Lokalni izbori u Holandiji – Amsterdam lijevo, država desno

Na ulicama nema ni toliko predizbornih plakata, ni nekog pretjeranog ubjeđivanja glasačkog tijela, a posebno nema ispiranja mozga jednim te istim ljudima već nekoliko decenija.

Teme identiteta su ovaj put nekako pale u drugi plan, valjda zato što se radi o lokalnim izborima (EPA)

Uvijek mi je bilo nejasno da neko ne želi glasati. To sam posebno vidio među mladima, mada i nekolicina mojih starijih prijatelja ne mogu da se natjeraju izaći na izbore. Glasam u obje moje zemlje i ne propuštam nijedan ciklus.

U Bosni i Hercegovini sam prvi put glasao još davne 2002. godine, a u Holandiji na izborima za tzv. vodne odbore. To je zemlja s bogatom historijom borbe protiv vode, tako da i u ovom sektoru imaju posebne izbore svakih nekoliko godina, a vodni odbori sa bave svim stvarima koje imaju veze s vodom – od vodovoda, preko brana, do kanalizacije. Tada sam još bio svjež useljenik, bez holandskog pasoša, ali sam mogao glasati na tom nivou. Inače, državljani Evropske unije koji žive u Holandiji mogu glasati i na opštinskim izborima, dok se za opšte izbore pita samo domaće stanovništvo.

U srijedu se održavaju lokalni izbori u cijeloj zemlji, a Amsterdam, grad u kom živim, predvodi ljevičarska koalicija, sastavljena od stranaka D66, Socijalističke partije, Radničke partije i Zeleno-lijeve koalicije (Groenlinks). Kroz razgovor s našim ljudima, stekao sam dojam da svi uglavnom glasaju za jednu od ovih stranaka – za PvdA (Radnička partija) jer su dobili pasoše devedesetih u vrijeme njihove vladavine, a za ostale ukoliko su se u međuvremenu razočarali u PvDA. Kada je koalicija došla na vlast, obavezali su se da će u narednih nekoliko godina smanjiti utjecaj turizma na živote građana, minimizirati diskriminaciju, napraviti grad otvorenim za sve, povećati kulturne događaje, smanjiti neprijatnosti u prenaseljenim dijelovima grada, povećati broj dječijih igrališta i zelenih površina, stvoriti 10.000 dodatnih parking mjesta, napraviti biciklistički prsten, sagraditi 7.500 stanova do 2025. godine, poboljšati sigurnost, digitalizirati što više usluga itd.

Na stranici grada se može pronaći još mnogo toga što je vladajuća koalicija obećala, a nešto od toga i nije baš lako mjerljivo, pogotovo kada govorimo o diskriminaciji pri zapošljavanju. Pored toga, ovo je plan koji je napravljen prije pandemije, pa je normalno da su neke stvari stale ili izgubile na značaju. Konkretno, turizam je u posljednje dvije godine drastično izgubio klijentelu, pa se o izdavanju stanova preko Airbnba i prestalo pričati, mada je i dalje sve više ljudi koji kupuju stanove samo da bi ih nekome izdavali. Tako je prošle godine porez na drugu nekretninu povećan sa dva na osam posto, ali to nije zaustavilo stanodavce da kupuju, niti cijene da divljaju. Potražnja je i dalje veća od ponude i to je generalno državni problem.

Besplatni vrtići, stanovanje koje se može priuštiti

Kada pogledate programe državne koalicije, neke stvari se preklapaju, pa su samim tim i više ostvarive, posebno kad su u pitanju stanovanje i parking. D66, stranka lijevog centra, progurala je ideju o besplatnim vrtićima na državnom nivou, a sve se više među svim strankama govori o stanovanju koje se može priuštiti, budući da su prije pandemije cijene dosegle apsolutne rekorde, a tokom pandemije su čak i rasle, posebno kada želite kupiti stan. I dalje nisu na njemačkom ili engleskom nivou, tako da su stanovi u Kelnu ili Londonu neuporedivo skuplji, dok je unajmiti stan jedno vrijeme bilo ravno naučnoj fantastici i lakše ga je bilo skupo platiti nego pronaći. Zbog toga su ljudi mahom selili na udaljena područja, pa bi onda provodili sate u prevozu do posla, ali drugog izbora nije bilo.

S pandemijom je iznajmljivanje doživjelo pad, pa je sada lakše i jeftinije unajmiti stan u gradovima, a priča se već godinama da bi i cijene mogle početi padati. Ipak, do danas se to nije desilo, pa je i dalje potrebno izdvojiti pola miliona eura ili više za pristojnu stambenu jedinicu za jednu porodicu, dok je u manjim gradovima taj iznos dosta manji.

Pored stanogradnje, tema obnovljive energije je nezaobilazna. O tome pričaju sve partije i svi se slažu da se nešto mora mijenjati. Zbog rata u Ukrajini sve se više priča o tome kako ne smijemo biti zavisni od Rusije, tako da je za očekivati da ova tema bude jedna od ključnih i na narednim opštim izborima.

Lokalne vlasti uglavnom o realnim problemima građana

Od svega što sam naveo, vladajuća amsterdamska koalicija je zaista postigla mnogo toga. Već godinama se u ovom gradu geta pretvaraju u poželjna naselja, kulturi se daje sve više prostora, a dešavanja nikad ne manjka. Digitalizacija je dosegla taj nivo da sada skoro sve možete uraditi preko interneta – od zakazivanja vozačkog ispita, preko nekih poslova u opštini, pa sve do pristupa svom medicinskom dosjeu.

Nažalost, sve je manje prostora za informatički neuke ljude, pa je neke stvari teško i uraditi offline. Recimo, jedno vrijeme nije bilo banke u koju se možete ušetati i otvoriti račun, nego bi vas samo preusmjerili na mobilnu aplikaciju. Plodove digitalizacije uvijek osjetim kada dođem u Bosnu i Hercegovini, gdje mi svako malo treba ovjerena kopija nekog dokumenta. Kad sam tako prijavljivao dijete prije tri godine u sarajevskoj opštini Novom Gradu, jedva sam objasnio u matičnom uredu da jednostavno ne mogu dobiti ovjerenu kopiju supruginog pasoša jer se te stvari u Holandiji ne rade. Ovdje mi nikad niko nije tražio ovjerenu kopiju jer se jednostavno sve može naći u svakom sistemu, pa je nemoguće lagati o bilo čemu.

Bilo kako bilo, čini se da amsterdamske vlasti uglavnom pričaju o realnim problemima građana, te da rade sve kako bi život bio bolji. Uvijek kada to poredim s bh. izborima, vidim kako u Holandiji nema ni toliko predizbornih plakata, ni nekog pretjeranog ubjeđivanja glasačkog tijela, a posebno nema ispiranja mozga jednim te istim ljudima već nekoliko decenija. Pošto je ovo individualističko društvo, svako se nekako pozabavi samim sobom i onim što njemu ili njoj najviše smeta. Tako je na posljednjim izborima na listama bila i Anti Scooter partija, koja je u svom predizbornom programu imala samo dvije tačke, a to su da se skuteri maknu s biciklističkih staza i da proizvode manje štetnih gasova. I djelomično su i uspjeli, iako nisu čak ni ušli u vlast, ali su počeli pričati o tome, pa je usvojen prijedlog da se na biciklističkim stazama ostave samo lakši skuteri.

Teme identiteta pale u drugi plan

Teme identiteta su ovaj put nekako pale u drugi plan, valjda zato što se radi o lokalnim izborima, ali to nije spriječilo desničare poput Thierrya Baudeta da u svojim predizbornim govorima govori o Putinu, Ukrajini, NATO-u, i mnogim drugim temama koje nemaju veze s lokalnim karakterom. Njihova politika se uglavnom zasniva na blaćenju državne koalicije, zamjerajući im cijene gasa, cijene nekretnina, ali i mnoge druge stvari na koje i nemaju utjecaj. Pored toga se zalažu i da se više nikad ne uvedu zatvaranje i QR kodovi, žele besplatno parkiranje, te metro liniju od istoka do zapada grada, što u ovom trenutku izgleda nerealno, nepotrebno i skupo. Dok tako pričaju, premijer države Mark Rutte sa svojom partijom VVD služi već svoj četvrti mandat jer se očigledno uspijeva dogovoriti i na višem, ali i na nižim nivoima.

Holandija je zemlja dijaloga, i to se kroz politiku u posljednjih dvadesetak godina itekako vidi. To je država u kojoj se mnogo priča o identitetskim pitanjima, ali se pored toga rješavaju i stvari koje običan građanin vidi i koje su mu bitne. FVD se bori i protiv tzv. kulture otkazivanja, što je mnogo bolje rečeno na engleskom – cancel culture – u kojoj se s neistomišljenicima ne razgovara apsolutno ni o čemu, niti im se daje prostor da se obrate. Ipak, kada pogledate njihove zahtjeve i želje, gdje u njihovo ime pričaju isključivo bijeli Holanđani koji govore protiv useljenika, čovjek logično odgovori zašto “kultura otkazivanja” pogađa baš upravo njih. Ipak, čak i FVD se slaže da je stanovanje veliki problem, tako da se u narednim godinama očekuje da se najprije ovo riješi, dok će kultura otkaza vjerovatno ostati na snazi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera