Bio je 25. april 1974. godine. U ponoć i dvadeset minuta, Rádio Renascença (Radio renesanse) emituje pesmu “Grândola, Vila Morena” José Afonsa. Bio je to znak portugalskoj vojsci predvođenim nižim oficirima da počnu puč protiv režima koji je vladao Portugalom pune 42 godine. Do tri časa i 10 minuta vojska je već zauzela glavni štab vojske za region Lisabona, Radio televiziju Portugal, lisabonski aerodrom… U 19 časova istog dana premijer Marselo Kajtano i dva ministra predaju se vojsci u štabu Nacionalne garde na trgu Karmu.
Bilo je leto 2014. godine. U to vreme imao sam priliku da radim kao turistički vodič. U grupi par Engleza i po jedan par iz Nemačke i Rusije. Trg Karmu prilično je mali, sa nekoliko kafića i restorana, ali i pun istorije. Tu je istoimena katedrala koja je postala poznata jer je u velikom zemljotresu 1775. godine ostala bez krova, dok je ostatak konstrukcije ostao gotovo netaknut. Nedaleko je i prelep teatar “Trinidad” i jedan od mnogobrojnih vidikovaca. Kad god bih sa grupom stao pred štab Nacionalne garde, pre nego što bih počeo priču o puču, pustio bih im pesmu “Grândola, Vila Morena”. Tog dana grupi i meni prišla je jedna starija gospođa, vidim prilično uzbuđena i suznim očima. Poželim joj dobar dan, a ona me zagrli, poljubi i kaže: “Hvala što ne date da to zlo padne u zaborav.”
Posle tog događaja nebrojene dane proveo sam sa istorijskim knjigama u rukama, na internetu i u razgovoru sa prijateljima da pokušam da razumem kakav je uticaj Salazar ostavio na današnji Portugal.
’Nova država’
Istorija Portugala nakon zbacivanja kraljevine (početkom 20. veka) nije bila ni laka niti jednostavna. Prva Republika uspostavljena je 1910. godine. Kako je bila nestabilna tvorevina lako je pala u državnom udaru u maju 1926. godine kada je uspostavljen “nacionalni diktatorski” režim koji je potrajao do 1933. godine.
Te godine vlast preuzima Antonio de Olivajra Salazar, ekonomista po obrazovanju i uspostavlja “novu državu”. Bio je to režim zasnovan na katoličkoj socijalnoj doktrini i ekonomskom sistemu poznatom kao korporatizam. Novi ustav napisala je grupa koju su činili advokati, poslovni ljudi, predstavnici katoličke crkve, univerzitetski profesori… predvođeni Salazarom, naravno. Ustav je većim delom štitio prava poslovnih interesnih grupa nego individualna prava građana.
Salazar je nasledio potpuno nazadnu i osiromašenu državu. Samo u prvoj godini uspeo je da izbalansira državni budžet, stabilizuje valuta i kraj prve godine dočeka sa viškom u državnoj kasi, što je za Portugal bila novost bez presedana. Od 1950. godine pa do Salazarove smrti 1970. godine portugalski BDP imao je prosečan godišnji od pet do šest odsto svake godine, a zemlja je postajala sve zanimljivija stranim investitorima. Nastala je i nova klasa tehnokrata sa backgroundom u ekonomiji ili industriji.
Mnogi potpuno neutemeljeno tvrde da je Salazarov režim bio fašistički, ali nije. Kao neko ko se protivio internacionalizmu, komunizmu, socijalizmu i sindikalizmu, Salazarova vladavina suštinski je bila nacionalno konzervativna. Salazar se distancirao i od fašizma i nacizma nazivajući ih “paganskim cezarizmima” koji ne poznaju ni pravne, ni religijske niti moralne limite. Portugal je tokom Drugog svetskog rata odabrao vojnu neutralnost, a za mnoge evropske Jevreje, pre svega iz Francuske, bio je poslednja sigurna luka pred put u SAD ili Južnu Ameriku.
U unutrašnjoj vladavini Salazar je sasvim sigurno bio autokrata koji se dobrim delom oslanjao na rad specijalne policije, pre svega u suzbijanju komunizma, ali i svakog drugog otpora. Stvorena je i određena psihoza jer je PIDE (državna odbrambena policija) uspešno ulazila među zajednice, ali porodice vrbujući komšije, prijatelje pa čak i članove porodica.
I dok su druge evropske zemlje već pedesetih godina prošlog veka polako počele da se odriču kolonija, Salazar je želeo da ih zadrži po svaku cenu i spremno je ušao u kolonijalne ratove kako bi slomio i svaku pomisao na otpor i nezavisnost. Sa kolonijama uspostavlja jednovalutni sistem. Umesto južnoafričkog aparthejd sistema vodi politiku integracije lokalnog stanovništva. Dao im pravo na državljanstvo, a neki su postajali poznati i u samom Portugalu kao čuveni fudbaler Eusebio da Silva Ferajra (Eusébio da Silva Ferreira), bez premca i do Ronalda najpoznatiji i u Portugalu najvoljeniji fudbaler, rodom iz Mozambika.
Društvo je u Salazarovo vreme bilo vrlo raslojeno na bogati, srednji i niži srednji sloj koji su živeli odlično ili pristojno. Postojao je i niži, siromašni i prilično obespravljeni sloj radnika i seljaka.
Salazar u savremenom Portugalu
I upravo zbog ovog poslednjeg kada danas pitate Portugalce o Salazaru, stariji će uglavnom reći da nije bilo toliko loše, neki će biti zaista nostalgični, ali velika većina i dalje ima odbojnost ne nužno prema njemu ali sigurno prema sistemu.
Da Portugalci o Salazaru kao osobi ne misle loše pokazala je i televizijska anketa iz 2007. godine u kojoj je izglasan “najvećim Portugalcem koji je ikada živeo”, većim čak i od Vaska de Game. Digla se silna prašina, pa je bilo čak i kritika na račun RTP-a da je glasanje namešteno i da su ljudi mogli da glasaju više puta sa istog telefona. To glasanje za Salazarovog biografa Fernanda Dakoštu to nije bilo iznenađenje i anketu je nazvao “portugalskom osvetom”.
“Portugalci ne žele da Salazar ustane iz groba, već je to posledica svih neispunjenih obećanja posle revolucije 1974. godine. Kao stanovnicima jedne od najsiromašnijih zemalja EU, Portugalcima nedostaje san, san o budućnosti koja nikad nije stigla”, rekao je tada Dakošta koji je i sam nekoliko puta zatvaran tokom Salazarovog režima.
Salazar je bez sumnje u današnjem Portugalu još uvek kontroverzna ličnost o kojoj malo ko hoće da razgovara. A ovo su mišljenja prikupljena od mojih prijatelja, koji su svakako različitog materijalnost statusa iz različitih socijalnih grupa i različitih delova zemlje.
Socijalna raslojenost društva je prvo oko čega će svi da se slože, postojala je tada kao i sada. Mnoge porodice industrijalaca koje su kontrolisale ekonomiju u Salazarovo vreme i tada se obogatile vratile su se u ekonomske tokove. Centralizam je još uvek dominantni način vladanja i Lisabon mora da se pita za sve. Bilo bi ga još i više da tradicionalno konzervativniji Porto i sever zemlje ne traže više prava i ovlašćenja.
U ekonomiji, mnogi prijatelji će reći da je Salazar odradio dobar posao, napunivši trezor i novcem i zlatom, a ima i onih koji bi vratili pravilo da vlasnik fabrike u Portugalu može biti samo Portugalac.
Zameriće mu cenzuru štampe, cenzuru u umetnosti, nikada mu ne bi oprostili PIDE i mučenje političkih protivnika, a potkazivanje kao deo mentaliteta zadržalo se do dan danas. Samo što se sad ne potkazuje policiji već šefovima i menadžerima.
Iako je 1974. godine demokratija u Portugalu ponovo uspostavljena mnogi smatraju da je stabilnost političke scene takođe deo Salazarovog nasleđa. Portugalom od 1974. godine istini za volju manje više naizmence vladaju dve partije PS (socijalisti) i PSD (socijaldemokrate) uz pomoć ono malo partija što uđe u parlament leve i desne provenijencije.
Oni koji su potomci srednjeg i srednje nižeg sloja reći će da je život u Salazarovo vreme bio siguran i dobar, i zaista režim se brinuo za dobrobit doktora, bankara, advokata, profesora i učitelja. Oni koji dolaze iz ruralnog Portugala ili radničkih porodica reći će da je sistem bio užasan, da su ljudi bili siromašni i lišeni mogućnosti da se obrazuju pa samim tim i napreduju, što je zaista istina.
Salazar je bez sumnje ostavio trag u portugalskom društvu. Većina Portugalaca taj trag bi najradije zaboravila, a tom vremenu izbegla priču. Ne znam da li je strah, stid ili jednostavno nelagoda, ali zaista izbegavaju tu temu.
Jedno je sigurno, Anotnio Olivajra de Salazar, potekao iz siromašne porodice sa severa Portugala, vladao je zemljom 36 godina, umro je kao skroman čovek bez gotovo ikakvog stečenog bogatstva i time opravdao jednu od njegovih najčuvenijih rečenica: „Onog dana kada napustim vlast, u mojim džepovima biće samo prašina“.