„Daleko je ova zemlja dogurala“, izrekao je jedan moj poznanik u žučnoj raspravi koja je vođena prošlog vikenda. Isprva su svi učenici bili pomalo zbunjeni jer se duže od sat vremena govorilo o silnim neuspjesima bosanskog društva. O zemlji koja „jedva da funkcioniše“, o narodu koji je duhovno zapušten, o siromaštvu koje je u Njemačku „otjeralo“ hiljade naših sugrađana. I kada je sve to opet predočeno dotičnom, on je samo slegnuo ramenima i s nekim ponosom zaključio da je uz sve to što mi govorimo Bosna ipak opstala kao država.
Na taj argument niko nije imao primjedbu.
Prošle su tri decenije od sticanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, od one sudbonosne referendumske odluke da Bosna i Hercegovina u historiju krene samostalno. Prvotnu radost i oduševljenje izborenom političkom pobjedom zasjenio je tamni oblak rata, koji se nadvio nad cijelom zemljom, a najstrašnije i najsurovije ta se kataklizma sručila na glavni grad Sarajevo.
Početkom aprila 1992. godine počela je najduža opsada u modernoj historiji ratovanja, opsada koja je odnijela hiljade nevinih života, opsada koja je bila simbol borbe slabijeg sa nadmoćnim, borbe onog osouđenog na polagano umiranje sa dželatom koji nije imao nimalo milosti.
Trideset godina kasnije čak i oni koji žele potisnuti uspomene, poput moga oca, koji je teško ranjen u opkoljenom Sarajevu, prisjećaju se groznih prizora koje su preživjeli.
Nenadano i neočekivano “slike” iz Ukrajine generaciju naših očeva podsjetile su na vlastita ratna iskustva i sada ljudi, inače neskloni iznositi sudove koji nisu nekako pomirljivog i umirujućeg tona, govore o Rusiji kao agresoru, a Putinu kao zločincu.
Ukrajina podsjeća na Bosnu u ratu
Dok gleda snimke iz „Harkova u plamenu“ moj otac kaže “sve me ovo podsjeća na Sarajevo od prije trideset godina”, kada vidi kolone izbjeglica, koje iz istočne Ukrajine bježe prema Poljskoj i Slovačkoj kaže „ova mi djeca sva liče na tebe i Zinu“.
Na tridesetu obljetnicu nezavisnosti Bosanci opet proživljavaju zatomljenu traumu.
Po društvenim mrežama i news portalima mogu se pročitati razne vrste informacija vezenih za stanje u Ukrajini. Mnogi prave usporedbe sa napadom na Bosnu i Hercegovinu, dosta je onih koji na svojim facebook zidovima dijele fotografije koje podsjećaju na prve dane rata u Sarajevu. Prizori izbezumljenih civila, soliteri koje guta plamen, branioci obučeni u farmerke i jakne sa Kalašnjikov puškama u rukama.
A na „čudo bosanskog otpora“ najviše podsjeća ta spremnost Ukrajinaca, kao nacije koja je nadišla sve unutrašnje podjele, da brane svoje pravo na slobodan život, jer danas se u Harkovu, Mariopolju, Odesi i Kijevu brani sloboda na jednak način kako se branila u Bihaću, Srebrenici, Zenici, Mostaru i Sarajevu.
Ipak, ima tu i mnogo razlika, komentariše se po društvenim mrežama, Bosna je bila sama, ostavljena bez ikakve pomoći, nenaoružana, opkoljena sa svih strana. Ukrajini danas oružjem pomaže cijeli svijet, svi su spremni pomoći žrtvi da se odbrani. Prije trideset godina samo su „oči cijelog svijeta“ bile uprte u Bosnu, danas taj isti svijet odlučno pomaže jednu napadnutu zemlju.
Ima mnogo sličnosti između Bosne i Hercegovine i Ukrajine, možda i previše. Obje su zemlje prošle bolnu društvenu tranziciju i krvavu privatizacijsku pljačku. Obje zemlje „hrane“ industrijske pogone zapadnih zemalja svježom radničkom krvlju. U obje zemlje vlada siromaštvo, društvena nepravda i posvemašna ekonomska nejednakost.
I Bosanci i Ukrajinci imaju svoje bogate tajkune i osiromašene radnike, obje nacije su pritisnute prijetnjom hegemona iz susjedstva, koji im odriče pravo na potojanje; sadašnje i ono historijsko. Obje su zemlje, pored svih izraza podrške, strahovito same i usamljene.
Učiniti sve da Ukrajina ne doživi sudbinu Bosne
Ali, ono što „srce govori“, gledajući strašne prizore uništavanja Ukrajine, kosi se sa onim što govori ratio političkih analitičara. Neće sva ta opetovana sila moći uništiti nešto što je predodređeno da postoji, neće moći biti uništena sloga običnih ljudi, koji su iz prkosa počeli, goloruki, izlaziti pred tenkove.
Neće brutalna sila moći uništiti želju jedne nacije da ima svoju slobodnu i nezavisnu državu baš kao što i prije trideset godina slična sila nije mogla zaustaviti Bosnu i Hercegovinu na putu njenog samostalnog političkog postojanja.
Samo, danas svijet mora biti svjestan da je Bosna svoju nezavisnost skupo platila, danas svijet mora biti svjesniji genocida počinjenog u Srebrenici nego ikada prije u posljednjih trideset godina evropske povijesti. Danas, svijet mora učiniti sve da Ukrajina ne doživi sudbinu Bosne, da se ne dogodi zločin pred kojima će običan čovjek spuštati glavu od stida.
Jer, ko je ikada bio u Potočarima može samo pognuti glavu i plakati, nema riječi da se opišu osjećaji kada se ljudsko oko suoči sa mezarovima osam hiljada ubijenih ljudi.
Šta će biti sa Ukrajinom to tek treba da se vidi. Ko god bude insistirao na zlokobnom narativu da je to zemlja bez budućnosti, zemlja kojoj historija ne dozvoljava da bude takvom kakvu je opisujemo mora znati da je krenuo stranputicom. Historija Bosne najbolje o tome svjedoči.
Nije nikakva fraza, Bosna je zemlja koja je državnost imala još u srednjem vijeku, to je zemlja sepcifičnog političkog i administrativnog uređenja u Osmanskom carstvu, zemlja neprekinute svijesti o svojoj politčkoj specifičnosti. U Drugom svjetskom ratu obnovila je svoju državnost, na referendumu od prije tri decenije opredjelila se za svoju nezavisnost.
I da, dobro je zaključio onaj učesnik diskusije s početka priče. Daleko je ova zemlja dogurala uz sve prepreke i opstrukcije, koje je prate od dana kada je simbolički „samostalno prohodala“. I kada je nisu uspjeli uništiti u agresiji i nakon što je dvadeset i pet godina muče „političkim terorizmom“ moraju shvatiti da je njeno biće izdržljivije nego što oni to umišljaju.
„Otac se sjeća ratnih vremena“
Gledajući razaranja u Ukrajini, posmatrajući tu aroganijcu sile i moći, mnogi danas sa nekom zebnjom dočekuju ovaj veliki praznik. Mnogi se pribojavaju da bi iste sile mogle opet nasrnuti na Bosnu. Šanse za takvo nešto su male, ali ipak treba biti na oprezu.
Ova zemlja ima svoj put i nikada neće skrenuti sa njega. A ljudi iz generacije moga oca i danas će gledati nemile prizore iz Ukrajine prisjećajući se svojih ratnih iskustava, onih koje su zaradi života željeli zauvijek zaboraviti.
I tada će, pomalo zbunjeno svime što se dešava, tiho, sasvim tiho govoriti „ u Harkovu je danas kao nekada u opkoljenom Sarajevu“.