Biranje škole u Holandiji ili kako biti politički korektan

Kada dođe do biranja škole, za djecu želite najbolje, a u Holandiji je taj izbor prilično šarolik, posebno ako živite u ne baš najpopularnijem dijelu grada, odnosno manje-više među drugim imigrantima.

Nije nam se svidjela činjenica da nam kćerka živi u Holandiji, a u školu ide isključivo s djecom čiji roditelji nisu Holanđani, piše autor (Reuters - Ilustracija)

Sva naša dijaspora koja živi oko mene mi kaže, „ako ćeš se vraćati u Bosnu, idi odmah, kad ti dijete krene u školu, nema šanse da ćeš uspjeti“. Naravno da ne vjerujem u to i obično navedem primjer naše djece izbjeglica koji su mijenjali po nekoliko škola, i to na dva ili tri jezika. Priče koje čujem kao razloge zašto se ljudi nisu vratili u svoje zemlje su nevjerovatne, ali uglavnom svi kažu da je to bilo zbog djece.

Posebno je grozno iskustvo roditelja koji nisu bili kvalifikovani za neki dobar posao u stranoj zemlji, pa bi onda „zbog djece“ odlučili da u novoj zemlji rade nešto za šta kvalifikacija nije ni potrebna, iako su kući mogli biti pravnici, muzičari, službenici u državnim ustanovama…Nije mali broj onih kojima diplome nisu priznate, ali postoje čak i ljudi koji su ponovo završavali fakultete da bi radili u struci. I gotovo svi su svoj ostanak u tuđini opravdavali djecom: „Eto, šta će djeca dole, ne bi se snašli“, što meni zvuči potpuno pogrešno jer se djeca ustvari uvijek snađu i mnogo su prilagodljivija od odraslih. Mi smo ti koji nosimo sa sobom PTSP i nostalgiju, mislimo kako preživjeti mjesec, kuburimo s računima i svakakvim šefovima, dok su djeca ta čija sreća zavisi od drugih faktora.

Ipak, kada dođe do biranja škole, za svoj mlađi naraštaj želite najbolje, a u Holandiji je taj izbor prilično šarolik, posebno ako živite u ne baš najpopularnijem dijelu grada, odnosno manje-više među drugim imigrantima.

Prva i osnovna razlika je ta da je dijete potrebno upisati u školu već sa napunjene tri godine. Kad sam to rekao svojim balkanskim prijateljima, svi su se čudili i mislili da je to nekakvo naše pomodarstvo. Ali nije baš tako jer će dijete na četvrti rođendan već krenuti u školu, a u vrtić više neće moći. Obavezno školovanje kreće od pete godine života, tako da su moguće manje manipulacije odlazaka u prvoj godini i još barem jedno ljetovanje van sezone, ali ljudi uglavnom jedva dočekaju školu jer je besplatna, pa se onda plaća samo produženi boravak, što je otprilike pola cifre koju biste trošili na vrtić.

Same školske aktivnosti su u prva dva razreda slične igri, ali povremeno se uče slova i brojevi, te obično i engleski. Od trećeg razreda počinje ozbiljnije učenje, iako generalno kruže priče kako je srednja škola mnogo teža od osnovne. I sam poznajem nekoliko ljudi koji su ponavljali razrede u srednjoj školi, što je kod nas rezervisano uglavnom za učenike koji i ne dolaze redovno na nastavu.

Potpuno pomiješane škole koje to nisu

Dakle, kada dijete napuni tri godine, iz opštine vam dođe pismo s uputama, na engleskom i holandskom. Potrebno je napraviti spisak od najmanje pet različitih škola, a poželjno je da su sve u susjedstvu, do dva kilometra od mjesta stanovanja. Pošto živimo u dijelu grada gdje nema mnogo Holanđana, otkrili smo da su i djeca i nastavnici u gotovo svim komšijskim školama većinom nisu Holanđani. Ranije su se koristili izrazi „alohton“ i „autohton“, gdje bi „alohtoni“ bili oni čiji barem jedan roditelj nije rođen u Holandiji. Još od 2006. godine su ti izrazi ukinuti i sve se rjeđe priča o takvim stvarima, a kada postavite neko slično pitanje, ispadnete politički nekorektni. Ipak, nama se nije svidjela činjenica da nam kćerka živi u Holandiji, a u školu ide isključivo s djecom čiji roditelji nisu Holanđani, pa sam ja to pitanje hladno i politički nekorektno postavljao – i to uvijek na engleskom jeziku, praveći se potpunim strancem.

Međutim, u mnogo škola nisam dobio odgovor kakav sam tražio jer, kako rekoh, o tome se nerado priča, pa su mi direktori u svim slučajevima rekli kako je „škola potpuno pomiješana“, ali kad malo zagrebete ispod površine, zaključite da je to ipak, tzv. crna škola. Crne i bijele škole su izrazi koji se nikada nisu oficijelno koristili u Holandiji, ali su široko rasprostranjeni u svim dijelovima zemlje. Iako bi po našem shvatanju „crna škola“ bila puna tamnopute djece, ovdje se ustvari misli na djecu koja nemaju svijetlu kosu tipičnu Holanđanima, bila ta djeca Marokanci, Turci, Pakistanci, Surinamci i sl., išli bi u isti koš. Potom se čak pojavio i izraz „witte vlucht“, što bi u prevodu značilo „bijeli bijeg“, gdje bi roditelji holandske djece upisivali svoju djecu daleko od mjesta stanovanja, iako nisu imali novaca da žive u nekom bogatijem dijelu grada. Kao razlog bi uvijek navodili to da se plaše zaostatka u jeziku, iako većina djece u tzv. crnim školama ustvari između sebe pričaju isključivo holandski, a njihovi roditelji su već druga ili treća generacija koja je ovdje rođena.

Spiskove neholandskih imena smo vidjeli u svakom razredu u koji smo ušli, ali sam dobio osjećaj da samo mi to primijetimo, piše autor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Pored diskriminacije koja je u izrazima „alohton“ i „autohton“ bila očita, ovi izrazi su izgubili i smisao jer bi skoro sva djeca rođena u posljednjih nekoliko godina ustvari spala pod autohtone, pošto su im roditelji takođe rođeni u Holandiji, iako nisu etnički Holanđani, nego se redom zovu Jusuf, Omar, Said i sl. Spiskove neholandskih imena smo vidjeli u svakom razredu u koji smo ušli, ali sam dobio osjećaj da samo mi to primijetimo.

Vodili smo se premisom da je najbolje da dijete ide u potpuno pomiješanu školu – i takvu smo na kraju i našli. To je bila i jedina škola gdje je direktorica sa mnom pričala engleski, gdje mi je otvoreno rekla da ima oko 25 posto holandske djece i da su im rezultati sjajni. Rezultati i poređenja svih škola se inače mogu provjeriti na sajtu scholenopdekaart.nl, a stranica opštine vam pokaže u kojim školama vaše dijete ima prednost. Tu se može vidjeti koliko djece završi u gimnazijama, koliko u malo boljim stručnim školama, a koliko na zanatima, ali i sve ostale informacije koje su od značaja.

Samo da dijete ne upadne u spiralu ‘s lošim đacima’

Holandski školski sistem je potpuno drugačiji od našeg. Ovdje postoji niže i visoko obrazovanje na raznim nivoima, tako da je moguće ići u dugotrajne škole, a na kraju opet imati samo zanat. Vrlina tog sistema je da svako ima priliku imati obrazovanje koje je duže od srednjoškolskog, ali je mana ta što se vrlo teško izvući ukoliko jednom upadnete u spiralu „s lošim đacima“.

Nažalost, kao i u mnogim drugim zemljama, gimnazije i univerziteti su popunjeni bogatijim slojem, dok se ovaj siromašniji sloj zadovolji s tim da budu vozači, kasirke, frizeri ili druge zanatlije jer im jednostavno preteško izgleda da ikada završe univerzitet, s obzirom da ga mogu upisati tek sa 23 ili 24 godine, dok ispolažu razne razlike predmeta i prebace se s najnižeg na najviši nivo obrazovanja. Takvi su rijeki, a kritičari često onda kažu kako je to smišljeno napravljeno kako bi bogati jednog dana bili bogatiji, a siromašni ostali na istom nivou, ali ako zagrebete malo dublje, vidjećete kako u svim školama postoje svi mogući programi, pa i Montessori koji se skoro svugdje plaća, a u Holandiji je besplatan.

Ipak, ako ne želite rizikovati, onda je bolje shvatiti što prije kako je veoma bitno u koju će dijete školu ići jer ako počne ponavljati razrede već na početku, vrlo je moguće da upadne u lošu spiralu iz koje izlaza nema. Tada možda jedino pomogne opcija povratka na Balkan jer na Zapadu ne pomaže ako poznajete ministra obrazovanja ili što ste i sami visokoobrazovani. Na Zapadu ste samo broj i to ima svoje prednosti i mane, ali o tome drugom prilikom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera