske radnje i sudbine likova uz obilje pirotehnike i obračuna koja doprinose da film prije svega mora biti zanimljiv.
Ima li, naprimjer, nekoga ko se može suzdržati da ne pusti barem suzu kada u filmu Most Bambino (Igor Galo) opkoljen Nijemcima doziva Zavatonija (Boris Dvornik), nakon čega Zavatoni baca bombu svjestan da će pored Nijemaca ubiti i Bambina. Kao čovjek u popriličnim godinama i kao neko koji je scenu odgledao možda i više deset puta, nešto mi se stisne u grudima i svaki put plačem…
Valter je sasvim druga priča. Šiba je valjda po prvi put radnju svjesno smjestio u grad, u Sarajevo, za razliku od ranijih partizanskih filmova smještenih sasvim logično, “po šumama i gorama”. Pokret otpora je djelovao i u gradovima. Grad se prepoznaje na svakom centimetru filmske trake pa ga se s pravom svrstava u prvi sarajevski film. U svakodnevni govor Sarajlija uselile su neke od najpoznatijih replika iz filma kao dio gradskog slenga kao što su: “Čekam te u pet kod Begove džamije”, “Strijelac zove Kondora”, „Vazduh trepti kao da nebo gori, sprema se oluja”, “Onda gledaj lafčino, vidiš ga…”
Pobune ne trebaju imati vođe
Jedan je drugi veliki režiser i pisac, Goran Marković, zbog svog teksta “Valter” u beogradskoj Politici prije četiri godine izgubio stalni angažman u tom vazda režimskom listu. Što je manje važno od razotkrivanja same tehnologije režimskog zaustavljanja svih onih kojima je mnogo više stalo do istine plasirane kao individualno mišljenje i o Valteru i o Sarajevu. Ali i o Beogradu i Srbiji. O tome je Al Jazeera već pisala u tekstu “Kad Valter brani Beograd”. /blogs/2021/12/9/kad-valter-brani-beograd
Na pitanje otkud Valteru “tolika magija”, Marković odgovora kako je “caka u samoj priči” jer se sve vrti oko dosjetke da je u okupiranom Sarajevu glavni borac protiv Nijemaca, čovjek koji pravi čuda nepoznata, misteriozna osoba po imenu Valter, dok zli i pomalo glupi okupatori pokušavaju na sve moguće načine da se dokopaju vođe, to jest Valtera, i na taj način slome narodni otpor.
“Ali u tome je stvar, Valter nije niko. To jest, Valter su svi, celokupno stanovništvo porobljenog grada”, napisao je Goran Marković povezujuću demonstracije na ulicama Beograda na kojima građani brane Srbiju od okupacije baš kao na filmu:
“Ne zna se ko je organizator, ni ko je smislio ovu pobunu”.
“Sumnja se na nekoliko opozicionih vođa, snimaju se demonstranti, u žutoj štampi se ponovo pojavljuju dokazi o mračnim idejama stranih plaćenika”.
Ali ne vrijedi… još nikome nije jasno ko je na čelu pobune, ne zna se ko je Valter. Zato, kaže Marković, prave pobune ne treba da imaju vođu, odnosno treba da imaju Valtera.
Markovićeve riječi potvrđuje i sarajevski reditelj Pjer Žalica svojom tvrdnjom kako je “Valter, naprosto simbol”.
“Duh Valtera generalno, bio je snažan izvor motivacije za preživljavanje i borbu u najtežim iskušenjima života pod opsadom. Jer je Valter, barem u Sarajevu, uvijek bio i biće sinonim za hrabrost i otpor”.
Kada Dubioza kolektiv poručuje: „Vratiće se Valter…“ to govori koliko je neponovljiva veličina i talenat reditelja Hajrudina Šibe Krvavca i njegovih filmova“, zaključuje Žalica.
Kako u Sarajevu, tako i u Beogradu. S tim da Beograd mora najprije odbraniti sebe od sebe samoga.