Bojkot ruske kulture: Postoji li prava mjera

Zabrana ruskih klasika i njihova trenutnom politikom obojena revizija, to su već pretjeranosti čije posljedice mogu biti opasne, piše autor.

Ulični umjetnik Jorit Agoch crta mural Fjodora Mihajloviča Dostojevskog na zgradi u Napulju (EPA)

Sa svojom “specijalnom vojnom operacijom” Vladimir Putin uprskao je imidž Rusije toliko da je u svijetu došlo do neke nove vrste Hladnog rata. Bojkot Rusije u trgovačkom, kulturnom, sportskom i svakom drugom smislu, u kombinaciji sa Putinovom zabranom slobode govora i izražavanja, čine da Rusija izgleda kao da se vratila u vrijeme Sovjetskog saveza. Njegovo objašnjenje da se u Ukrajini obračunava sa “nacistima” doprinosi sovjetskoj atmosferi, a postoje i priče prema kojima Putin želi da se granice NATO-a vrate tamo gdje su bile dok je važio Varšavski ugovor.

Ovaj rat pogodio je Ukrajince u najvećoj mjeri, a Ruse odmah poslije njih. U ono vrijeme, kad su nacisti i fašisti predstavljali prijetnju cijelom svijetu, Rusija uistinu jeste bila sila koja je, zajedno sa Saveznicima, među koje se ubrajamo i mi [sa prostora bivše Jugoslavije], oslobađala Evropu i svijet. Sad nije tako.

Gotovo 140 država osudilo je Vladimira Putina zbog invazije, a svega nekolicina njih ga podržala, iz čega se rodio čitav splet ekonomskih i drugih sankcija pod kojima Rusiji neće biti lako. Posljedice ovih ekonomskih promjena osjetila je čitava Evropa, najviše preko cijene energenata, čije povećanje znači i povećanje cijena svega ostalog.

Rješenje ovog sukoba zasad se ne čini kao da je blizu. Rusi su odlučni u namjeri da pokore Ukrajinu, a Ukrajinci da se grčevito brane, pa se iz toga ne nazire skori kraj sukoba koji je za samo mjesec dana odnio hiljade ljudskih života i raselio milione ljudi. Situacija se sve više zaoštrava, pa nije sasvim neopravdan ni strah od trećeg svjetskog rata – čelnici NATO-a zasad govore kako će učiniti sve da se sukob ne pretvori u rat između Rusa i njih, ali želje su jedno, a mogućnosti drugo. Kad se čovjek sjeti ko sve u tom potencijalnom sukobu ima nuklearno oružje, strašno je i zamišljati šta bi nas moglo zadesiti.

Bojkot ne ide u dobrom smjeru

Nada u sprečavanje većeg sukoba najviše leži u samim Rusima, u njihovoj tradiciji da ustaju protiv samovoljnih vladara, koji su kroz historiju oštetili ruski narod puno više nego strane sile. To bi nekako bilo i najljepše, jer kad ti neko drugi svrgne vladara to može biti nezgodno za budućnost – iz tog sjemena lako procvjeta otrovno cvijeće osvete.

S tim u vezi, za sve nas koji smo za što brži prestanak rata, bitno je naći pravu mjeru kritike prema Rusiji, kako se ruski narod ne bi osjetio prezren i odbačen. Ekonomske sankcije, bez obzira što pogađaju najveći broj nedužnih ljudi, imaju smisla jer one mogu biti okidač za smjenu aktualne vlasti, ali sa sankcijama druge vrste, u području kulture prije svega, valja biti oprezan. Negiranje i zabrana tuđe kulture nužno vode u neprijateljstvo, što bi u konačnici moglo dovesti Rusiju u uvjerenje da je Putin u pravu i da mu valja pružiti bezrezervnu podršku.

Zaista je nedostojno čovjeka da ga se smatra krivim zbog stvari koje nije sam birao, kao što je nacionalnost ili boja kože, a tu je ljudsku muku divno iskazao ruski pisac Andrej Platonov, kroz usta jednog svog književnog lika: “Ivane Ivanoviču, ja nisam birao da se rodim i zato zahtijevam da me se podnosi takvog kakav sam”.

Bojkot ruske kulture, čini se, ne ide u dobrom smjeru. Otkazivanje nastupa ruskim umjetnicima i sportistima izazvalo je brojne reakcije u svijetu, jer su umjetnost i sport sami po sebi pozitivne manifestacije ljudskog duha i da nema njih teško da bi bilo ikakvog međunarodnog divljenja i poštovanja, ali zabrana ruskih klasika i njihova trenutnom politikom obojena revizija – to su već pretjeranosti čije posljedice mogu biti opasne.

Atak na univerzalne vrijednosti ljudskog roda

U tom kontekstu nedavno se pojavila šokantna vijest da je na milanskom univerzitetu Bicocca otkazana serija predavanja o Dostojevskom, koje je trebao držati pisac Paolo Nori. Fjodor Mihajlovič Dostojevski jedan je od najpoznatijih i najomiljenijih pisaca na svijetu ne zato što je Rus, nego zato što je pisao o Rusima na takav način da se u njegovim pričama, posebno u patnjama i nedoumicama njegovih osebujnih književnih karaktera, pronašao čitav svijet. Zabranjivanje njegovog djela nije ništa drugo nego atak na univerzalne vrijednosti ljudskog roda. Kad se uzme u obzir i razlog zabrane, onda se nema šta drugo zaključiti nego da na Zapadu postoje snažne desničarske struje, koje se suštinski ne razlikuju od Putina, samo nisu trenutno toliko jake da bi mogle to pokazati kao on. Još je veća ironija što je Dostojevski za života i sam bio žrtva apsolutističkog režima u Rusiji, koji ga je zbog slobode mišljenja i govora osudio bio i na smrt, što je srećom pretvoreno u četiri godine robije u Sibiru i još četiri služenja u vojsci po zabačenim gubernijama carevine.

“Danas nije samo krivica biti živ Rus, kriv je i mrtav Rus, onaj koji je za života 1849. godine osuđen na smrt zato što je pročitao zabranjenu stvar. Ono što se dešava u Ukrajini je užasno i dođe mi da plačem samo kad pomislim na to. Ovo što se dešava u Italiji je smiješno”, rekao je Nori u svom medijskom obraćanju povodom otkazanih predavanja, poslije čega je uslijedilo nešto što budi nadu u ovim teškim vremenima. Javnost je ustala u odbranu Dostojevskog i Norija, što je navelo univerzitet Bicocca da se izvini zbog nesmotrenosti i vrati na snagu prvobitnu odluku da Nori održi svoja predavanja o možda i najvećem piscu svih vremena, koja su nedavno i počela.

Treba reći i to da popularnost Dostojevskog ne bi značajnije stradala ni da ga izbace sa svih univerziteta svijeta, jer njegova je veličina odavno narasla toliko da joj više nikakvo formalno priznanje nije potrebno kako bi se njegova riječ i tražila i uvažavala.

Prava mjera ruskog bojkota jeste ona koja je usmjerena na ljude što direktno podržavaju uzurpaciju ukrajinske teritorije. Sve preko toga je nezdravo pretjerivanje koje uspostavi budućeg mira više šteti, nego što mu koristi. Svi ljudi koji imaju posla sa lošim, a moćnim vladarom zapravo su žrtve tog vladara, pa treba to imati na umu ne samo za Ukrajince, već i za Ruse.

Izvor: Al Jazeera