U jeku ruske agresije na Ukrajinu, Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske i Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), najveće srpske političke stranke u BiH, najavio je veliki povratak klevete u Zakon o kaznenom postupku.
Iako su svi međunarodni predstavnici, od OHR-a, Veleposlanstva SAD-a, pa do Misije OSCE-a, unisono protiv i naglašavaju da je Bosna i Hercegovina jedna od rijetkih zemalja Zapadnog Balkana koja je ukinula klevetu iz Kaznenog zakona još na početku milenija, Dodika će, pretpostavlja se, u ovom (suludom) naumu podržati Ambasada Ruske Federacije BiH.
Dodik, gotovo na dnevnoj bazi, otkako je u aktivnoj politici, a sad je tomu već i dvadeset godina, prijeti, najavljuje, inicira i čeka pravi trenutak kada će se RS otcijepiti od BiH i pripojiti matici Srbiji. Te prijetnje, priznajem, u meni nikada nisu pobuđivale nikakav strah.
U jednom su mi trenutku postale simpatične, postao mi je i Dodik simpatičan s tim svojim priprostim političkim htijenjima za koje i on sam, zasigurno, zna koliko su neostvarive, daleke i na koncu – nemoguće.
Međutim, njegova najava da će vratiti klevetu i ugrožavanje ustavnog poretka u Kazneni zakon Republike Srpske, u meni su probudile neke pomiješane osjećaje, nalik onima koje imam čitajući romane ruskih pisaca o životima običnih ljudi pod Staljinovim terorom.
Postoji nešto tako magično i moćno što bh. političari vole, a to je – represija. Represivni režim stvoren je da bi donio mir, sigurnost i stabilnost diktatoru i to tako da se on, nakon što sve neprijatelje ‘odradi’ ovako ili onako, bude miran, spokojan i siguran.
Da više nema noćnih mora, da ga u snomorici neprijatelji ne progone, da stvori takvo ozračje da nikome od populacije koju nazivamo „obični smrtnici“ ne padne na pamet prosvjedovati, buniti se, tražiti pravdu i prava.
Simpatičan nadimak
Ovaj Dodikov potez, osim u međunarodnoj, naišao je na, što se mene tiče, blagu osudu u medijsko-novinarskoj zajednici. Nizali su se komentari i reakcije u kojima se najavljeni Dodikov zakon sveo na obračun s novinarima i medijskim kućama koje nisu ljubitelji njega, stranke kojom vlada i situacije u Republici Srpskoj.
Međutim, nije to samo Dodikov okršaj i način da zaustavi djelovanje političke oporbe i njenih aktivista, BN televizije, jer mu je do toga silno stalo, a stalo mu je zato što, sigurna sam, negdje na dnu srca zna da u toj antidodikovskoj atmosferi ima barem zrno istine kojoj sam nije spreman pogledati u oči, a koje je duboko svjestan, možda više nego svi koji se godinama bave njegovim likom i djelom.
Običan svijet koji, imam dojam, ništa drugo i ne radi nego komentira po društvenim mrežama i online portala, još davno Miloradu Dodiku dao jedan, našim narodima, „simpatičan nadimak“ – Laktašenko.
Po uzoru na bjeloruskog predsjednika i diktatora, po uzoru na čovjeka koji bjeloruski narod drži u kazamatu, novinare i aktiviste hapsi, policijskim kordonima guši prosvjede za slobodu i izlaz iz tog ‘crvenog doba’.
U vrijeme kada je Dodik prvi put prozvan ovim nadimkom koji se referira na Laktaše, naselje kod Banja Luke u kojem je ovaj rođen, nije bilo ozbiljnih naznaka u kakvog će se to Dodik lidera pretvoriti.
Tada je bio poput nezadovoljnog dječaka kojem svi otimaju loptu, a lopta je njegova, pa se on stalno buni, plače, udara ispod pojasa ne bi je vratio.
Neprijatelji će biti svi
Danas, nažalost, u kontekstu najave povratka klevete u Kazneni zakon RS-a i tog nadimka koji Milorad Dodik nosi, stvari nisu nimalo bezazlene.
Naprotiv, njegov ‘rat’ protiv novinarstva nije ‘rat’ samo protiv medijskih kuća i novinara, protiv temeljenih demokratskih postulata u kojima će slobodno i nezavisno novinarstvo biti zločin.
Ako se republičkosrpski zatvori napune novinarima, uslijedit će aktivisti, oporbeni političari, a onda i svi oni, obični i mali ljudi, isti oni koji su mu dali ‘nadimak’ Laktašenko. U takvom ozračju koje svjesno i sustavno stvara, neprijatelji će biti svi i svi će biti pod sumnjom.
I tome neće biti kraja jer će se takva atmosfera svidjeti i onima koji, također, već sada despotovski vladaju Federacijom BiH i pokušat će je, samo s drugim licima i bojama, prenijeti i tamo.
Novinarstvo kakvim ga vidi Milorad Dodik trebalo biti agitpropovsko, onakvo kakvo je stvoreno u SSSR-u. U svijetu takvog novinarstva, svatko je neprijatelj i izdajnik, a nikome se ne može vjerovati.
U svijetu takvog novinarstva, republička policija iz stana u tri ujutro hapsi čovjeka zbog komentara „Laktašenko kad jaši, jaši cijeli narod“. Hapsi i one koji su lajkali.