Igramo se rata, ali s pravim puškama

Ovih dana iz Amerike sve je poput rafala pokosila vijest da se na tamošnjem tržištu, u legalnoj prodaji, pojavila automatska puška namijenjena djeci – prava puška.

U djetinjim maštarijama rat je bio ludička inicijacija u svijet odraslih i u društvo pravednih heroja, a mi djeca smo ih oponašali, piše autor (Reuters - Ilustracija)

U dječje doba jedna od omiljenih zabava, barem nama dječacima, bila je “igra rata”. U ona poratna, odnosno međuratna doba, kao da nitko od starijih nije shvaćao (od djece se to nije ni očekivalo) gotovo pa oksimoronsku grozotu izraza: igrati se rata. Sve dok smo u toj igri bili partizani, ljudi na pravoj strani, nije bilo nikakvih zabrinutih prigovora i osviještenih osuda.

U djetinjim maštarijama rat je bio ludička inicijacija u svijet odraslih i u društvo pravednih heroja. Mi djeca smo ih oponašali. Češće su to bili likovi iz filmova, pustolovnih romana i stripova – Valter i Winnetou, Boško Buha i Komandant Mark – nego neki stvarni preci, djedovi i pradjedovi koji su doista ratovali po Sutjeskama i Galicijama. Nešto kasnije mnoga su djeca igrala se rata u okruženju pravih ratova koje su vodili bivši “kauboji i Indijanci”, “partizani i Nijemci”.

– Ubio sam te!

– Nisi, ja sam tebe!

Odrastali smo uz ratne filmove u boji, oponašali scene iz westerna, glumatali junačka bacanja bombe u neprijateljske bunkere i teatralno ginuli pokošeni nevidljivim mecima.

– Pogodio sam te, mrtav si!

– Pam-pam-pam! Nisi!

– Jesam, mrtav si! Ubio sam te!

– Nisi, ja sam tebe!

– Pam-pam-pam…

I tako u krug dok igra rata ne bi dosadila pa bi sklopili mir i počeli drugu igru ili krenuli kućama jer je već pao mrak. Bili su to borbeni rituali mirnodopskih odrastanja na ulicama, u nedovršenim zgradama, po parkovima i gradskim periferijama. Kada bi onomatopejska pucnjava dosadila igrao se nogomet, jurilo biciklima, kartalo…

Iz današnje perspektive društva opterećenog prekomjernom strepnjom, političkom hiperkorektnošću i opsesivnom brigom da se nikoga ne uvrijedi ili povrijedi, iz rakursa kulture koje je djeci nabila na glave biciklističke kacige, a roditeljima dala aplikacije za praćenje djece putem pametnih telefona, nekadašnje svakodnevne dječačke igre danas se doimaju najstrašnijim divljaštvom.

Plastične puške za nježne ruke

Znam ljude koji su iz tog dječačko-ratničkog miljea izrasli u militantne grubijane, ali znam i one koji su k'o klinci pucali sve u šesnaest i uvijek se upljuvali mahnito oponašajući rafale šmajsera i eksplozije bombi, a postali tankoćutne dobrice koji triput razmisle prije negoli pljesnu i komarca koji im pije krv. Hoću reći, osobnost nam je bila formirana i prije nego što smo uzeli oružje u nježne ručice: lukove i strijele, drvene puške, plastične pištolje i ostali arsenal dječjih ratova.

Neku djecu su, nažalost, dokačili pravi ratovi i nije im bilo do igre. Ako i jest, onda su uloge bivale drugačije. Partizani su postali negativci, Indijanci su iščezli iz tog ludičkog imaginarija, gusari su postali dosadni. Barut plastičnih pištolja ispario je s ratišta-igrališta.

Iskreno, ne pamtim kada sam posljednji puta opazio da se današnja djeca “igraju rata”. Ratne igre preselile su na virtualna bojišta. Puca se i ubija, ratuje i gine u kompjutorskim igricama, u Counter Strikeu i Forteniteu, u samoći dječjih soba pod sablasno treperavim svjetlom monitora.

Kao bivši “igrač rata” iz današnje roditeljske perspektive strepim za djecu koja umrežena, a sama u toj pustoši virtualnosti, ratuju i pucaju do iznemoglosti. Pa opet, kada dovrše igricu znam da je to samo igra. Kao što su onomad mačevi i puške bili tek istesani komadi drveta ili grubo oblikovani komadi plastike.

Civilizacija u provaliji

No znate kako to već ide u vremenima prevelikih strahova, kojima se hrane nezasitne industrije: u nekom trenutku na nekoj moralnoj okuci civilizacija velikom brzinom uđe u oštar zavoj i sleti u provaliju.

Ovih dana iz Amerike me poput rafala pokosila vijest da se na tamošnjem tržištu, u legalnoj prodaji, pojavila automatska puška namijenjena djeci. Prava puška. Ne ona čiji zvuk morate oponašati, a pucnjavu simulirati, nego ona čiji meci ranjavaju i ubijaju. Vijest kaže da je riječ o JR-15, juniorskoj verziji popularne jurišne automatske puške AR-15 “dugoj tek 80 centimetara i teškoj manje od kilograma, opremljenoj okvirima s pet i deset metaka kalibra .22 LR, po cijeni od 389 dolara”. “Odrasla” verzija te puške bila je korištena u nemalom broju čestih masovnih pokolja u SAD-u.

Znamo da se, i ne samo u SAD-u, već odavna stvara kult oružja, pucanja i ubijanja kroz oružje-igračke i putem nasilnih videoigara. Ovim se, pak, strojevim korakom ide dalje i djecu militarizira u ranoj dobi te ih priprema za prave vojnike i ljutite čuvare kućnog praga. Ujedno je to korak bliže tomu da dječja “igra rata” više ne bude samo ludička simulacija zbilje, već luđačka zbilja.

Djecu ostavite goloruku

Proizvođač spomenute dječje jurišne puške sugestivno je reklamira kao “prvo među mnogim oružjem koje će odraslima pomoći da djeci otkriju streljaštvo u potpunoj sigurnosti”. Usto nudi blagotvorni familijarni slogan koji kaže da je to “puška kakvu imaju mama i tata”.

Reći ćete: Ah, pa to je Amerika! Tamo vlada kult oružja, tamo to nije neobično. Da, ali ne!

Svijet je danas neveliko igralište. Ono što zaiskri u jednom uglu, počne tinjati u drugom, planut će u trećem i eksplodirati u četvrtom. Negdje u jednom zakutku tog silno nesavršenog svijeta nekim je ljudima palo na pamet redizajnirati, proizvoditi i prodavati minijaturnu verziju prave puške i prodavati je djeci. Točka.

To više nije igra. To je rat. Civilizacijski… koji trebamo dobiti da bi djeca ostala goloruka, nenaoružana. Barem dok su djeca.

Izvor: Al Jazeera