Kada sam dobio poziv da učestvujem u anketiranju migranata u kampu Blažuj pored Sarajeva nisam poletio da kažem – “hoću”.
Migranti su ljudi o kojima se malo zna, a to malo obično dolazi iz rubrike crna hronika, pa je oprez logičan. Prihvatio sam malo poslije, zato što su sad takva vremena da ne valja odbijati dodatne poslove, a i da vidim svojim očima šta je to migrantski kamp i kako se tamo živi.
U Blažuj stižemo oko deset ujutro. Na ulazu policijski kombi, nekoliko službenika obezbjeđenja i 20-ak migranata. Svima im se oko nogu mota mnoštvo mačaka, a ima i četiri-pet pasa. Ako sam neku napetost i donio sa sobom, nestala je od tog prisustva životinja, čiji mi mir i debljina govore da ih tu ne diraju, a hrane ih.
Na ulazu nas primaju radnici Međunarodne organizacije za migracije (IOM), koji se izdaleka raspoznaju po plavim prslucima. Vode nas u konferencijsku salu, gdje nam ponavljaju pravila kretanja po kampu i pokazuju mjesta za rad. Upoznaju nas i sa trenutnom nacionalnom strukturom kampa – Alžirci, Marokanci, Sirijci, Afganistanci, Iranci, Iračani, Pakistanci, Bangladešani i Kubanci.
Otkud Kubanci?
“Otkud Kubanci”, uglas pitamo. Gospođa Zarifa, čiji je nadimak u kampu “Mama”, kaže da ih može dovesti, ali oni nisu predmet naše ankete, već puke radoznalosti, koja brzo prolazi jer valja raditi. Dok krećemo u potragu za onima koji nam trebaju, nagađamo koji je vjetar u Bosnu i Hercegovinu donio Kubance. Moja je teorija da su to odbjegli sportisti, bokseri ili dugoprugaši.
Na terenu se brzo ispostavilo da neće biti lako držati se pravila po kom je nemoguće sam hodati po kampu. Prema volji za učešće u anketama migranti su posve nalik našim ljudima: teško ih je naći dvojicu zainteresiranih odjednom, a kako svaki anketar radi za sebe, nema kada čekati da kolega završi, već nastavlja potragu samostalno. Uostalom, u kampu je mirno, a oni koje srećemo putem lijepo se pozdravljaju, pa nikog nije ni strah da potragu vrši samostalno.
Imam sreću da u prvom kontejneru na čija sam vrata pokucao naiđem na Iračana koji zna engleski. Putem do prostorije u kojoj ćemo raditi ćaskamo kao ljudi koji su se tek upoznali. Nisam bio u stanju zapamtiti njegovo neobično ime, samo to da je iz Bagdada. Pitam ga kako mu se sviđa vrijeme u Bosni i Hercegovini. Priznaje da mu se ono najmanje sviđa, posebno snijeg. Kažem mu da je snijeg lijep u planinama, na šta on odgovara da bi radije išao u pustinju, što me u tom trenutku nasmije, a kasnije mi je bilo žao, kad sam pomislio kako svi najviše vole tamo gdje su se rodili.
Anketa traje dugo i svašta se pita, a moj dobri sagovornik sve odgovara, otkrivajući mi razne pojedinosti o svom šest godina dugom putovanju. Cilj mu je Francuska, gdje ima porodicu. Pitam ga kada očekuje da bi mogao stići, na šta odlučno odgovara da će to možda biti već na proljeće. Poželio sam mu sreću i pitao da mi pomogne kod pronalaska drugog migranta iz Iraka, što je rado učinio.
Drugi Iračanin govori engleski “little”, ilustruje svoje znanje tako što mi pokaže razmak između palca i kažiprsta širine pola centimetra. “No problem, brother”, odgovaram mu i na tabletu palim arapski prevod ankete, ali ubrzo upratim da je problem ipak tu, jer sagovornik čita pitanja s lijeva na desno. Zahvaljujem mu se na dobroj volji i krećem dalje u potragu.
Čvrsta vjera u uspjeh
Straha nemam, ali upomoć pozivam gospođu Zarifu, računajući da će njen plavi prsluk prije pronaći tražene migrante od moje male posjetiteljske akreditacije. Idem s njom kroz čitav kamp, svjedočeći “Maminoj” omiljenosti među migrantima, koji je pozdravljaju i šale se s njom kao sa dobrom drugaricom. Idemo na kraj kampa, gdje ulazimo u prostranu halu, pretvorenu u spavaonicu. Nasred hale jedan migrant drži improvizirani dućan sa sokovima, među kojima je najviše energetskih napitaka – za ljude koji hodaju puno.
“Mama” se ne libi zalaziti u prostorije i glasno dozivati potrebne zemlje, pa mi tako nalazi tri Bangladešanina, od kojih jedan govori engleski.
Odlazim s njima u social corner, mjesto za druženje, gdje vlada velika gužva jer je dan hladan, a tamo veoma toplo. Među migrantima sjedi i kolega anketar, koji prihvata jednog od dovedenih Bangladešanina da prije završimo. Druga dvojica su braća, govore da su sve prošli zajedno, što je dobro za mene jer mogu raditi dvije ankete odjednom. Palim na tabletu prevod na bengalski jezik, čije me neobično pismo podsjeća na bujne tropske krajeve. Ove momke ne pitam kako im se sviđa Bosnian weather.
Anketa pokazuje da su braća odrasla u migracijama – sad im je 23 i 21 godinu, a od kuće su pošli 2012. I oni čvrsto vjeruju da će uspjeti u svojoj misiji, na čijem cilju je Engleska. Povratak u Bangladeš nije opcija.
Posljednji sa kojima sam razgovarao bili su Afganistanci, poveća ekipa koja u kutku za druženje zauzima jednu cijelu prostoriju. Ugošćuju me kao kod kuće, a što mi se posebno dopalo jeste što se goste i između sebe: najmanji i najslađi među njima, sa ravnim šiškama i velikim ustima punim blistavih zuba, svima nudi keks i čaj.
Afganistan, zemlja sa Božjim darovima
Njihov glasnogovornik, mlađi momak po imenu Muhamed, odlično priča engleski, a reklo bi se i rado, jer na pitanja odgovara opširno, pričajući mi priče sa svog sedmogodišnjeg putovanja. Ostali gledaju i povremeno se ubacuju na arapskom, od čega kao anketar nemam koristi, ali kao čovjek da, jer mi je milo što vidim da svi učestvuju.
Muhamed je jedini od ispitanika koji svjedoči da je na putu iskusio sve ekstremne situacije – od gubitka novca, preko premlaćivanja i deportacije, do viđanja mrtvih ljudi. Jedini je koji priznaje da bi se odmah vratio kući kad bi se uvjerio da je rat u Afganistanu prestao. Objašnjava da je Afganistan zemlja sa Božjim darovima koji svima mogu obezbijediti život, te da svi oni bježe od rata, koji manje-više traje već 40 godina.
Na pitanje gdje mu je cilj, sin pustinje daje iznenađujući odgovor: “Prvo Engleska, a zatim Aljaska”.
“Zar nije za tebe previše hladno na Aljasci, prijatelju”, pitam ga.
“Hladnoća nije problem”, odgovara Muhamed. “Daleko od ljudi – to je ono što želim”.