“Vrlo me često pitaju što me ponukalo na pisanje. Kao da je to toliko čudna aktivnost za jednoga glumca, odnosno glumicu. Pa to je, konačno, isti posao: pričanje priča. Razlika je u metodi, u sredstvu izražavanja, ali je zapravo potreba ista. Koja? Shvatiti sebe? Život? Svijet? Ne znam. Ono što je predivno kod pisanja je to da te nitko ne treba zvati, ‘dati ti posao’, skinuti te s (prašne?) police i pogladiti te po glavi. Pisanje je najdemokratičnija aktivnost: svatko, ali baš svatko ima pravo u nju se upustiti i nitko mu to ne može zabraniti. S druge strane, tu je i strašna strana pisanja: sam si, osamljen, sebi samom prepušten, nema ti pomoći niotkuda. Teška disciplina”, kazala je svojedobno Mira Furlan.
I zaista, njeni su i život i pisanje bili teška disciplina.
Zašto dobri ljudi pate, zašto imaju tako teške živote, pitanje je, koje mi se vrtjelo u glavi dok sam čitala autobiografiju Mire Furlan Voli me više od svega na svijetu koja je nedavno objavljena u Hrvatskoj u nakladi Frakture, a u Srbiji u nakladi Booke.
Rijetko se u Hrvatskoj dogodi da prvo izdanje nekog djela, a osobito memoarske proze o kakvoj je ovdje riječ, bude rasprodano u manje od dva mjeseca, pa da je potrebno tiskati drugo.
Autobiografija Mire Furlan, velike ex-jugoslavenske i američke glumice i redateljice, nije tek još jedna u nizu autobiografija i nije nekakva dosadna memoarska proza o mučnim i dramatičnim godinama i događajima koji su joj obilježili život. Naprotiv, riječ je o punokrvnoj prozi, jer Mira Furlan je, čini se, sve radila puna srca i čiste duše, pa tako i pisala ovu knjigu koja je trebala biti oproštajno pismo sinu Marku, a onda se to pismo sinu jedincu pretvorilo, na našu sreću, u nešto najsličnije testamentu “našim ljudima na našim prostorima”.
Odbila se svrstati na bilo koju stranu
Miru Furlan nije potrebno dodatno predstavljati jer je među našim javnostima njeno ime uvijek bilo živo, a sa sobom nosilo određene kontroverze. Njen se život dijeli na dva dijela: prije i poslije rata. Bila je iznimno talentirana glumica i nastupala u svim važnijim kazališnim, filmskim i televizijskim glumicama. Kao članica ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, imala je status celebrityja, sve do 1991. godine kada postaje persona non grata jer se, navodno, odbila jasno svrstati na hrvatsku stranu u onom što će se pretvoriti u krvavi sukob.
Odbila se – što tada, kao ni sada, gotovo nikog i ne zanima – svrstati i na stranu velikosrpske agresije na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Ipak, progonitelje to nije zanimalo. Kao što ih nije zanimala ni činjenica da je Mira Furlan i golootočko dijete čiji su roditelji bili zatočenici i žrtve komunističkog režima s nekoliko godina “staža” na Golom otoku gdje joj je bio otac, partizan optužen da je staljinovac, i Svetom Grguru, na kojem je robijala njena majka jer je bila supruga – staljinovca. Otac joj je bio znanstvenik, i to istaknuti, a majka završila francuski jezik i jugoslavistiku.
Medijski linč i hajka protiv Mire Furlan, “otimačina” stana u zagrebačkoj Petrovoj ulici i brojne prijetnje doveli su do potpune dehumanizacije velike glumice koja se rodila, odrasla i školovala u Zagrebu. Postavši tako i de facto ‘persona non grata’, Furlan se tada sa suprugom, redateljem Goranom Gajićem preselila u SAD gdje je kasnije ostvarila zavidnu glumačku karijeru.
Gorčinu ‘nepripadanja’ nosila sa sobom
Na više od šest stotina stranica njene autobiografije čitamo ne samo o životu glumice, njezinom iznimnom glumačkom talentu, nego o jednom životu koji je i naš jer svi smo mi, na ovim prostorima, barem u jednom trenutku bili i “nepoželjni” i “progonitelji”. Njen je život bio izuzetno dramatičan, obilježen djetinjstvom u duboko disfunkcionalnoj obitelji, javnim progonom, a kasnije i jednim velikim nepripadanjem Americi, nepripadanjem Hrvatskoj, Srbiji, nepripadanjem Jugoslaviji. Čudno je da glumica poput Mire Furlan čiji su korijeni o kojima sama piše tako različiti, i nacionalno i vjerski, spisateljica koja je tu gorčinu “nepripadanja” nosila sa sobom gdje god da je stigla, pripada i govori o nama, ne samo u ratnim devedesetima, nego i danas, više nego možda bilo tko drugi.
Mira Furlan je čitavog života tragala za ljubavlju i slobodom, tražila da je “vole više od svega na svijetu”. U ovoj sjajnoj knjizi, svojevrsnom testamentu, na koncu nam poručuje kako to nije važno, da je jedino važno da mi, odnosno, ona voli druge, da ljubav proizlazi iz nas samih.
Na koncu jednog neobičnog, tragičnog i principijelnog života, na koncu jedne duboke dosljednosti kakvu samu rijetki na ovom svijetu mogu “konzumirati”, odvažnost, nepokolebljivost i hrabrost Mire Furlan izazivaju divljenje, a ova knjiga nas podsjeća na to da svakog dana imamo izbor: progoniti ili biti progonjeni.
Koliko god da je principijelnost danas patetična, pomalo smiješna, čudna riječ nestala ne samo iz naših jezika, nego i mentaliteta i kultura, Mira Furlan nas svojom autobiografijom vraća na tu veliku riječ, vraća nas na “prapočetak”, na one istinske vrline. Iako je nesumnjivo bila ranjiva, nježna, hipersenzibilna, samo takva je mogla vjerovati u ideale i principe.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.