U vrijeme kad sam išao u školu nije bilo interneta. Nasilje koje bi se dešavalo u školi, po ulicama, ili pred školom, ne bi bilo zabilježeno kamerom i kasnije postavljeno na društvene mreže. Ne znam kakva je bila posljedica tog nasilja, nisu se radila ni istraživanja o tome. Danas to nije slučaj.
U obje zemlje koje smatram svojima, BiH i Holandiji, problem nasilja je veliki, sistemski se pokušava riješiti, ali doima se da ne ide. Samoubistva često povezujemo s nasiljem, a ponekad se ona dese netom nakon nekog događaja, koji onda zaista izgleda kao povod da neko digne ruku na sebe. Razjarena svjetina onda po društvenim mrežama nastoji razapeti nasilnika, ne pitajući se da li ta osoba zaista zaslužuje kaznu kakvu mu/joj žele, i da li je verbalno ili fizičko nasilje koje je prethodilo nečijem samoubistvu zaista uzrok ili ustvari povod za samoubistvo.
Teško je dokazati neku vezu između ta dva događaja, i onda nasilnici često budu oslobođeni, a poslije više ništa ne čujemo o njima. Svjetina vrlo brzo zaboravi šta se desilo, a umjesto da sistemski pričamo o mentalnom zdravlju, čeka se neki novi sličan povod.
Prva nasilnica je bila naša učiteljica
Prvo nasilje koje sam vidio u školi desilo se još u prvom razredu, a nasilnica je bila naša učiteljica. Ona je vjerovatno bila posljednji jugoslovenski primjerak prosvjetnog radnika koji bi digao ruku na učenike. Učenici koji bi loše učili ili bili nemirni na času dobijali bi udarce linijarima, gađala bi ih kredom ili spužvom, a često i šamarala. Trudila se da djeci ne ostaju masnice, kako roditelji ne bi nešto posumnjali.
Mislim da nikad niko od djece za ovo roditeljima nije rekao jer se jednostavno niko nije bunio. Danas mi čak ljudi teško povjeruju da je takvo što bilo moguće u centru Sarajeva krajem osamdesetih.
U razredu smo imali i dječaka koji bi danas učio uz asistenta, ali ni on nije ostajao pošteđen njenim izljevima bijesa.
U takvoj atmosferi nismo znali za bolje, pa bismo se često tukli i između sebe. Taj obrazac ponašanja je jednostavno bio uobičajen, toliko da nam je postao i normalan.
Kada je počeo rat, bili smo treći razred, tako da smo ostatak osnovnog školovanja prošli u brigama kako ćemo preživjeti, a ne da li će se neko potući.
U to doba je valjalo odabrati na koju ćete stranu, pa sam radije odabrao biti onaj koji neće dati na sebe.
Kada analiziram taj period, sigurno je bilo i učenika koji su bili moje žrtve. Ako bi neko uradio nešto što mi se nije sviđalo, osvetio bih se duplo, a onda naravno bio proglašavan jedinim krivcem. Smetala mi je ta nesrazmjernost krivice, ali to je valjda moralo biti tako.
Biti žrtva ili imati svoje žrtve
Mislio sam da postoje samo dvije opcije, a to je biti žrtva, ili imati svoje žrtve. Kao dječaku, ova druga opcija mi se činila prihvatljivijom. To je počelo još u osnovnoj školi, gdje nisam trpio cinkaroše, ali ni one koji su bili jači od mene. Cinkarošima sam zagorčavao život, a ovim drugim sam se pokušavao suptilnije suprotstaviti. Nekad bih uspio, a nekad ne.
Pravi problem je nastao tek pred kraj osnovne škole, kada nisam mogao da se oduprem Safetu, tipu koji je bio mnogo stariji od mene. On je propustio nekoliko godina školovanja, i samim tim je bio veći i širi, a vjerovatno je imao i mnogo šire iskustvo maltretiranja drugih. Cijeli rat je prodavao čokolade pred mojom zgradom, i sa svojih četrnaest godina išao kroz tunel spasa da ih nabavlja. Kupovao ih je u Hrasnici po marku, a prodavao po marku i po ili dvije. U školi je bio popularan među djevojkama, a omražen među nastavnicima.
U vrtlogu toplo – hladno odnosa sa njim, ispekao sam ulični zanat bolje nego iko, a u jednom momentu sam trpio udarce i stoički podnosio maltretiranje. Šta god bih uradio, bio bih mu kriv, a on je tu igru igrao u stilu prodavača cigli u sarajevskoj Mašinskoj školi. Kada neko pokuša da vam proda ciglu, ako ju kupite, uzeće vam pare, a ako ne kupite, dobićete je u glavu, tako da je svaki izbor pogrešan.
Zaključio sam da je sa Safetom jedino rješenje izaći u ring, i do iznemoglosti se boriti za status. Nakon nekoliko takvih “borbi”, složili smo se da udružimo snage, a ja sam došao pod njegovu zaštitu. To naravno ne znači apsolutnu kontrolu, a ta je “zaštita” jednako opasna, i čeka se prvi pogrešan korak.
Srećom, školu smo uskoro završili, a putevi su nam se razišli, pa sam uspio pobjeći u Drugu gimnaziju, školu koju je on mogao samo sanjati. Bio sam odličan učenik, ali poslije Safeta sigurno najomraženiji školskom osoblju. Mama je u jednom momentu zaključila da sam kriv i kad nisam, i to kad me razrednica, tokom roditeljskog sastanka, na neviđeno optužila za buku ispred škole. I zaista, buka je bila nesnosna, ali upravo zato što smo moji drugovi i ja unosili ugalj koji je stigao, a nastavnik Sejo koji je predavao tjelesni odgoj nas zamolio da ga pomognemo unijeti.
Mama je razrednicu pomnožila s nulom i više nikad nije došla na roditeljski sastanak, nego bi s njom komunicirala pismima preko mene. Nastavnik Sejo je danas moj doživotni prijatelj, a tih dana se rado sjećamo. Safetu se izgubio svaki trag.
Učenik sa lošim statusom i vraćanje ugleda
Kad sam došao u gimnaziju, još nisam bio naučen suptilnom izbjegavanju konflikta. U prvom razredu sam već dobio loš status, i ostatak školovanja bih takođe bio kriv i kad nisam uradio ništa, a moja nedjela su se gledala kao duplo veći problem nego nečija druga. Uspio sam nekako otići na ekskurziju, iako je malo falilo da mi zabrane, a nakon što smo se vratili iz Španije, cijela zbornica je pričala bajke o mom dobrom ponašanju tokom puta. Nisu se mogli načuditi kako je moguće da nisam napravio nijedan jedini eksces, ignorišući činjenicu da sam bio jedan od rijetkih koji nisu ni pili, a ni pušili.
Trajalo je predugo da vratim kakav – takav ugled, a to mi je uspjelo kada je bilo vrijeme ići na fakultet.
Nikad se nisam žalio kada bi mene neko maltretirao, a bilo je mnogo onih koji su dolazili pred školu i tražili novac. Ja sam još u prvom razredu to odbio, da bih kasnije saznao da su mnogi moji drugovi “plaćali reket”, iako za to nije bilo potrebe, jer su nasilnici uvijek bili kukavice. Gdje im je prolazilo, uzimali su novac, a gdje nije, smatrali su da se ne isplati ući u konflikt. Princip rada je vrlo sličan kao i sa većim kriminalom, prolazi tamo gdje može. To me naučilo jednoj važnoj lekciji, a to je da nikada, ali apsolutno nikada, ne dam na sebe.
Pred kraj škole sam uspio izbalansirati stav da ne moram imati žrtve da ne bih bio jedna od njih, ali sam zaključio da su nasilnici uglavnom kukavice, ili ljudi koji ne žele biti žrtve, pa onda biraju ovaj drugi put. Njima se može stati u kraj tako što će se žrtva zauzeti za sebe, inače će prijava nasilništva završiti kao neki dugački sudski proces iz kojeg će svi izaći poraženi. Onog momenta kada žrtva za to više nije sposobna, društvo bi moralo stati na njenu/njegovu stranu. U suprotnom ćemo imati još mnogo depresije, nesigurnosti, manjka samopouzdanja, a vjerovatno i gorih stvari od toga.