„Stephanus Ostoja rex Bosnae cum uxore regina Kujava“ ili u prijevodu „Stjepan Ostoja, kralj Bosne, sa suprugom, kraljicom Kujavom“ – riječi su iz povelje bosanskog kralja Stjepana Ostoje upućenoj Dubrovčanima. One su prvi, do sada poznati, povijesni izvor koji spominje kraljicu Kujavu, koji otkriva da je suprugom bosanskog kralja postala prije 5. februara 1399. godine. Ko je ona bila i kakva je zapravo bila njena uloga u političkom životu srednjovjekovne bosanske države?
Dostojna krune
Za razliku od prve Ostojine supruge, Vitače, koja nije bila iz roda „odabranih“, Kujavino plemićko porijeklo učinilo ju je dostojnom kraljičine krune. Njen jako blizak rođak bio je Pavle Radinović, vrlo utjecajan i cijenjen knez koji je u prvim godinama vladavine kralja Tvrtka I Kotromanića postavio čvrste temelje svom političkom usponu. Povjerenje bosanskog kralja je opravdao lojalnošću vladarskoj porodici i učešćem u vojnim ekspedicijama, što mu je zauzvrat donijelo upravu nad velikim posjedima u blizini istočnih granica bosanske države.
Kujavin brak sa kraljem Ostojom za Pavla je predstavljao priliku za osiguravanje svojih interesa i moći, pa mu je dao bezrezervnu podršku njegovom zaključivanju.
Uz Ostoju, koji je za bosanskog kralja prvi put proglašen 1398. godine, čast bosanske kraljice Kujava je nosila sve do 1404. godine. Tad je, nakon zavjereničkog sastanka bosanske vlastele održanog krajem mjeseca maja u Visokom, zajedno sa svojim suprugom, svrgnuta sa vlasti. Dolaskom vojske Hrvoja Vukčića pod Bobovac zbačeni kralj Ostoja napustio je kraljevski grad i sklonio se na ugarsku teritoriju.
Od preuzimanja krune do Ostojine smrti
Jedan politički sukob, koji je u sjenu potisnuo sve druge događaje u Bosni tog vremena, bio je rat za prijestolje vođen između tadašnjeg bosanskog kralja Tvrtka II i ponovnog pretendenta, Stjepana Ostoje. Pod utjecajem političkih prilika, osobito zbog pritisaka iz susjedne Ugarske, 1409. godine bosanskim je kraljem po drugi put proglašen Stjepan Ostoja. Sa njim se, po drugi put, na čelo bosanske države trijumfalno vratila i Kujava Radinović.
Zbog čestih unutrašnjih previranja neprikosnovena moć je preko noći mogla biti dovedena u pitanje. Kraj Ostojinog i Kujavinog braka ozvaničen je 1415. godine, neposredno nakon što je pod sumnjivim okolnostima ubijen kraljičin rođak Pavle Radinović.
Godinu kasnije, nakon smrti Hrvoja Vukčića, kruna bosanske kraljice dobila je novu vlasnicu. Bila je to vrlo imućna splitska vojvotkinja, udovica Jelena Nelipčić. U brak sa Ostojom stupila je u ljeto, 1416. godine. Očevim brakom, trećim po redu, izazvao je oštro protivljenje i osude njegovog sina, Stjepana Ostojića, razočaranog i povrijeđenog Ostojinim postupkom odbacivanja majke Kujave. Zbog toga su svi njegovi napori u političkom pogledu bili usmjereni protiv oca i njegovih pristalica, osobito Jelene Nelipčić.
Pogodan trenutak za osvetu svrgnuta kraljica dočekala je u septembru 1418. godine, kada je preminuo Stjepan Ostoja. Njega je naslijedio Stjepan Ostojić, u čijoj je političkoj pozadini konce u svojim rukama držala njegova majka Kujava.
Rat dviju kraljica
Sukob dviju najmoćnijih žena, koje su podjednako smatrale da posjeduju pravo nasljedstva bosanske krune, izazvao je velike nemire u Bosni. Ipak, u nedostatku političke podrške svi su Jelenini napori bili uzaludni.
Jedna dubrovačka vijest od 11. jula 1419. godine spominje Jelenu, „bivšu kraljicu bosansku“, koja je bila carceratam (zatvorena). Kujava Radinović, ohrabrena pobjedom nad suparnicom, nastojala je preoteti svu Jeleninu zaostavštinu. U tome je koristila sina, koji je februara iste godine u Dubrovniku tražio da se kuća i svi posjedi Hrvoja Vukčića predaju njemu kao „kraljevska dobra“. Od tada, Jeleni Nelipčić se gubi svaki trag.
Njeno duže izbivanje iz političkog života može se objasniti pretpostavkom da je, najvjerovatnije, cijelo to vrijeme provela u zarobljeništvu. Nešto kasnije, tačnije 1. marta 1423. godine, ponovo u jednom dubrovačkom spisu, pristigla je posljednja riječ o Jeleninoj sudbini: preminula je 1422. godine, nasilnom smrću.
Brdo Vrana kod Kaknja
Dolazeći s juga gradu Kaknju, na samom ulasku u široko dobojsko polje, nalazi se brdo koje od davnina nosi ime Vrana. Ono što ovo uzvišenje čini tako zagonetnim jeste narodna predaja o rezidenciji kraljice Kujave Radinović koja je bila izgrađena na samom vrhu. O njemu nam, međutim, ne govore nikakvi pouzdani povijesni izvori.
Cijeloj priči posve drugu, intrigantniju dimenziju, daje činjenica da se na jugozapadnim padinama brda Vrana danas nalazi naselje koje u korijenu svog imena čuva uspomenu na ovu bosansku kraljicu – Kujavče. Najstariji mještani, pozivajući se na tradiciju svojih predaka, tvrde da se pod livadama krije tajni izlaz kroz koji je kraljica bježala u slučaju rata ili neke druge opasnosti.
Drugi će, pak, otići korak dalje, i reći da je na vrhu brda u dubokoj prošlosti postojalo pristanište za brodove koji su se vezali za masivne livene halke. Zbog toga se, navodno, livade zovu Zalađe.