Znamo za Temidu, grčku boginju pravednosti. Iz starogrčkog je mita ubačena u novodobnu simboliku. U rimskoj mitologiji poznata je kao Justicija. Nalazimo njezin kip pred visokim sudovima i u sudnicama. Oči joj prekriva veo, da ne vidi dok sudi, nego da tako obnevidjela bude objektivna i jednake prosudbe prema svima. Zato se kaže “slijepa pravda”.
A da pošteno izmjeri pravdu Temidi iliti Justiciji služi vaga. Drži je u lijevoj ruci sa zdjelicama na kojima se odvaguju krivnja i pravičnost. One moraju biti izmjerene na miligram točno da bi slijepa pravda bila moguća. U desnoj Temidinoj, odnosno Justicijinoj ruci je mač. Potreban je da se njime odreže kazna kad se na vagi izmjeri krivica.
Nepristrano suditi, vagati samo činjenice, ne gledati kome sudite, već uzimati u obzir samo ono što je učinjeno – to je ideal pravednosti. To bi, zapravo, trebao biti ideal pravednosti, jer znamo da tako nije niti će biti.
Ruka pravde nekog miluje, a nekog šamara
Krenemo li nadobudno tražiti primjere vagom loše odvagane krivice i mačem krivo odrezane kazne, izgubit ćemo se u moru nepravde. Naći ćemo uglavnom one u kojima je pravda bila slijepa nad slabijima i nemoćnijima, a ipak malo podizala onaj veo s očiju kada su u pitanju bili bogatiji i moćniji.
Kad u Hrvatskoj s ironijom želite reći da pravosuđe – tromo i korumpirano, ne bez vraga smatrano rak ranom – ipak funkcionira, onda iz kataloga sudskih presuda izvučete primjere (ima ih, hvala na pitanju!) kada sudovi i suci revno, precizno i dosljedno slijepo, kao pravi “Temidini vojnici”, vježbaju strogoću nad onim slabijima.
Isto tako, prepun je i onaj drugi katalog presuda za koje se iz aviona vidi da su bile blage i da je kršitelje pomilovala nježna ruka Justicijina odloživši prethodno mač. Tu su i pljačkaši državne imovine, siledžije s puno para i političkih veza, moćnici koji su nasmrt gazili nesretne pješake… e, takvi dobivaju kazne kao i skitnice, prosjaci, sitni dileri i sirote bakice koje na crno prodaju sir, cvijeće i ručne radove da bi zaradile neki sitniš za preživljavanje.
Država kažnjava i jedne i druge, ali s ovim slabijima uvijek je beskompromisno pravedna, dok onim prvima kao po pravilu gleda kroz prste i dosuđuje im kazne kakve bi si ovi sami dosudili da ih se pita. Njih ruka pravde miluje, a one prve šamara.
Kafki i Gogolju ne bi uzmanjkalo inspiracije
Prošle godine u ovo vrijeme jedan je 57-godišnjak iz Knina nepravomoćno osuđen na 15 dana zatvora uvjetno jer je naokolo prosjačio. To je, naime, po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira zabranjeno. Odlukom suda morao je vratiti 60 kuna (7,8 eura), koje je isprosio od ljudi idući od kuće do kuće i govoreći im da je gladan. Sud je utvrdio da ih je lagao, pa je, eto, morao vratiti što je od milosrdnih ljudi dobio.
Početkom ove godine, u Novoj Gradiški je na pet dana zatvora osuđen 27-godišnjak koji je par mjeseci ranije pred jednom trgovinom prosio i isprosio 84,30 kuna (oko 11 eura), kako je precizno navedeno u presudi. I sam događaj precizno je opisan: “Stojeći kod ulaznih vrata, držeći otvoren dlan lijeve ruke u kojoj su se nalazile kovanice, prosio je od građana koji su ulazili u trgovinu ili izlazili iz nje govoreći da nema primanja ni što jesti, izazivajući time kod građana samilost”. I njega je sud osudio zbog narušavanja javnog reda i mira, a onih 84,30 kuna mu je oduzeto i uplaćeno u državni proračun, dok je sam mladi prosjak bio dužan platiti 100 kuna (oko 13 eura) za sudske troškove.
Kafki i Gogolju ne bi uzmanjkalo inspiracije u činovničkim tumačenjima ovdašnjih policijskih i sudskih spisa, no idemo dalje.
Novčiće oduzete prosjakinji čuva policija
Na sudu u Novskoj ovih je dana osuđen 64-godišnjak jer je prosio pred trgovinom u Okučanima. Netko kome je valjda zasmetalo njegovo potezanje za rukav, prijavio ga je pa je ovaj zaradio sudsku kaznu. Presudom mu je – eto opet Kafke – određeno da mora platiti kaznu od 300 kuna (39 eura) te 120 kuna (16 eura) troškova prekršajnog postupka. I još mu je izrečena – pazite formulacije – “zaštitna mjera oduzimanja 37 kuna” u kovanicama. Tih 37 kuna (nešto manje od pet eura) također će u državnu kasu. Srećom, našla se neka dobra žena koja je, pročitavši vijest, javila da će ona platiti kaznu umjesto nesretnika.
Na koncu imamo i najkafkijanskiji od navedenih slučajeva kada sudski aparat radi k'o švicarski sat čim se u njega ubaci neka deklasirana sirotinja.
Također ovih dana u Zagrebu je, nakon suđenja u odsutnosti, jednoj 66-godišnjakinji određeno 10 dana zatvora, jer je zimus prosila na ulici. Kad su je ščepali policajci, u ruci je imala isprošenih kunu i pol (brojkom: 1,50 kuna, odnosno 20 eurocenti). Žena je imala sreću što joj je odrezana uvjetna kazna pa ne mora u zatvor, nego mora pripaziti da ne ponovi “zločin”.
Sociopatski aparat i tu se potrudio biti posve precizan u opisu dokaznog materijala: “Okrivljenoj su oduzete jedna kovanica od jedne kune, dvije kovanice od deset lipa i šest kovanica od pet lipa”.
A ima tu još materijala za Kafku… U presudi piše da se “predmeti (kovanice, naime) predaju policiji na čuvanje, a nakon pravomoćnosti presude postaju vlasništvo Republike Hrvatske”.
Pravda nije slijepa, nego slabovidna
Evo, ja već danima pokušavam zamisliti policajce koji u nekoj prostoriji pod ključem i bez prozora, mrkih pogleda čuvaju tih kunu i pol prije nego što neki službenik dođe preuzeti ih, potpisati, udariti pečat i odnijeti ravno u državnu blagajnu. Možda na kakvu posebnu hrpu gdje se drže kovanice oduzete prosjacima.
Boginja Temida iliti Justicija kao da baš ovdje nosi najcrnji i najčvršće stegnut povez preko očiju kad treba pravedno odalamiti kakvog prosjaka, beskućnika ili staricu koja kraj ceste prodaje sir.
Kažu da je Josip Broz Tito jednom rekao: “Ne treba se držati zakona kao pijan plota”. S druge strane, kaže se da demokratski zdrava i pravedna društva počivaju na dosljednoj primjeni zakona, na vladavini prava. Tko se ogriješi o bilo koji zakon, treba biti adekvatno kažnjen. U tom slučaju i prosjakinja s kunu i pol u ruci i korumpirani moćnik s nečasno stečenim milijunima na računu trebali bi biti kažnjeni na isti način, ali razmjerno veličini počinjenog nedjela. U stvarnosti nije tako i očito je da sudski aparat, savršeno podmazan kad su bespomoćni u pitanju, zahrđa kad se pred njim nađe netko moćan i utjecajan.
Na stotinama primjera pokazuje se da pravda nije slijepa, onako kako je simboliziraju Temida i Justicija, nego da je tek slabovidna, da škilji ili žmiri tek na jedno oko i da na onom povezu preko očiju ima rupice kroz koje ipak vidi kome sudi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.