Posmatrana politički, Bosna i Hercegovina je duboko podijeljena zemlja između tri naroda, od kojih svaki teži potpunoj samostalnosti.
To u javnosti stvara osjećaj zategnutosti – kao da su tri seljaka uhvatila trokutasti komad platna za tri ćoška, pa svaki vuče sebi iz sve snage, a ono platno se zateže i odbacuje u zrak nas koji po tom platnu živimo, prijeteći da će nam ga pocijepati i da ćemo kroz njega propasti.
No, niti je platno tako slabo, niti su seljaci tako jaki, pa situacija traje i traje, i ja se nadam da će trajati još dugo, a čovjek se na sve navikne, pa i na tu zategnutost. Žao mi je samo što su oni koji zatežu tako dobro plaćeni, nigdje nema da se za tako štetan i nekulturan angažman uživaju takve počasti i povlastice, to baca ljagu na Bosnu više od svakog nacionalizma.
U stvarnosti situacija je puno bolja. Ljudi se druže i poštuju bez obzira na naciju i vjeru, samo oni koji ne žele ostaju bez tog bogatstva, što su sve ljudi kojima druženje uopšteno slabo ide, najprije sa samim sobom, a onda i sa cijelim svijetom. Za sve ostale Bosna je otvorena i rado se pokazuje u lijepom svjetlu, i prema komšijama i prema strancima, pa da je politika normalnija zasjalo bi to naše umijeće druženja i u svijetu, kao primjer kako treba.
Spašavao čovjeka i vratio 37.000 eura
Ovaj poduži uvod napravio sam kako bih ispričao jednu lijepu priču o bosanskoj, to jest u ovom slučaju hercegovačkoj kulturi novijeg godišta, koja je tek nedavno izašla u javnost preko profila glavnog aktera na Facebooku, pa kao takva nije postigla veliku vidljivost, a zaslužuje puno veću.
Čovjek koji se našao u centru ove priče zove se Muamer Brekalo i živi u Mostaru. Koje mu je zanimanje ne znam tačno jer ne poznajem čovjeka mimo društvene mreže, ali sam ga upratio preko statusa, koji na mom zidu izdvajaju svojom autentičnošću – to su lične priče koje na svoj način dočaravaju Mostar. Uzimajući u obzir savremene romane, rekao bih da to što gospodin Brekalo piše spada u autobiografsku književnost, jer priče su njegove lijepe, lijepo se osjećam nakon što ih pročitam.
Za ovu priliku sam ga malo zaguglao i šta sam našao – Muamer Brekalo učestvovao u spašavanju čovjeka koji je s kamionom sletio u kanjon Neretve, Muamer Brekalo vratio pronađenu torbu sa 74.000 konvertabilnih maraka (oko 37.000 eura). Dakle, riječ je o autobiografskom piscu za kog se s pravom može reći da je društveni heroj.
Nedavno je objavio jednu priču čiji se zaplet desio krajem ljeta 2019. godine, a rasplet u jesen 2020. godine, priču koja me ispunila toplinom i istovremeno natjerala da se zapitam, ne bih li i sam mogao biti malo više takav?
Krajem ljeta u Mostar je stigao mlađi bračni par iz Amerike, koji je tom prilikom posjetio i prodavnicu nakita od autorove supruge, koja se u pričama spominje pod imenom Itka. Upoznali su se, popili kafu, a kako su Amerikanci htjeli posjetiti mostarsko Jevrejsko groblje, Muamer se ponudio da ih odveze.
Korov i zaključana kapija
Na putu do groblja saznao je da isto spada u nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine. Neko će možda vidjeti u tome razlog za zamjerku, ali ja kažem da je pitanje koliko ljudi u Bosni ima kojima su poznati svi ili makar većina nacionalnih spomenika u zemlji, jer oni spadaju u domen međunarodne kulture, a to nije nešto čemu se pridaje velika pažnja u zajednicama opterećenim unutrašnjim trvenjima.
Da je zaista tako posvjedočio je i sam izgled Jevrejskog groblja, zarastao u kupinu, drač, divolozu i visoku travu. Jevreja u Bosni odavno nema, potomci onih čiji preci leže u tim nekada običnim, a sada neobičnim grobnicama raselili su se po svijetu, pa su groblja prepuštena prirodi, da ih ona uređuje kako zna i umije. Povrh svega, posjetitelje je dočekala i zaključana kapija, tako da su u obilazak pošli preko zidića. Kad su završili, Muamer je vratio Amerikance do Starog, nakon čega su otišli svojim putem, a on kao dobar domaćin ostao pomalo postiđen neurednim izgledom onoga što bi trebala biti turistička atrakcija.
Iduća godina prošla je u znaku kućnog mirovanja, što je prouzrokovalo propast turističkih sezona širom svijeta. Turistički grad Mostar našao se u situaciji da nema kome otvarati dućane, a hrabre mostarske laste da nemaju kome skakati sa Starog. Odjednom se stvorio višak slobodnog vremena za kojim radni svijet uobičajeno žudi, ali s obzirom na okolnosti nije bio tako sladak. S ljetom je otišla i nada da će turizam pročepiti, a to je bio poraz koji je umirio Mostar, spasio ga napetog iščekivanja gostiju i uputio na samog sebe.
Makaze i grablje
U tih godinu Muamer Brekalo nije zaboravio stanje Jevrejskog groblja, i kad je došla jesen odlučio je uzeti stvar u svoje ruke. Naoružan makazama i grabljama, odlazio je raditi u pratnji svoje male kćerke Esme i u nekoliko dana očistio nabujali korov.
Priču i fotografije o tom događaju objavio je tek godinu i po poslije, prije nekoliko dana, na svom profilu na Facebooku. Reakcije su, kako i treba bile divne, od kojih je najljepša bio komentar jednog čovjeka: “Ti si već zaradio džennet brate.”
Na mene je ova priča ostavila izuzetan utisak, jer vidim u njoj Bosnu i Hercegovinu u koju ubrajam i sebe. Ta se Bosna razlikuje od političke što umjesto posvađanih ima prijateljski nastrojene ljude, koji jedni drugima pomažu kad mogu bez obzira na razlike, a nikada im ne odmažu. Samo tako naša zemlja, čija kultura uistinu jeste splet različitosti, liči na sebe samu i može ići naprijed.
Onog dana kad se naši ljudi dovoljno opismene u demokratiji i izmaknu ispod šapa nacionalističkih politika, u kojima se čitavi narodi žrtvuju zarad dobrobiti malog broja političkih predstavnika, Bosna će postati društveno uzorita zemlja, ne samo u Evropi, već u čitavom svijetu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.