Žena u kapitalizmu vrijedi manje

U Holandiji na 94 muška direktora ima samo pet žena, pokazalo je jedno istraživanje.

Ženama treba omogućiti dostojanstveno porodiljno odsustvo, jednak tretman i platu, te veću zastupljenost u procesu odlučivanja (EPA - Ilustracija)

Kada sam 2011. godine doselio u Holandiju, po starom balkanskom običaju, prijatelji i familija su odmah počeli s pitanjima kad će vjenčanje.

Kad smo se vjenčali, naredno pitanje je bilo kad će dijete, a sad kad imamo dijete, pitaju kad će drugo.

Tipična naša priča, rekli bismo, ali koliko god zvučalo nevjerovatno, s prvim djetetom smo čekali jer je vrtić jednostavno bio preskup, a nismo vjerovali u priču da svako dijete ima svoju nafaku.

Ukoliko imate prosječne plate, a prosjek iznosi oko 2.400 eura neto, vrtić ćete plaćati 1.950, a od države dobijati subvenciju od otprilike pola tog iznosa. Ako neko ima dvoje djece, subvencija je malo veća, ali se obično svodi na to da biste na vrtić davali 70-80 procenata jedne plate, a nekad čak i cijelu, ako radite manje od punog radnog vremena, što je u Holandiji standard.

Kada na to još dodamo činjenicu da trudničko i porodiljsko odsustvo traju samo šesnaest sedmica, steknemo dojam da je svugdje bolje, a ako jednom Balkancu pokušate objasniti da beba od tri mjeseca već ide u obdanište, ljudi uglavnom pomisle ili da lažete ili da niste normalni.

Više direktora Petera nego žena

U tim slučajevima se onda nerijetko dešava da žena odustane od karijere, a to opet ima posljedicu da na tržištu rada ima mnogo više muškaraca srednjih godina. Posebno je to slučaj u velikim kompanijama i na visokim pozicijama.

Multinacionalne kompanije se obično hvale kako plaćaju jednako, što možda i jeste istina, ali od dna prema vrhu je sve manje i manje žena, a vrlo često ih nema nikako.

I sam sam radio u jednoj velikoj firmi, a dok smo imali ženu za generalnu direktoricu, naveliko su ljudi pričali kako je ona tu samo pijun. Dok su to bili muškarci, nikome to ne bi padalo na pamet.

Nedavno istraživanje organizacije Women Inc. je pokazalo da u Holandiji ima više generalnih direktora velikih firmi koji se zovu Peter nego što uopšte ima žena, pa su žene širom Holandije na to odgovorile tako što su mijenjale ime na LinkedInu i stavljale Peter umjesto svojih imena, a kampanja je trajala nekoliko dana. Na 94 muška direktora ima samo pet žena.

Nije mnogo bolja situacija ni na globalnom nivou, pa tako npr. istraživanje organizacije Oxfamnovib kaže da su 252 najbogatija muškarca „teža“ od svih žena Afrike, Latinske Amerike i Kariba, a radi se o jednoj milijardi žena.

Žene su tokom 2020. godine izgubile 800 milijardi dolara primanja, dok se svakih 26 sati u svijetu rađa novi milijarder, po svemu sudeći muškarac. Deset najbogatijih, naravno sve do jednog muškarci, su tokom pandemije udvostručili svoje bogatstvo. Po ovom izvještaju nejednakost doprinosi smrti jedne osobe svake četiri sekunde u svijetu. Holandija nije tako „ekstremna“, pa u ovoj zemlji 2120 najbogatijih invididua drži više bogastva nego deset i po miliona drugih ljudi.

Niže zarade od muškarca

Kada pričamo o holandskim platama, žene iznad 35 godina prosječno zarađuju oko devet posto manje nego muškarci, i to za iste poslove. Kao opravdanje za taj procenat se navodi kako „žene često napuštaju tržište rada“, odnosno dobijaju djecu, pa im je onda teže doći u korak s muškim kolegama kada se i ako se uopšte vrate na posao. Kada se i vrate, zbog cijene vrtića, žene često rade samo dva ili tri dana sedmično, što se naravno odrazi i na platu.

Univerzitetski obrazovane žene zarađuju procentualno još manje, pa onda ta razlika dolazi čak do 12.000 eura godišnje. Po podacima Nyenrode biznis univerziteta, prosjek muške holandske radne sedmice je 33, a ženske 25 sati, s tim da žene obično češće ostaju prekovremeno. Radna sedmica od tridesetak sati zvuči super, ali je glavni razlog tome čuvanje sopstvene djece, gdje je računica neumoljiva, posebno kod useljenika koji nemaju nana-baka-dedo-tetka servis i samo se na sebe mogu osloniti. A kad već spominjemo bake, nane i dede, treba reći kako je u cijeloj Evropskoj uniji Holandija u vrhu nejednakosti penzija, a od nje su gore samo Kipar i Rumunija. Kao što možete vidjeti na slici ispod, prednjače post-socijalističke zemlje, s izuzetkom Danske, dok najveći procenat razlike imaju oni najrazvijeniji.

Razlika u penzijama među spolovima – fotografija preuzeta sa sajta Evropske komisije

Zvuči čudno kada pričate o jednoj tako razvijenoj i liberalnoj zemlji, kao što je Holandija, ali je nažalost tako, a vidimo da ni komšijske Njemačka i Belgija nisu mnogo bolje. Holandija nikada nije imala ni premijerku, a titula kraljice je odnedavno i službeno protokolarna. Holandska vlada je najavila drastično smanjenje troškova predškolskog obrazovanja, pa će biti interesantno vidjeti koliko će se žene u narednim godinama vraćati na tržište rada. Zasad, po podacima kanala „Economics Explained“ i Svjetske banke, Holandija je zemlja sa najvećom nejednakošću na svijetu.

Za razliku od razvijenog Zapada, Estonija, Slovačka, Češka, Slovenija, ali i druge postsocijalističke zemlje, imaju mnogo manje razlike, a najčešće i porodiljno odsustvo od godinu dana, te mnogo jeftinije vrtiće. Ako zavirimo van Evrope, u mnogim zemljama ćemo najprije naći teške klasne razlike, tako da ovo pitanje još nije došlo na red.

Daleko je Mongolija

Ipak, interesantno mi je bilo razgovarati jedne prilike s mojom prijateljicom Mirjanom Stanković, izvršnom direktoricom konsultantske firme DCG iz Beograda. Ona mi je pričala kako je 2009. godine, pri posjeti Mongoliji, bila očarana kako su žene u toj zemlji skoro potpuno ravnopravne s muškarcima. Radila je evaluaciju projekta u oblasti poljoprivrede u oblastima Hovd i Uvs, gdje su životni uslovi vrlo teški, temperature većinom godine ispod nule, i gdje ljudi uglavnom žive u jurtama.

Pošto cijele porodice žive nomadskim životom na koji su prisiljeni, žene rade i sve teške fizičke poslove, ali i odluke se donose isključivo zajedno. Njen je utisak da je ta ravnopravnost potekla iz kombinacije komunizma, budizma i izdržljivosti koja je odvajkada u njihovim nomadskim genima. Tu je upoznala i koleginu suprugu ginekologinju, koja bi nerijetko s babicom sjedala u terenac i vođena satelitom jurila do jurte u kojoj se iskomplikovao porođaj.

Za vrijeme njenog boravka u Hovdu je bio i neki državni praznik, a vojska, policija, vatrogasci i sve ostale službe su imale jednak broj žena, i tada je ustvari po prvi put primijetila da ne postoji profesija u kojoj žene nisu jednako zastupljene. Kaže i da ju je najviše oduševilo kako u malim selima, do hiljadu stanovnika, žene donose većinu odluka i nalaze se na rukovodećim pozicijama.

Ali daleko je Mongolija. Mi u Evropi se još moramo izboriti s nekim osnovnim stvarima, a to je za početak da ženama omogućimo dostojanstveno porodiljno odsustvo, jednak tretman i platu, te veću zastupljenost u procesu odlučivanja. Gledanje muških glava pred svake izbore i na skoro svakoj emisiji o biznisu, novcu i sportu postaje prilično degutantno, posebno kad znamo da su većinu svjetskih konflikata izazvali muškarci. Dug je put pred nama, ali i nada da ipak postoje pravednija društva.

Mongolsko je jedno od njih, a valjda ćemo jednog dana i u Holandiji dočekati ženskog premijera, i da ćemo je zvati premijerkom, koliko god nam sada ovaj izraz zvučao čudno.

 

Izvor: Al Jazeera