Ruska invazija na Ukrajinu, odnosno napadi i borbe koje se vode oko nuklearnih elektrana, te odluka ruskog predsjednika Vladimira Putina da se poveća spremnost nuklearnih snaga doveli su do velike anksioznosti kod brojnih građana u regiji, ali i u Evropi.
Mnogi su požurili u apoteke kako bi kupili jod za koji vjeruju da ih može zaštiti od zračenja, a također su se kupovale i zalihe brašna, ulja, vode, goriva i konzervi, dok su se istovremeno stvarali veliki redovi građana koji su htjeli produžiti pasoše.
‘Nuklearna anksioznost’, termin koji je nastao tokom Hladnog rata, ponovo se vratila u 21. stoljeću.
Kada je Sovjetski savez prvi put u augustu 1949. testirao svoje nuklearno oružje, cijeli svijet, a pogotovo SAD, počeo je da strahuje od mogućeg nuklearnog napada i nuklearnog rata.
Među građanima se širio osjećaj bespomoćnosti i uvjerenje da ih ništa neće spasiti ako neko odlučiti pritisnuti dugme. ‘Nuklearna anksioznost’, odnosno strah od nuklearnog rata i njegovih posljedica, kako su navodili antropolozi, sociolozi i psiholozi, uključivala je osjećaje straha, zabrinutosti, bespomoćnosti, beznadežnosti te osjećaj nepostojanja svrhe.
Američke vlasti su pokušavale na to odgovoriti nekim mjerama kako bi dali građanima barem prividnu sigurnost, jer se anksioznost uvukla u sve pore društva i života, od škola pa do zabavne industrije. Brojni superheroji iz tog perioda dobili su svoje moći iz neke vrste radijacije.
Crtani film o nuklearnom napadu
Mjere su uglavnom bile beskorisne za ljude koji bi se našli u radijusu u kojem bi nuklearna bomba sve uništila, međutim, one na udaljenijim lokacijama mogle su donekle zaštiti od posljedica zračenja.
One su uključivale izgradnju skloništa, stvaranje zaliha te održavanje stalnih vježbi kako postupiti u slučaju napada koje su se učestalo provodile u školama i na radnim mjestima.
Metoda šta raditi u slučaju nuklearnog napada postala je poznata kao “duck and cover”, što je značilo da ljudi trebaju odmah leći na pod, zgrčiti se te pokriti glavu i vrat rukama. Čak je 1951. napravljen i crtani film za djecu u kojem je korišten lik kornjače koja pokazuje kako se to radi.
Djeca su stalno vježbala kako da odmah nađu neki zaklon, zgrče se i pokriju rukama, a rečeno im je da će trenutak nuklearnog napada prepoznati po jakom bljesku koji će ih u momentu zaslijepiti.
Također je naglašavano da građani apsolutno nikada ne smiju gledati u taj bljesak nego odmah pronaći zaklon ispod stola ili drugih predmeta koji prave sjenu. Još bolje je otići u podrum, odnosno zgrčiti se u ćošak podruma.
Metoda “duck and cover” ostala je standardni odgovor na mogući nuklearni napad u SAD-u kroz ‘50-te i ‘60-te godine.
Kreker za preživljavanje
Za vrijeme administracije predsjednika Dwighta D. Eisenhowera, 1955. godine, vlasti su pozvale građane da uvijek imaju spremne sedmodnevne zalihe hrane i vode u slučaju nuklearnog napada. Kako bi potaknula ljude da naprave ovakve zalihe, Civilna zaštita je pokrenula kampanju “Bakina ostava” sa sloganom “Baka je uvijek spremna za vanrednu situaciju”.
Nakon što je postalo jasno da kampanja “Bakina ostava” neće biti dovoljna u slučaju nuklearnog napada, vlada je napravila plan kako osigurati pravu hranu Amerikancima ako do toga zaista dođe.
Ranih ‘60-ih, objavljen dokument u kojem je opisana idealna “hrana za sudnji dan”, odnosno navedene namirnice koje su bile poprilično jeftine i lake za pripremu, a mogle su dugo stajati.
Među njima je bio i kreker u konzervama, opisan kao “kreker za preživljavanje”. Kako se proizvodio samo u jednoj fabrici u SAD-u, Pentagon je uskoro zadužio mnoge druge da pokrenu proizvodnju. Do kraja 1964. godine proizvedeno je 20 milijardi krekera za preživljavanje.
Kako izgraditi sklonište
Predsjednik John F. Kennedy 1961. intenzivirao je program javnih skloništa te pozvao građane da prave porodična skloništa u podrumima ili u dvorištima.
Izdate su instrukcije kao i videa u kojima se demonstrira kako izgraditi jedan takav objekat, nešto kao “uradi sam” projekt. Sklonište se po uputama moglo graditi od betonskih blokova koji bi apsorbirali radijaciju, a date su instrukcije i kakvu ventilaciju treba koristiti. Jednostavno sklonište, kako se navodilo, moglo se izgraditi za 150 do 200 dolara.
Civilna zaštita je procjenjivala da će trebati dvije sedmice dok nivo radijacije ne padne dovoljno da ljudi mogu izaći iz skloništa i potražiti nove zalihe hrane. Preporuka je bila da se nabave konzerve, grah, grašak, mlijeko u prahu, žitarice, proizvodi od brašna te voće.
Osim hrane, Civilna zaštita je dala uputstvo da se u sklonište ponese džepni nož, otvarač za konzerve i flaše, deke, dodatna odjeća, vreće za spavanje, pribor za šivanje, sapun, prva pomoć, toaletni papir, maramice, sredstva za dezinfekciju, kese, baterije, sat, šibice, svijeće, radio, generator, razni alat, lopata, uže, te za djecu pelene i mlijeko. Najveći problem je predstavljalo odlaganje smeća i fekalija, kao i vrućina koja bi mogla vladati u skloništu.
Civilna zaštita je također pripremila priručnike šta raditi u slučaju nuklearnog napada gdje se navodi da je cilj takve pripreme preživljavanje Amerikanaca koji bi mogli nastaviti služiti svojoj zemlji. U priručniku se objašnjavaju pojmovi kao što su A-bomba, H-bomba, kiloton, radijacija i tako dalje.
Navodi se i da ne postoji lijek, tableta ili nešto drugo što bi ljude moglo zaštiti od radioaktivne prašine koja bi uslijedila nakon razarajućeg efekta nuklearne bombe, tako da je odlazak u sklonište jedina prava mjera.
Kubanska raketna kriza
Istraživanja su ipak pokazala da većina Amerikanaca u tom periodu nije mogla sebi priuštiti izgradnju porodičnog skloništa.
Postoji podatak da je u junu 1961. bilo oko 60.000 takvih skloništa, a 1965. taj broj se popeo na 200.000.
Kada je 1961. došlo do tenzija između Zapada i SSSR-a u Berlinu, što je kulminiralo izgradnjom Berlinskog zida, Kennedy je tražio više od 200 miliona dolara za izgradnju javnih skloništa.
Samo godinu dana kasnije, svijet je došao na ivicu nuklearnog rata nakon kubanske raketne krize koja se desila kada je Sovjetski savez rasporedio nuklearne rakete na Kubu.
Tokom intenzivne 13-dnevne krize, Amerikanci su se počeli u panici pripremati za nuklearni napad, kupujući konzerviranu hranu te ubrzano završavajući posljednje pripreme u svojim porodičnim skloništima.
Srećom, ni Amerikanci ni drugi građani širom svijeta nisu imali priliku da zaista iskoriste skloništa kao zaštitu od nuklearnog napada tokom Hladnog rata.
U samom SAD-u, paranoja i anksioznost izazvana učestalim informacijama da bi se nuklearni napad mogao desiti svaki trenutak, prilično je splasnula nakon ‘60-ih godina, odnosno kako se mijenjao odnos sa SSSR-om. Također, sve više Amerikanaca tada se počelo uključivati u kampanje protiv Vijetnamskog rata te im je to najviše zaokupljalo pažnju.