Jedna od najpoznatijih američkih vanjskih politika koja je vođena gotovo 50 godina bila je politika zaustavljanja (containment), koju je SAD provodio od 1947. do kraja Hladnog rata kako bi zaustavio širenje sovjetskog utjecaja u svijetu.
Danas se govori o novom hladnom ratu između SAD-a i Rusije, te SAD-a i Kine, pa se vode rasprave o tome da li bi neka verzija ove politike mogla biti primijenjena u današnjim uslovima.
Međutim, oni su znatno drugačiji od onih nakon Drugog svjetskog rata, kada se SAD našao na poziciji globalne dominacije, kao vodeća sila pobjedničkog saveza. Iz sukoba je izašao relativno netaknut za razliku od drugih učesnika u ratu, te je zauzeo centralnu poziciju oblikovanja svjetskog poretka.
To se dešavalo uz veoma pojačan osjećaj nesigurnosti (prije svega zbog tehnološkog napretka – rakete dugog dometa sada su mogle doći do SAD-a). Prvi put u historiji, SAD više nije bio zaštićen svojom geografijom te se u zemlji sve više raspravljalo o nacionalnoj sigurnosti. Tako su prema zakonu iz 1947, stvoreni Ministarstvo odbrane, Nacionalno sigurnosno vijeće (NSC) i Centralna obavještajna agencija (CIA). Osim reorganizacije kod kuće, SAD je pokušavao da riješi pitanje nacionalne sigurnosti oblikujući svijet kako mu odgovara.
Međutim, Amerikanci su prepoznali da se vizija Franklina D. Roosevelta o mirnom svijetu koji čuvaju četiri policajca – SAD, Sovjetski savez, Britanija i Kina, ne može ostvariti nakon Drugog svjetskog rata. Tu su se suočili sa dilemom što se tiče SSSR-a – da li se radi samo o prolaznoj fazi Sovjeta i treba li Washington čekati da ona završi; da li Amerikanci izazivaju kod Sovjeta da se osjećaju paranoično tako što ne komuniciraju svoj miroljubive namjere dovoljno dobro; da li Staljin zaista odbija postratnu saradnju sa najsnažnijom zemljom na svijetu i zašto ne želi biti prijatelj sa SAD-om?
‘Dugi telegram’
Dok su visoki zvaničnici i oni koji donose odluke u Washingtonu vodili diskusije i pokušavali odgovoriti na ova pitanja, u februaru 1946. iz Moskve je stiglo pismo Georgea Kennana, relativno mladog diplomate koji je radio u američkoj ambasadi u Rusiji. Rijetko kada se dešava da izvještaj iz ambasade preoblikuje pogled Washingtona na svijet, ali ovaj jeste.
U pismu koje je postalo poznato kao “Dugi telegram”, Kennan je tvrdio da SAD treba prestati kriviti sebe za sovjetsku politiku. On je smatrao da antagonizam između dvije zemlje nije rezultat nedostatka komunikacije nego nesigurnosti sovjetskih lidera, njihovog straha i percepcije vanjskog svijeta kao neprijateljskog okruženja u kojem dominiraju zapadne kapitalističke sile, što je, kako je napisao Kennan, suština komunističke ideologije. Prema njemu, Sovjeti su se mogli poraziti jedinom politikom zaustavljanja. To je bila “dugoročna, strpljiva ali odlučna strategija zadržavanja ruskih ekspanzionističkih tendencija”.
Godinu nakon toga, magazin Foreign Affairs objavio je članak potpisan samo sa “X”. Od hiljada članaka napisanih nakon Drugog svjetskog rata, ovaj je bio bez presedana po utjecaju koji je imao. Ono po čemu se razlikovao jeste da je u njemu opisan mehanizam po kojem će se, prije ili kasnije, sovjetski sistem urušiti – “Sovjetska Rusija preko noći može od najjačeg postati najslabije društvo”, što se zapravo i desilo za vrijeme Gorbačova. Kasnije se saznalo da je članak pisao upravo Kennan, koji je tada već bio šef zaposlenicima zaduženim za planiranje politika u State Departmentu.
Domino efekt
Iste godine američki predsjednik Harry Truman održao je govor u Kongresu, pozvavši na pomoć Grčkoj i Turskoj kako bi se zaustavilo širenje komunizma, u ovom slučaju iz Jugoslavije.
“Nećemo ostvariti svoje ciljeve ako nismo voljni da pomognemo slobodnim ljudima da održe svoje slobodne institucije i svoj nacionali integritet protiv agresivnih režima koji pokušavaju da im nametnu totalitarne režime… čime potkopavaju osnove međunarodnog mira i samim tim sigurnost SAD-a.”
U ovom govoru se vide začeci Hladnog rata, koji se definiše kao stanje političkog neprijateljstva između zemalja, čiji su sastavni dio prijetnje, propaganda i druge mjere u kojima nema otvorenih ratnih djelovanja. U Trumanovom govoru također se može prepoznati početak primjene teorije ‘domino efekta’, teorije da ako jedna zemlja padne pod komunizam, susjedne zemlje će je uskoro slijediti.
Marshallov plan iz 1948, kroz koji je SAD investirao u rekonstrukciju Evrope, velikim dijelom je proveden i da bi spriječilo širenje komunizma.
‘Zaustavljanje’ Sovjetskog saveza i osiguravanje američke sfere utjecaja, doveo je do angažovanja američkih snaga širom svijeta i nastanka mreže američkih vojnih baza, kao i do toga da se SAD pod vodstvom Eisenhowera, Kennedyja i Johnsona uključi u dešavanja u Vijetnamu kako bi spriječili ‘domino efekt’ u ovom dijelu Azije. Američko uključivanje u rat u Vijetnamu bila je jedna od najznačajnijih i najkontroverznijih epizoda vanjske politike tokom Hladnog rata.
Utrka u nuklearnom naoružanju
Nuklearno oružje imalo je centralnu ulogu u vanjskoj politici SAD-a tokom Hladnog rata. Njegovo korištenje u Japanu je također bilo upozorenje Sovjetskom savezu. Nuklearne strategije i pregovori bili su važan dio međunarodne diplomatije tokom ovog perioda, pogotovo tokom mandata Ronalda Reagana.
Glavna uloga nuklearnog oružja je bila da odvrati Sovjete od napada. To se najsnažnije osjetilo u Evropi, centru sukoba između dvije nuklearne sile i mjestu u kojem je svaka strana rasporedila najveće vojne snage. Također, svaka supersila je bila obavezana ugovorima da brani svoj dio Evrope.
SAD je stekao veliki nuklearni arsenal kako bi zagarantovao ‘sigurno uništenje’ Sovjetskog saveza u slučaju napada te da izbjegne politički nepovoljan položaj koji bi mogao doći sa inferiornijom vojnom moći. Svijet zaista jeste bio na rubu nuklearnog rata kada je izbila Kubanska raketna kriza 1962.
Međutim, uoči Vijetnamskog rata, američka vanjska politika doživjela je važne promjene. To počinje sa Richardom Nixonom, odnosno njegovom iznenadnom posjetom Kini 1972, što je dovelo do službenog američkog priznanja komunističke Narodne Republike Kine, nakon 25 godina nepostojanja diplomatskih odnosa.
Druga važna promjena je bilo je uvođenje američke ‘detant’ politike prema Sovjetskom savezu. Radilo se o međusobnom “popuštanju neprijateljstva i zategnutih odnosa”, što se vidjelo kao potez da se dvije sile udalje od nuklearne utrke.
‘Zlo carstvo’
Između 1973. i 1976, sovjetsko napredovanje u zemljama trećeg svijeta, pad Nixona u aferi Watergate i potezi Kongresa kojim se ograničila vanjska politika Bijele kuće, doveli su do toga da se poljuljaju temelji ove politike. Njeno definitivno ukidanje se desilo nakon sovjetske invazije na Afganistan 1979.
Reagan je došao na vlast 1981, nakon Iranske revolucije 1979, sovjetske invazije na Afganistan, i američkog bojkota Olimpijskih igara u Moskvi 1980. Zakleti antikomunista, izabran je uglavnom zbog svoje anti-detant platforme, gdje je tvrdio da je ova politika bila jednosmjerna ulica koju su Sovjeti koristili da ostvare svoje ciljeve.
Reaganu, za razliku od njegovih prethodnika, nije bila dovoljna politika zadržavanja komunizma – on ga je želio uništiti gdje god je imao priliku. Tako je stvorena Reaganova doktrina, prema kojoj se davala podrška antikomunističkim borcima u Africi, Aziji i Latinskoj Americi u pokušaju da se ‘odgurne’ komunizam (roll back). U sklopu ovoga, Reaganova administracija podržala je i mudžahedine u Afganistanu da se bore protiv Sovjeta.
Za vrijeme Reagana, promocija demokratije u svijetu prvi put je postala zvanični dio vanjske politike, sa infrastrukturom za njeno provođenje, a sve do tada je to bio apstraktan pojam koji se koristio.
U svom prvom mandatu, Reagan je nazvao SSSR “zlim carstvom”, a smatrao je da su međunarodni ugovori dozvolili sovjetsku nuklearnu superiornost. Zbog toga je njegov prioritet bio da poveća vojni budžet i zatvori taj jaz, što je Reagan proglasio ostvarenim 1984, rekavši: “Amerika se vratila”.
Reagan je 1983, u svom poznatom “Star Wars” govoru predstavio novu strategiju, suprotno od one koju je SAD provodio tokom Hladnog rata, a to je bio koncept Strateške odbrambene inicijative (SDI), odnosno razvijanja sistema odbrane od balističkih raketa umjesto razvijanja ofanzivnih sistema.
Slamanje SSSR-a
Agresivnost Reagana u razvoju SDI programa šokirala je Sovjetski savez koji više ekonomski nije bio u mogućnosti da se takmiči sa brzom eskalacijom u utrci za naoružanje.
Troškovi potrebni da bude supersila paralizirali su SSSR. Pare su se trošile na nuklearno i konvencionalno oružje te na finansiranje nepopularnog rata u Afganistanu što je sve utjecalo na svakodnevni život građana i ekonomiju.
Pristalice Reagana često mu daju priznanje da je njegovom vanjskom politikom SAD dobio Hladni rat, tako što je vršio pritisak na SSSR do momenta njegovog rušenja. Međutim, drugi u raspadu Sovjetskog saveza vide krivicu Gorbačova, pogotovo što nije podržao vlade Istočnog bloka tokom narodnih pobuna 1989. Godinu dana nakon toga, Hladni rat je bio završen.
Mnogi stručnjaci tvrde da se ovakva politika zaustavljanja ne može primijeniti na Rusiju danas, a još manje na Kinu, zbog drugačije situacije u svijetu u kojem su svi povezani. To je očigledno i u posljedicama sankcija Rusiji koje se osjete u cijelom svijetu, ne samo u toj zemlji.
Međutim, podjela svijeta na sfere utjecaja, pogotovo Evrope, i danas je aktuelna, a nuklearno oružje za sada još služi za odvraćanje, u čemu vide neku verziju ove politike.