Dajdže – dobre duše svake familije

Institucija dajdže (ujaka) nadaleko je poznata širom Bosne i jednako su bitni u životima djece kao i amidže (stričevi), piše autor.

Danas, kada nema niti jednog od njih, Boga molim da u životu budem barem upola dobar kao moja dvojica dajdža, piše autor (Pixsell)

Prije nekoliko dana prevrtao sam po ormaru tražeći jedne drage farmerke. U tom traženju naletih na još dražu serdžadu koju mi je prije nekoliko godina s hadža donio dajdža Šaćir. Serdžada je, za one koji to ne znaju, ćilimče koje služi za obavljanje muslimanske molitve – namaza. Često se nosi i pred džamiju, pogotovo u vrijeme džume, pošto su tada sve džamije pune i ljudi onda klanjaju ispred, a serdžadu prostru kako bi klanjali na nečem čistom.

Šaćir je inače bio dajdža, odnosno ujak moje majke, nanin rođeni brat, ali kao najmlađi iz te generacije, a bilo ih je mnogo, poživio je sve do neki dan. Ljetos smo moja četverogodišnja kćerka i ja išli da ga obiđemo, a on se čudio kako je moguće da ona tako lijepo priča na našem jeziku, a ipak živi u Holandiji. Bio je prilično umoran i nismo mogli ostvariti dublju i dužu komunikaciju. Nakon nekoliko razmijenjenih rečenica otišao bi leći. Iznio nam je igračke svoje unuke koja je sada već studentica, a moja Maja je vješto ukrala dva plišana zeca i krenula ih ponijeti kući. Kad sam joj tražio da to vrati, dajdži se vratila snaga da me verbalno napadne i kaže kako „dijete može uzeti šta želi“.

Volio je djecu. Nikad nisam čuo da neko dijete prekori, nego bi, što je bio stariji, više uživao u njihovoj glasnoći. Iznad njega bi često došli dvojica starijih dječaka, a u toku pandemije su u dnevnoj sobi igrali fudbal. Kad bi se komšije izvinjavale zbog toga, on bi samo odmahnuo rukom i rekao: „Hvala Bogu, pa su zdravi“. Nikad ga nisam vidio da je „ters“, što označava izraz za osobu kojoj neke stvari smetaju bez razloga. Iako su mi drugi pričali da je bilo i tih momenata, ja sam znao koliko je on dobar, pa bih mu bilo koji „tersluk“ uvijek oprostio.

Dajdža Šaćir je rano ostao bez supruge, pa je kao samohrani otac naučio sve i svašta u kući. Pravio je najbolje iftare (ramazanske večere), a ako bi mu neko rekao da je dovoljno staviti troje jaja u zeljanicu, odmah bi našao argument zašto je ipak potrebno staviti duplo više. Njegove baklave su bile najdeblje i najveće koje sam ikad vidio, a pored pite i nečeg slatkog, svaki iftar bi obilovao sa još najmanje deset jela. Kuća mu je uvijek bila puna, što nas iz familije, što komšija, što raznih džematlija.

Radio je u bolnici i vjerovao je doktorima. Imao je ugrađen stent na srcu, možda i više njih. Govorio je kako ne može doći na moju svadbu jer ga bole koljena, a onda je na kraju plesao cijelo veče.

Neka sretnija vremena

Iako je napunio 83 godine, nadživio je mog dajdžu Ibrahima kojem je i sam bio dajdža. Brat moje majke, inače 1954. godište, osoba je na koju sam sebe često podsjećam – i fizički, i mentalno. Kako sam oca izgubio kao desetogodišnjak, a sjećanja mi o tome blijede, dajdža Ibrahim je bio muškarac u familiji s kojim sam bio najbliži. Često bih tokom rata odlazio na nekoliko dana kod njega, a on bi izmišljao razne igre kojima bi me zabavljao. Bio je veoma kreativan. Dajdžinica je pravila vrhunske kolače, čak i u vrijeme neimaštine.

Autorov posljednji zajednički praznik s dajdžama (Mirza Softić)

Nismo u tim vremenima imali mnogo, možda čak i ništa u poređenju s ovim danas, ali to vrijeme pamtim kao sretno. Tokom rata nam je donio desetine vreća drva da bismo se imali čime grijati. Poslije rata je počeo kovati planove o raznim biznisima. Imao je sjajne ideje, ali i firmu za vratom u kojoj želi ostati i raditi, dići je na noge. Radio je za sarajevski Unioninvest. Po završetku rata je imao malo više godina nego ja danas, i nadao se progresu, radu kao nekad, od Iraka do Libije, a sam nije slutio koliko će kapitalizam biti daleko od toga. Firma je polako ali sigurno propadala, a on nije na vrijeme dao otkaz i posvetio se nekoj od svojih milion sjajnih ideja.

Kao i moj tata, a potpuno suprotno od mene, rukama je znao uraditi sve, od potpunog rastavljanja i sastavljanja automobila, preko grijanja u stanu, do izgradnje cijele kuće. Takvu jednu je i sagradio u Trnovu, nedaleko Sarajeva, ali je ona početkom rata spaljena. Dedo, koji je bio u njoj, preko Bjelašnice je pobjegao bukvalno iz plamena. Poslije rata ga je dajdža nagovarao da ju ponovo grade, ali kako je zemlja pripala entitetu Republika Srpska, dedo nije bio raspoložen za to. I u ovom, a i u prošlom ratu prve su ga komšije pokušale ubiti, pa je tad jednostavno odustao od suživota. Dajdža nije dalje insistirao, a oko dedine smrti, 2003. godine dobio je prvi srčani udar. Nakon što se oporavio, mislili smo da će dugo biti dobar, ali je stigla 2019. godina, jednog dana krajem jula. Dobio sam poziv od dajdže Šaćira na moj bh. broj. Mama je bila kod mene u Holandiji i odmah sam znao da nešto nije u redu. Dajdžu Ibrahima je nasred ulice pokosilo. Svi smo bili van sebe.

Htio sam tu istu noć autom krenuti za Sarajevo, ali me srećom žena odgovorila od toga. Našli smo aviokarte i došli na dženazu i tevhid. Dženaza je muslimanski izraz za sahranu i na nju idu samo muškarci. Tevhid je molitva na koju idu samo žene, i uvijek je u isto vrijeme kad i dženaza. Nakon mnogo godina sam se isplakao. Nije me bilo briga ako neko gleda. Poslije dženaze smo kolektivno otišli na kafu. Šaćir je vazio o tome kako je Ibrahim morao više slušati doktore. A ja se nekako još nikad nisam navikao da ga nema. Svaki put kad dođem u Sarajevo, učini mi se da vidim njegova kola, da s leđa ugledam njegovu sijedu kosu i da će mi banuti na Dobrinju da odemo na kafu i kadaif u Sahat Kulu, kafić u koji je volio da ide.

Teško opisati tu ljubav

Dok smo prije nekoliko dana ukopavali Šaćira na mezarju Ravne Bakije iznad Sarajeva, javni prijevoz je čekao da završi dženaza, jer kombi nije mogao proći pored toliko ljudi. Mezarje je presječeno cestom, a skoro se nikad ne desi da je prolaz u toku dženaze slobodan. Nekoliko puta sam pomislio da ću s Ibrahimom piti kafu nakon toga. Naravno, to se nije desilo – na kafi su bili drugi dragi ljudi, a mene je sve podsjetilo na dženazu iz 2019. godine, kad smo na tom istom mjestu radili potpuno iste stvari, pozdravljali iste ljude i s brda gledali naš grad. Tu su sahranjeni i rođak Adil, i čika Mehmed, i tetak Emir, i mnogi dragi ljudi.

Sjetio sam se i našeg prvog i posljednjeg zajedničkog Prvog maja, kad nas je Šaćir posjeo u svoju staru Hondu Civic od 160 konjskih snaga i odveo na obronke Ozrena da tamo provedemo praznik. Taj je automobil dobio od bratića, vozio je prebrzo, a Ibrahim je sa zadnjeg sjedišta sve vrijeme govorio: „Dajdža, polako“. To je bio posljednji put da sam s obojicom sjedio i vjerovatno najljepši Prvi maj koji sam mogao zamisliti.

Institucija dajdže (ujaka) nadaleko je poznata širom Bosne. Vjerujem da su jednako bitni u životima djece kao i amidže (stričevi). Nekako insistiram da pišem „dajdža“, jer tako i izgovaram. Nije mi jasno zašto je to nepravilno po poslijeratnim pravopisima, s obzirom da je mnogo uobičajenije za govorni jezik. A i kad bih napisao „daidža“, što je po Halilovićevom rječniku pravilno, teško da bih opisao tu ljubav, ali i tu tugu kada neko od njih preseli na bolji svijet.

Danas, kada nema niti jednog od njih, Boga molim da u životu budem barem upola dobar kao moja dvojica dajdža. Jednog je dokrajčio kapitalizam, a drugi je imao malo više sreće. Ostaće nam svima u srcu kao dobre duše naše familije. Takvih je sve manje. Lijepo je biti dobar dajdža i imati dobrog dajdžu. Pazimo ih dok ih imamo i dok nije kasno.

Izvor: Al Jazeera