Kakav će Božić pamtiti naša djeca?

Vrijeme iščekivanja Božića pretvorilo se u masovnu potrošačku groznicu u kojoj se – upozoravaju na to iz godine u godinu najviši crkveni dostojanstvenici, uključujući samog papu – iz fokusa izgubio Isus, a duhovni smisao blagdana ustuknuo je pred materijalnim.

Središnji pojam današnjeg slavlja rođenja Isusa postao je konzumerizam (EPA)

Iz djetinjstva čuvam sliku Božića koji se i onda u suštinskom slavio kao danas, ali sav imaginarij oko njega, vrijeme iščekivanja i darivanja, bilo je posve drugačije. I vremena su bila drugačija, a Božić je bio takoreći poluilegalan. Država, ona ondašnja, nije ga zabranjivala, ali sam taj dan, blagdan, nije bio neradni kao što je sada. Ondašnja je država imala svoj “Božić” – Dan Republike, kojim se pompozno slavilo njeno “rođenje”, dok je rođenje Isusovo bilo prepušteno slavljenju unutar četiri zida, bez puno buke i razmetanja. Kao što se kasnije iz oportunizma išlo u crkvu i sjedalo u prve redove, onomad se iz oportunizma ostajalo kod kuće.

Najiščekivanije doba godine

Dobro se sjećam svoje bake koja je tih osamdesetih, dok su je noge služile, odlazila na večernje mise, uvijek s dvije, tri iste prijateljice. Jednom se na Božić vratila s polnoćke pa nam pomalo ganutljivo rekla da ih je u crkvi sveukupno bilo “možda tridesetak”. Neće proći puno godina, a slavljenje Božića, kao i Uskrsa, te sam odlazak u crkvu, najčešće na nedjeljnu misu, postat će ultimativni obred, jarko crveno označen datum na kalendaru.

Također će Božić od ranih devedesetih u Hrvatskoj postati središnji blagdan (iako je Uskrs u tom smislu za kršćane veći), a vrijeme Adventa najiščekivanije doba godine – praznik pun topline usred zime, radosti i obiteljske bliskosti, dan pomirenja, praštanja i zatomljavanja svakodnevnih briga i muka. Još kasnije, početkom 2000-tih, Božić će se i ovdje vesternizirati, a puk ‐ i iskreni i površni vjernici, a s njima i nevjernici – objeručke će prihvatiti sva njegova konzumeristička obilježja i pravila, prilično daleka od izvornog smisla Božića.

Iz onog vremena kada je od nas iz kuće jedino baka redovno, pokorno i samoprijegorno odlazila u crkvu, od Božića pamtim bogatu večeru, jer uvijek je to bio blagdan obilja kada se ni na čemu nije štedjelo.

Pamtim i stan već uređen i okićen svjetlucavim ukrasima. Službeno je to bilo više zbog dočeka Nove godine, koja je ubrzo slijedila i kada su se otvarali pokloni, nego zbog proslave Isusova rođenja.

Duhovno je ustuknulo pred materijalnim

Sjećam se i da sam poslije večere (pečenje uz neizostavnu francusku salatu, rjeđe rusku) imao zadatak ubaciti u kazetofon neku od bakinih kazeta s božićnim pjesmama. Neizbježna je bila ona s čuvenim albumom Kiće Slabinca “Christmas with Kićo” iz 1983. godine, do danas nenadmašni božićni bestseler Jugotona/Croatia Recordsa, na kojoj je ovaj otpjevao sve redom božićne klasike – od “U to vrijeme godišta” i “Radujte se narodi” do “Zvončića” i “Tihe noći”.

Stisnutog u kalendaru između ideološkog (Dan republike) i sekularnog praznika (Nova godina) i neobilježenog crvenim, Božić pamtim i po tom svome “didžeiranju” koje bi razgalilo ukućane, kao i po radosnom saznanju da mogu duže ostati budan, iako sam sutradan morao u školu. Eh da, pamtim ondašnje Božiće i po snijegu, koji je tada bio uobičajen arhetipski dekor, prizor kao s božićne razglednice, a ne kao danas kada snijega najčešće ima samo na slikama.

U proteklih tridesetak godina pred očima nam je nastala nova tradicija Božića, jako daleka onoj o kakvoj su nam govorile bake i kakva nam se predstavlja još jedino u emisijama o tradicijskim običajima.

Središnji pojam današnjeg slavlja rođenja Isusa postao je konzumerizam. Potrošačku narav Adventa, liturgijskog ciklusa pripreme za Božić, danas kritiziraju mnogi, ali ga neumorno prakticiraju mnogobrojniji.

Vrijeme iščekivanja Božića pretvorilo se u masovnu potrošačku groznicu u kojoj se – upozoravaju na to iz godine u godinu najviši crkveni dostojanstvenici, uključujući samog papu – iz fokusa izgubio Isus, a duhovni smisao blagdana ustuknuo je pred materijalnim.

Nervoza, žurba, vrtoglava potrošnja…

Nervozni i histerični šopinzi, mahnita jurnjava i trošenje, hiperprodukcija božićnih glazbenih i filmskih hitova (neizostavni dio božićnih televizijskih programa u Hrvatskoj je američki serijal “Sam u kući” koji kroz naizgled dječju priču, modernu bajku, vješto kombinira sukob materijalnih i duhovnih vrijednosti u božićno vrijeme)…

Vrijeme dijeljenja s drugima u kojemu je važan sam čin skromnog, ali velikodušnog darivanja preraslo je u neumjereno, raspojasano trošenje pri čemu od samog darivanja važnijim postaje što se i koliko daje. Žurba kao jedno od glavnih obilježja vremena ispoljava se tih predbožićnih dana, a ni ekonomski krizna stanja ne utječu bitnije na vrtoglavu potrošnju koja, iskazana u brojkama, svake godine ruši rekorde.

Usred sve te groznice u kojoj kao da se, kažem opet, gurnulo u stranu i Isusa i vrijednosti koje on predstavlja kršćanima, često se sjetim onih “socijalističkih” Božića proslavljenih silom prilika, skromnije i samozatajnije, ali samim time nekako izvornije.

I taman usred razmišljanja o kakvom će Božiću i božićnim običajima ovoga vremena svojoj djeci pričati djeca naše djece, dogodi se prizor kojemu se na svoje oči osvjedočih, jedna mala epizoda u kojoj se iznenada sažme sav izvorni smisao Božića. Slučajno sam mu svjedočio i ne mogu reći, ali se mogu nadati da se u isto vrijeme tu blizu ili širom svijeta odigralo tisuće sličnih. Iako bi najljepše bilo da potrebe za time nije bilo

U očima tih žena vidio sam Božić

U jednom trgovačkom centru u Zagrebu čekao sam ispred neke trgovine da moja žena obavi kupovinu. Nasuprot mene, usred silne mase ljudi koji su jurili amo-tamo stajala je starija žena izmučenog i molećivog lica preko kojeg se nadvila sjena nelagode.

Od žamora užurbanih prolaznika nisam čuo što im je govorila pokušavajući neuspješno zadobiti njihovu pažnju, ali posve sam siguran da ih je molila da joj daju nešto novca za hranu.

Nitko, uključujući i mene koji sam prizor sa sebičnom znatiželjom promatrao s druge strane, nije zastao, prišao joj i poslušao što govori… sve dok nije naišla žena ruku punih vrećica iz onih finih, skupih trgovina. Zastala je, slušala što joj ova nesretna žena govori, potom spustila one vrećice na pod, iz torbe izvadila novčanik, ženi u ruke doslovno ugurala novčanicu nemalog iznosa – uvjeren sam da se radilo o 500 kuna – zagrlila ju čvrsto i neusiljeno, uzela svoje vrećice i krenula dalje.

Nakon nekoliko koraka opet je zastala, okrenula se i mahnula ženi koja je još uvijek zbunjeno držala tu novčanicu i plakala. Plakala od sreće. U očima obje žene vidio sam Božić.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera