I Gogolj je postao predmet spora Rusije i Ukrajine

Nikolaj Vasiljevič Gogolj važio je za ruskog autora, ali se spominje i kao Mikola Vasiljovič Hoholj, s titulom velikog ukrajinskog književnika, pa je pitanje – čiji je taj slavni pisac?

Prije 170 godina, na današnji dan, preminuo je Nikolaj Gogolj, jedan od velikana ruske književnosti, ali ukrajinskih korijena (Wikimedia)

Na svijetu postoje različiti, a međusobno potpuno razumljivi jezici. Naš region odličan je primjer za istinitost ove tvrdnje: srpski, hrvatski i bosanski toliko su između sebe slični da između njih nema jezičke barijere. Imaju samo razlike koje u te jezike upisuju geografiju.

Književnost iz različitih, ali međusobno razumljivih jezika ima privilegiju da joj ne treba prevod kako bi bila čitana u svakom od njih. Tako je došlo i do pojave književnika koji su, sticajem obično negativnih okolnosti, prešli iz maternjeg u jedan od tih veoma sličnih jezika i tu postali nacionalni ponos. Iz perspektive književnosti, koja pretenduje na univerzalnu vrijednost, u tome nema ništa loše, ali u politici takvi pisci mogu postati predmet spora. U toj naknadnoj brizi za književne veličine ima puno licemjerja, jer to što je jedan pisac uspio u tuđoj kulturi pouzdan je znak da kao živ čovjek nije mogao uspjeti u svojoj, no takva je politika, ulaže u mediokritete i one za koje riječ mediokritet predstavlja veličinu, a veličine jednostavno prisvaja.

Unazad desetak godina još jedan klasični pisac postao je predmetom političkog spora, koji će u budućnosti najvjerovatnije završiti dvostrukom piščevom pobjedom, tako što će postati dvostruki nacionalni ponos – ukrajinski i ruski. Njegovo ime je do sada bilo Nikolaj Vasiljevič Gogolj i važio je za velikog ruskog pisca, a sad se već može naći i pod imenom Mikola Vasiljovič Hoholj, s titulom velikog ukrajinskog pisca. Pitanje koje se samo po sebi nameće iz takve situacije glasi – čiji je Gogolj?

Od noža rana zaraste, od jezika nikad

Mikola Vasiljevič Hoholj – treba imati na pameti da se ukrajinski grafem ‘H’ čita kao nešto između naših ‘G’ i ‘H’, ako je našem čovjeku uopšte moguće smisliti takav glas – rođen je 1812. u ukrajinskom selu Veliki Soročinci, tada u Ruskom carstvu. Srednju školu pohađao je u gradu Nižinu, gdje je ostao upamćen kao talentovan, ali ne baš drag školski drug, s obzirom da je britko Hoholjevo pero već tada umjelo izrađivati duhovite opise bližnjih koji im ne služe na čast, a svi znamo da od noža rana zaraste, od jezika nikad.

Kako je dolazio iz siromašne plemićke porodice, odmah po završetku srednje škole Hoholj je pošao u Petrograd sa namjerom da ostvari san svakog nesituiranog Slavena, a to je stalni posao u državnoj službi. Tom prilikom je postao i Gogolj, ali na njegovu žalost, a cijelom svijetu na radost, nije u tome uspio i posao nije dobio. Sve što je mogao bilo je da zaključi kako za ljude kao što je on, koji nemaju ni para ni moći, nema u tome mjesta. Na radost cijelom svijetu, kažem, jer otuda sigurno Gogoljevo veliko zanimanje za državne činovnike kao temu, koje je opisao najduhovitije od svih pisaca ikad.

Kao državni činovnik Gogolj nije uspio, ne odmah – kasnije, kad postane poznat, i ta će mu želja biti ostvarena – nego je postao profesor na fakultetu, ali bi mu bolje bilo da nije jer kako pričaju svjedoci, tu se Gogolj godinu dana temeljito blamirao. Ipak, svraća pažnju na sebe književnim talentom. Ni tu nije uspio iz prve, jer njegovu prvu knjigu Hans Kihelgarten kritika dočekuje „na nož“, pa Gogolj otkupljuje sve primjerke i spaljuje ih, nakon čega polazi u dobrovoljno izgnanstvo u Ameriku i stiže do Njemačke, iz koje se ubrzo vraća jer je potrošio pare.

Ukrajinske riječi uveo u književni jezik Rusije

Poslije tih uvodnih neuspjeha Gogolj okreće novi list, a ovaj put piše prave stvari. Kako se u tadašnjem Petrogradu Ukrajina smatra dalekom provincijom, život u njoj poprilično je nepoznat, što je as u Gogoljevom književničkom rukavu. Objavljuje knjigu Večeri na seocetu kraj Dikanjke, romantičarski ispisanu zbirku priča sa ukrajinskim motivima, koja u petrogradsku književnu scenu unosi zauvijek traženo osvježenje, pa autor preko noći postaje slavan. Kod Gogolja je sve bilo novo, od tema, preko načina obrade, do jezika i stila, a njegov ruski neobičan je i po tome što u sebi sadrži i ukrajinske riječi, koje će preko Gogolja ući u književni jezik Rusije.

Slavni mladi pisac Gogolj razvija prijateljstva sa Žukovskim i Puškinom, tada najvećim pjesnicima Rusije, a istovremeno biva slavljen i od književne kritike, koja u Gogolju ispravno prepoznaje vodeću figuru nove ruske književnosti, za koju će nekoliko desetina godina kasnije Fjodor Dostojevski reći: „Svi smo mi izašli ispod Gogoljevog šinjela“.

Osim kao novelist, Gogolj se istakao i kao dramatičar čija aktuelnost nikada nije minula, te najviše kao romanopisac, autor remek-djela Mrtve duše, čija je ogromna slava počela odmah po izlasku knjige i do dana današnjeg ostala neprevaziđena.

Sve to nije pomoglo velikom piscu da organizuje redovna primanja i stabilan život. Najveći književni talenat istovremeno je najveće sumnjalo u taj isti talenat, pa Gogolj poslije Mrtvih duša proživljava epizode za koje je jedina prava riječ ludilo. Ono će dostići svoj vrhunac u drugom dijelu Mrtvih duša, gdje pisac, koji je u prvom dijelu iskritikovao čitav društveni poredak kao niko prije ni poslije njega, nastupa kao veliki promotor istog tog pokvarenog društva, kog sada predstavlja kao najbolje moguće.

Čuveni kritičar Bjelinski piše tada svoje „Pismo Gogolju“, u kom sa stravom čitamo kako jedan istinski vjernik u književnost opominje najvećeg književnog proroka da se vrati sebi i odustane od novog pravca kojim je krenuo jer sramoti se kao pisac i kao čovjek. Iskusni paliknjiga Gogolj shvatio je riječi eminentnog kritičara veoma ozbiljno i po drugi put poduzeo rabotu uništavanja vlastitog djela, od kog su pojedine nagorjele stranice spašene, ali u nedovoljnom obimu za ozbiljniju rekonstrukciju. U odbranu Gogoljevu treba reći da to što je ostalo uopšte nije loše i da je spaljivanje tog spisa vjerovatno najveća tragedija u historiji književnosti, jer sve ako je i promašio u osnovnom, stilski je Gogolj tako velik da mu je svaka rečenica mala književna poslastica. Deset dana po spaljivanju rukopisa, 4. marta 1852. godine, Gogolj je umro i sahranjen je u Moskvi.

Gogolj je jedan od rijetkih pisaca čija slava s vremenom nije nimalo potamnila, umjesto toga postala je planetarna, zbog čega se danas, kao Boccaccio, Cervantes ili Dostojevski, Gogolj smatra jednim od najvećih pisaca uopšteno. Za takve ljude nacionalni predznak nije bitan jer oni pripadaju čitavom svijetu, a ako ga se baš mora smjestiti u taj koš, onda je najbolja formulacija ona što je nude enciklopedije – ruski pisac ukrajinskog porijekla.

Izvor: Al Jazeera