Sport kod nas i na Zapadu – ‘razlika je drastična’

Ako je nešto dobro u tome što Bosna i Hercegovina ima nekoliko nivoa vlasti, to je činjenica da se od svih njih mogu tražiti novci, ali… dalek je put do toga.

Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih zemalja koje nemaju olimpijsku medalju, a daleko je od najsiromašnijih (EPA)

Cijeli život pratim sport. Otkako me tata odveo na prvu košarkašku utakmicu između Bosne i Zvezde, a tome ima 32 godine, pa sve do danas, kada pratim lige šampiona, kontinentalna i svjetska prvenstva, teniske turnire, olimpijske igre i sl., sport je sastavni dio mene. Uvijek sam najviše volio igrati fudbal, ali mi nisu bili mrski ni košarka i stoni tenis. Sve sam to trenirao i igrao, i to u obje svoje domovine, Bosni i Hercegovini i Holandiji. A kako je to izgledalo… Poznati glumac Branko Đurić – Đuro bi rekao: “Razlika je drastična”, što i nije čudno s obzirom na ulaganja u sport u ove dvije zemlje.

Još kao dječak sam išao na Koševo trenirati stoni tenis u SK Bosna. Ocu je to bio omiljeni sport još iz vremena Svjetskog prvenstva u Sarajevu, 1973. godine, pa me uspio nagovoriti da počnem. Dvaput sedmično sam kao osmogodišnjak pješačio četiri kilometra do stadiona Koševo, pored kojeg su se nalazile neugledne barake u kojima smo trenirali. Odmah do baraka bili su fudbalski pomoćni tereni – dva sa šljakom i jedan travnati. Tadašnje gradska i regionalna liga su se igrale na šljaci, dok bi igrači FK Sarajevo trenirali na travi, a utakmice su počinjale od devet ujutro, pa sve dok ima dana, bez obzira na vremenske prilike. Šljaka je bila normalna i opšteprihvaćena u cijeloj Jugoslaviji. Kako je bilo po Evropi tada nisam znao, ali znam da smo s takve šljake dobili polufinalistu Kupa UEFA. Košarka se igrala u maloj dvorani Skenderija, a te sezone i na Ilidži, jer se dvorana na Skenderiji počela urušavati usljed lošeg projekta nadogradnje.

Čak i stara majka, rođena 1908. godine, vozila je motor (Ustupljeno Al Jazeeri)

Obje dvorane su izgledale i tada loše, ali su iznjedrile Nenada Markovića, Marija Primorca, ali i najboljeg strijelca Evropskog prvenstva 1993. godine, rahmetli Sabahudina Bilalovića. U Skenderiji je padala Zvezda, a na Ilidži Jugoplastika i njen Toni Kukoč.

Osamdesete su u Sarajevu obilježene kao zlatno doba sporta. Malo ljudi danas pamti da se u Sarajevu igrao čak i hokej. Horde dječaka i djevojčica su hrlile na treninge i izgledalo je kao da im ništa ne može stati na put do sportskog razvoja. Pored bavljenja sportom, otac me još sa osam godina tjerao da vozim mali Tomos. U mojoj porodici svi su vozili motore. On je bio probni vozač, rođaci su vozili trke, a čak i stara majka, rođena 1908. godine ima nekoliko preživljenih padova. Slika koja može dobiti naziv “emancipacija” je nastala ‘60-ih na Trebeviću.

Igranje fudbala na amaterskom nivou

U ratu su svi treninzi stali, a jedne prilike, tokom nekog primirja, u tramvaju sam sreo Antu Dafinića, nekadašnjeg jugoslovenskog reprezentativca i trenera. Poslao me na trening u zanatsku srednju školu, pa sam nakon dvije godine nastavio sa stonim tenisom. Budući da sam izgubio dvije godine, činilo mi se kao da nikad neću stići vršnjake, tako da sam se posvetio fudbalu, i to uglavnom na betonu. Mislio sam da mi je sa 13 godina kasno postati vrhunski sportista, a danas žalim što mi neko nije rekao koliko sam u krivu. Klubovi su tada trenirali u fiskulturnim salama, infrastruktura je uništena i mnogo poslije rata stanje je i dalje loše.

Danas imamo mnogo fudbalskih i košarkaških škola, ali od vrha pa do dna, tereni su nikakvi, svlačionice nemaju tople vode, klubovi grcaju u dugovima, a neki i propadaju. Ipak, stiče se dojam da uslovi nisu mnogo gori nego ‘80-ih, ali su tada standardi bili drugačiji, pa je šljaka iznjedrila mnoge dobre fudbalere koji se danas smatraju incidentom.

Kad sam stigao u Holandiju, odmah sam počeo igrati fudbal na amaterskom nivou. Nikad ranije nisam igrao na velikom terenu, pa mi je bilo potrebno da se prilagodim. Već na drugom treningu sam bio zapanjen informacijom da čak i ovaj nivo organizuje Fudbalski savez. Profesionalne lige su plaćene, a amaterske se plaćaju, ali su dio istog krovnog uređenja. U Amsterdamu ima čak sedam amaterskih liga. Za 200-300 eura godišnje dobijete jedan ili dva treninga i utakmicu sedmično, a grad je preplavljen terenima s pravom i umjetnom travom. Vrijeme je takvo da se može igrati cijele godine, pa sezona traje od augusta do juna, a ako ljeti zakasnite s prijavom, teško ćete naći mjesto u bilo kom klubu. Kada napunite 35 godina, možete preći na nivo veterana, što sam i uradio 2018. godine i učlanio se u klub pun Bosanaca, čiji je kapiten bivši igrač tuzlanske Slobode Ademir Smajić, koji je došao u klub još devedesetih. Pošto klub ima različite dobne kategorije, svi uplaćuju svoj dio, i onda svako može koristiti svu infrastrukturu, od svlačionica do restorana i kafića. Vikendom se prave velike fešte nakon utakmica, uz holandsku šlager muziku i atmosfera je sjajna. Nedavno smo proslavili i 100 godina, a prisutan je bio čak i predsjednik Saveza.

(Ustupljeno Al Jazeeri)

Ulaganje u sport se isplati

Ovih dana, kao i veliki dio planete, gledam Olimpijske igre. Holanđani su u vrhu po broju medalja, iako nemaju nijednu planinu. Tradicija u brzom klizanju seže još do trke “Elfstedentocht” (tura kroz 11 gradova) koja se vozila 1909. do 1997. godine, kada je i posljednji put održana. Holandski kanali su tako dobro povezani da je moguće odvoziti trku dugu 199 kilometara u nekoliko dana. Većina krivi globalno zagrijavanje što trke više nema, mada se ni ranije nije održavala svake godine, nego samo kad je dovoljno hladno. Nisu samo kanali dobro povezani, nego i biciklističke staze, pa tako možete s jednog na drugi kraj Holandije doći biciklom, i to uređenom stazom, bez opasnosti da vas udari automobil. Skijanje nema neku tradiciju, ali većina ljudi ipak zna skijati, a plivanje je obavezno još u osnovnoj školi. Ogromni napori se ulažu u sport, pa je to svakodnevnica svakog djeteta.

Klizači treniraju tokom cijele godine, a skijati se može čak i ljeti, i to na zatvorenim umjetnim brdima širom zemlje. Ove godine imaju čak i bob reprezentaciju, za koju nastupaju dva Bosanca, Jelen i Janko Franjić, a čiji otac je bio član bob reprezentacija Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Kada vidite koliko država ulaže u sport, ne čudi podatak da u prosjeku žive pet godina duže nego mi.

Danas kada slušate većinu bh. sportista, i posebno tokom Olimpijskih igara, stiče se dojam da je država promašila uraditi nešto što je bila dužna – dati im novac da imaju uslove. Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih zemalja koje nemaju olimpijsku medalju, a daleko je od najsiromašnijih. Kada to čovjek poredi sa zemljama Zapada, očigledno je da se s njima ne možemo natjecati, pa nam ostaje da igramo onako kako sam ja igrao u amaterskom klubu, tako što nisam trčao ni približno kao suigrači, ali bih riješio utakmicu iz slobodnog udarca.

Takva sportska strategija nam može donijeti kratkoročni uspjeh, a ako ikad želimo biti blizu vrha, moraćemo se ugledati barem na susjede, ili pogledati kako je to nekad bilo. Slika starije žene na motoru u Sarajevu je sada nemoguća, a nekad su žene osvajale evropska odličja u košarci, vozile motore, takmičile se na svim nivoima, dok su danas i sportisti i sportistkinje ucijenjeni skupim treninzima i manjkom infrastrukture. Sport nisu samo fudbal i košarka, sportom bi se bavili i mnogi drugi koji vole klizanje, atletiku, gimnastiku, karling, skijaške skokove, biatlon, moto-trke ili nešto drugo. Ali za sve to je potrebna infrastruktura, a nje nema, čak ni u najpopularnijem sportu, a to je fudbal. Kod nas samo profesionalci igraju na velikom terenu, dok je to za amatere nemoguće. Ženski klubovi su svedeni na nekoliko njih. Tako se ne postaje fudbalska velesila, a silno bismo to željeli biti.

Ulaganje u sport se uvijek isplati, što finansijski, što dugoročno. Ako ima išta dobro u tome što Bosna i Hercegovina ima nekoliko nivoa vlasti, to je onda činjenica da se od svih njih mogu tražiti novci. Ali, dalek je put do toga.

Izvor: Al Jazeera