Ruska vojna invazija na Ukrajinu opisuje se u zapadnim medijima kao stil ratovanja iz 18. stoljeća u globaliziranom svijetu 21. stoljeća – prvi rat u kojem se na TikToku prenosi kako jedna supersila ulazi tenkovima u drugu državu, kako je napisao kolumnista The New York Timesa.
U prilog ovoj tezi, dodaje, može poslužiti i primjer koji se desio prvog dana rata – ruske tenkove je neočekivano otkrio Google preko svog servisa mapa, upozorivši vozače da stvaraju gužvu u saobraćaju.
Također, mnogobrojni strani mediji u prvim danima su stalno isticali da se radi o prvom napadu jedne države na drugu u Evropi od kraja Drugog svjetskog rata, u čemu su mnogi prepoznali zanemarivanje sukoba koja su se odigrali u zemljama bivše Jugoslavije ili u Gruziji. Drugi su govorili o povratku Hladnog rata, proxy ratu i hibridnom načinju ratovanja.
Međutim, kako se ovaj rat razlikuje od drugih te da li je ovo zaista povratak na vrstu ratovanja za koju smo mislili da je svijet prevazišao? Teoretičari rata fokusiraju se upravo na to da utvrde šta se to mijenjalo u vođenju ratova kroz historiju, a šta je ostala njegova nepromjenjiva komponenta.
Totalni rat
Bitka kod Poltave koja se odigrala u centru Ukrajine početkom 18. stoljeća nije toliko poznata, ali je bila jedna od ključnih u historiji Evrope. U njoj su se sukobile ruske snage sa švedskim i ukrajinskim na kraju Velikog sjevernog rata, što je događaj za koji se smatra da je označio opadanje švedske hegemonije na sjeveroistoku Evrope i uspon Rusije u istočnoj Evropi. Za tu bitku, kako su je oslikali slikari i opisali hroničari tog vremena, specifično je da je postajala veoma jasna linija razdvajanja između dvije vojske koje su se razlikovale po boji uniformi. Bitka je trajala jedan dan.
Ono što je specifično za ratove u ovom periodu u Evropi jeste da su oni bili takozvani “ograničeni ratovi”, sa limitiranim i jasno uspostavljenim ciljevima, a to je najčešće bilo da se osvoji teritorija, kao rezultat kraja određene dinastije ili borbe između nasljednika tih teritorija. Oni su se također smatrali legitimnim sredstvima izgradnje države. Ako se dogovor nije mogao postići diplomatski, slale su se vojne snage da se bore, a onaj ko je dobio bitku ostvario je i politički cilj. Također, ovi ratovi iz 18. stoljeća nisu toliko uticali na društva, u smislu da je cijelo društvo moralo biti uključeno u sukob.
Mnogo poznatija bitka, bitka kod Waterlooa u 19. stoljeću, označila je poraz Napoleona. Ona je bila nešto drugačija od one kod Poltave. Dok se još radilo o “ograničenom” ratu, ciljevi Napoleona su bili puno veći – on je pokušavao da stavi Evropu pod francusku dominaciju. Vojske su se i dalje sukobljavale u različitim uniformama i formacijama, ali ovdje su ljudski gubici ipak bili veći. Francuzi su izgubili gotovo dvije trećine svojih snaga, tako da se može reći da se intenzitet rata povećao.
Bitka za Staljingrad je još jedna poznata bitka, ključna u Drugom svjetskom ratu koja je donijela prevagu u korist Saveznika. Dok su prethodne dvije bitke trajale samo jedan dan, ova je trajala pet mjeseci. Tokom tog perioda, gotovo milion vojnika se borilo sa drugih milion vojnika, što je broj nezamisliv u prethodne dvije bitke. Također, broj žrtava tokom pet mjeseci je bio ogroman, na obje strane. Rezultat bitke je bilo potpuno uništenje Staljingrada. Na obje strane bilo je i dobrovoljaca i regrutovanih vojnika, a specifično je bilo i to da se cijelo društvo uključilo u rat.
Ako je Poltava predstavljala ograničeni rat, a Waterloo tranzicijski, ovo je bio potpuni, totalni, industrijalizirani rat sa mobilizacijom cijelih društva gdje su ljudi bili prinuđeni da proizvode razne stvari potrebne za ratovanje – od oružja, hrane, medicinskih zaliha pa do sredstava prevoza. U ograničenim ratovima, ratovanje je posao profesionalnih snaga i plaćenika, a u totalnim gotovo cijelih društava, ne samo za učestvovanje u borbi, nego i u proizvodnji.
SAD je, naprimjer, 1941. godine imao vojsku koja je bila 18. na svijetu, sa zračnim snagama koje su imale oko 1.700 aviona. Do 1943, Ford je proizvodio borbeni avion B-52 gotovo svakih sat vremena. Na jedan ratni brod koji je proizvodio Japan krajem rata, SAD je proizvodio čak 16. Ove proizvodne sposobnosti SAD-a, čija je osnova bila mogućnost da se mobilizira cijelo društvo, dala je Americi veliku prednost da pobijedi u ratu.
Kako je Bush oblikovao Zaljevski rat
Ovi primjeri ograničenog, tranzicijskog i totalnog rata pokazuju kako su se ratovi mijenjali kroz vrijeme, ali mnogobrojni naučnici pokušavali su da pronađu neku univerzalnu komponentu rata, koja uvijek ostaje ista i rat čini ratom. Tako je uobičajeno za mnoge teoretske pravce da ističu da je ono što rat razlikuje od drugih vrsta nasilja njegova politička komponenta.
Nekada je teško razdvojiti rat i politiku, jer se politika provodi kroz rat. Ovo je i srž djela Carla von Clausewitza koji je dao najpoznatiju definiciju rata koja se parafrazira kao “rat je nastavak politike drugim sredstvima”, iako ovo nije baš tačno onako kako je napisao u svojoj poznatoj i utjecajnoj knjizi O ratu u 19. stoljeću, koja se i danas izučava. Poenta je da je rat instrumentalan, odnosno da se nasilje koristi sa svrhom, a ne tek tako radi samog nasilja. Rat ima političke ciljeve i ti ciljevi postavljaju granice i određuju kako će rat izgledati u praksi.
Također, historija i lično shvatanje vođa koje pokreću rat utiče na taj rat. Tokom Zaljevskog rata 1991, shvatanja i sjećanja američkog predsjednika Georgea H. W. Busha na Drugi svjetski rat i Vijetnamski rat oblikovao je ovaj sukob. On je vidio agresiju Saddama Husseina prema Kuvajtu slično kao agresiju Adolfa Hitlera prema Čehoslovačkoj uoči Drugog svjetskog rata.
Bush je bio zabrinut da će, ako svijet ne djeluje protiv Saddama, kao što nije protiv Hitlera kasnih ‘30-tih godina, posljedice biti nesagledive. Taj historijski primjer je koristio kao opravdanje za Zaljevski rat. Isto tako su poteškoće Amerikanaca u Vijetnamskom ratu služile kao upozorenje za ovaj rat, jer je Bush pokušavao da izbjegne slične greške tako što je dobio veliku koaliciju zemalja kao podršku i okupio pola miliona vojnika za borbu protiv Iraka. Ovo ustvari pokazuje kako je historija fundamentalno oblikovala razumijevanje Zaljevskog rata.
Proxy ratovi
Nakon totalnih ratova u prvoj polovini 20. stoljeća, dolazi period “novih ratova”. Naučnici primjećuju neke ključne elemente u promjeni karaktera rata od Drugog svjetskog rata – sukobi se nisu smanjili, upotreba sile ostaje važan element politike; relativno su se smanjili ratovi između država; došlo je do velikog povećanja sukoba unutar država. Također, počinje se govoriti o asimetričnim ratovima, proxy ratovima, ratovima niskog intenziteta i slično.
Paradoksalno, sposobnost država da koriste oružje za masovno uništenje kao što je nuklearna bomba, ograničili su njihovu spremnost da idu u rat zbog straha od eskalacije, gdje bi razorno oružje koje može pogoditi neprijateljsku teritoriju u jako kratkom vremenu pomoću navodećih raketa dovelo do međusobnog totalnog uništenja.
Martin van Creveld je jedan od autora koji je dosta doprinio razumijevanju rata. Njegova knjiga Transformacija rata je jedna od tri knjige koje nisu napisali američki autori, a koje su se našle na listi obavezne literature američke vojske (osim njega, to su Sun Tzu i Clausewitz). Kako objašnjava Van Creveld, državama je lakše razviti nuklearno oružje nego konvencionalne oružane snage. On daje primjer Kine koja je testirala svoju prvu nuklearnu bombu 1964, godinama prije nego što je počela razmatrati da napravi moderni borbeni avion. Također, Indija i Pakistan nisu među razvijenim zemljama svijeta, čak neki njihovi stanovnici nemaju pristup čistoj vodi, ali zato obje zemlje imaju nuklearno oružje.
Zbog nuklearnih arsenala dolazilo je i do “proxy ratova” tokom Hladnog rata, odnosno do povećanja internacionaliziranih sukoba unutar jedne države. To su ratovi u kojima postoji neka vrsta međunarodne intervencije, kao što je intervencija SAD-a u ratu u Vijetnamu ili sovjetska invazija na Afganistan. Tu podrška stranih država može biti zvanična, kao u prethodna dva primjera, ili može biti skrivena, kao u slučaju kontroverzne “Operacije Turquoise” koji je vodila Francuska u Ruandi 1994, kada je ubijeno milion ljudi, odnosno 70 posto Tutsi populacije. Ova operacija se vodila kao humanitarna intervencija, ali većina od 2.500 francuskih vojnika na terenu nije bila svjesna da blokade koje su postavljali na putevima nisu služile da spriječe genocid, nego da zaštite francuske saveznike Hutije.
Proxy ratovi i danas označavaju sukobe u kojima sukobljene velike sile koriste druge države ili aktere kako se ne bi borile direktno, licem u lice, između sebe. To se može dešavati na različite načine – od slanja vojske, slanja oružja, treniranja snaga, davanja obavještajnih podataka ili finansiranja oružanih snaga. Ovih dana također se u medijima može čuti kako je rat u Ukrajini neka vrsta proxy rata između Rusije i Zapada.
Ratovanje na osnovu identiteta
Kraj Hladnog rata označio je važnu promjenu u međunarodnom kontekstu. Nakon pada Sovjetskog saveza, ideološki konflikti (kapitalizam vs. komunizam) se završavaju. Teoretičari rata smatraju da od tada dolazi do ratova koji se vode zbog “identitetske politike”. Također, sve više se osim država pojavljuju i drugi akteri rata, kao što su oružane grupe.
Van Creveld daje argument da su ratovi ‘80-tih i ‘90-tih, vođeni u Africi i Istočnoj Evropi, u eri globalizacije, “novi ratovi”, nova vrsta nasilja. Ističe političku prirodu tih ratova, ali dodaje da postoji nejasna granica između rata, organiziranog kriminala kojem je motiv finansijska dobit, te ogromnog kršenja ljudskih prava, što uključuje nasilje koje država ili oružane grupe provode nad građanima.
Mnogi nove ratove opisuju kao nasilje u kojem se politiziraju identiteti, a često tu koriste i primjer bivše Jugoslavije i država koje su nastale njenim raspadom. Oni tvrde da elite mobiliziraju ljude na osnovu identiteta kako bi postigle svoje političke ciljeve. Kada nešto prijeti njihovom opstanku, ove elite prebacuju fokus na etnonacionalnu pozadinu i potrebu za odbranom, čime dolazi do nacionalnog jedinstva i odvraćanja pažnje sa drugih problema.
Za neke teoretičare, civilni i novi ratovi vode se više zbog ekonomskih a ne političkih dobiti, jer pojedinci i moćne grupe imaju koristi od rata koji stalno traje i koriste ga za vlastito bogaćenje i profit – ne samo od državnih prirodnih i drugih resursa, nego i od međunarodne humanitarne pomoći. Postavljaju pitanje da li se ovi ratovi vode iz pohlepe ili zbog stvarnih zahtjeva i potreba određene grupe. Jasno je zašto se tu najčešće koristi primjer država Balkana.
Ratovi su se mijenjali kroz vrijeme naravno i zbog razvoja tehnologije. Generalno se prepoznaju četiri stadija vojne revolucije – uvođenje baruta u masovnu upotrebu tokom 16. stoljeća; industrijska revolucija u 19. stoljeću koja je dovela do masovne proizvodnje oružja, transporta ali i neki drugih stvari kao što je konzervirana hrana što je bilo jako bitno za opskrbu vojnika tokom dugog period ratovanja; revolucija u vojnim poslovima (takozvani RMA) što se dešavalo tokom ‘90-tih sa pametnim tehnologijama koje su povećale preciznost oružja; te trenutna robotička revolucija koja naprimjer podrazumijeva i upotrebu dronova.
Na koji način se ruska invazija u Ukrajini uklapa u sve ove opise rata i koje su joj karakteristike sigurno će se izučavati dugo vremena. Sigurno je da ono što je specifično za ovaj rat jeste to da se odvija u globaliziranom svijetu međusobne povezanosti (ekonomske) i društvenih mreža gdje se kao sredstvo ratovanja mogu koristiti i hakerski napadi i dronovi, ali gdje ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ne mora čekati da gostuje u medijima kako bi se obratio svijetu, nego može mobitelom uživo prenositi snimak na društvenim mrežama iz centra Kijeva i dobiti pažnju stotina miliona ljudi širom svijeta.