Završen je život velikog jugoslovenskog i srpskog stvaraoca Puriše Đorđevića koji je od svojih 97 i po godina, čak 73 poklonio filmu. Ispraćaju za kremiranje na beogradskom Novom groblju prisustvovali su samo članovi porodice.
Bogatu rediteljsku karijeru mnogi će filmofili pamtiti po njegovoj ratnoj tetralogiji (“Djevojka”, “San”, “Jutro” i “Podne”) iz šezdesetih i sedamdesetih godina, filmovima koji su ga već tada svrstali u sam vrh ne samo jugoslovenske nego i evropske kinematografije.
Ostala su njegova djela, priznanja i novinski isječci i intervjui da svjedoče o jednom velikom snu koji je Puriša hrabro, rušeći mnoge tabue, decenijama prenosio na filmsko platno, pretvarajući svoje onirističke doživljaje u realne slike na način da se ponekad i ne zna šta je zapravo san a šta java.
Sve je o njemu već davno rečeno ili napisano, a sam je režiser prošle godine, na Festu gdje mu je uručen trofej Beogradskog pobjednika, rekao da je nagrada malo zakasnila – “svega pedesetak godina”.
Premijera koju nije dočekao
Zato je sada, kada Đorđević više nije među živima, možda najintigrantnija sudbina njegovog posljednji film “Usta puna zemlje” snimljenog svega tri mjeseca prije autorove smrti. Ovaj film koji se, kako saznajemo, nalazi u fazi postprodukcije trebalo bi premijerno biti prikazan u 2023. godini, ali se na osnovu literarnog predloška da naslutiti da bi mogao biti i testamentalan i sasvim logičan kraj jedne duge i više nego plodonosne karijere.
Kako će izgledati ekranizacija nagrađivanog djela Purišinog velikog prijatelja Branimira Šćepanovića, u svijetu filma poznatog i po noveli “Smrt gospodina Goluže”, koju je režirao Živko Nikolić, tek ćemo vidjeti. Vrijedi sačekati.
One najnestrpljivije treba s razlogom uputiti na čitanje “Usta punih zemlje” čije je snimanje Đorđević pripremao 20 godina.
U sinopsisu filma, kakve li koincidencije, stoje i ove riječi:
“Saznavši da mu je ostalo još samo tri mjeseca života, Marko bježi iz bolnice u šumu. Bježi od ljudi, od primitivizma, agresivnosti, zlobe, nasilja svijeta koji ga okružuje, zabadanja nosa u tuđe stvari, ali tokom tog bijega on zapravo susreće sve ljude od kojih se i odmetnuo.”
Nije li to, zapravo, obrazac i Đorđevićeva, kao i sudbina svakog umjetnika u sudaru života i smrti odnosno pitanju smisla postojanja, koje svaki čovjek prije ili kasnije mora postaviti samome sebi. Neko je s pravom ocijenio kako se radi o svevremenoj priči o čovjekovom životu, opraštanju od života, o postojanju, smrti, društvu i svijetu, te mentalitetu čovjeka.
Tako je govorio Purke
Čovjek čije je pravo ime Mladomir, rođen 19924. godine u varoši zvanoj Čačak, najprije je bio fudbaler Borca, a zatim u Beogradu započeo novinarsku karijeru koja nije dugo potrajala. A onda je otkrio film s kojim je ostao u neraskidivoj vezi.
“Neprijatno mi je što moram reći da imam 97 godina. Nema nekog posebnog razloga da više živim. Osećam se neprijatno što sam dobrog zdravlja i dva puta sam se vakcinisao, stalno nešto pišem. Želim da na Filmski centar Srbije konkurišem s jednim tekstom, ali nemam ambicije da pravim igrani film. Živim pristojno od nacionalne penzije kod ćerke, gde imam doručak, ručak i večeru. Meni je to dovoljno”, rekao je u jednom od posljednjih intervjua.
Ta neprijatnost je dolazila, kako je nedavno rekao, iz prostog razloga jer su mnogi koje je jako volio već otišli. “Jednostavno, siguran sam da ću se uskoro sresti s njima. Stop. Nema više.”
Novinari su ga po pravilu uvijek pitali o njegovoj drugoj velikoj ljubavi. Čuvena glumica Milena Dravić mu je kraće vrijeme bila i supruga, ali ga je napustila “jer je oko njega uvijek bilo mnogo lijepih žena”.
“Između mene i Milene možda nije bila najsnažnija ljubav muškarca i žene, ali jeste ljubav zajedničkih ideja, misli, osećanja. Zajedno smo snimili 11 filmova, i to je najbolje od Milene i mene za sva naredna pokolenja. Koliko budu živeli moji filmovi toliko će živeti i moj odnos sa njom”, ispričao je nedavno.
Za sve koji ovih dana promišljaju na temu ko je bio Puriša Đorđević, za prijatelje i poznanike samo Purke, odgovor je izrekao u jednoj rečenici: “Za mene je važno da se nikada ničega nisam plašio i da mi je blisko ono što je govorio Nietzsche – nije suština u tome da smo bili živi, nego kako smo živjeli”.
Smrt se ne može pobijediti
Đorđevićeve filmske priče i junaci prostiru se kroz nekoliko vremena i života u sebi jer je umjetnik smatrao da je san na javi ili java u snu prava pozornica života i čitave ljudske istorije.
“Mislim i da se smrt ne može pobediti, ali se možda načas može zbuniti i izigrati nekom neponovljivom ludošću”, govorio je Puriša Đorđević koji je snimio 70 filmova u kojima je bio i scenarist, a stigao je napisati i deset romana zaključno sa “Uliksom” objavljenim prošle zime.
Ipak, njegovo se ime najviše dovodi u vezu sa crnim talasom, najznačajnijim poglavljem jugoslovenske historije filma.
“Ako bi se stvorilo nešto što se ne dopada vlasti, onda bi se, vrlo jednostavno, to delo nezvanično zabranilo, i u javnosti bi započela velika hajka. Ali, to uglavnom nisu radili političari sa vrha, nego su podmetali one manje važne čuvare poretka. Oni su u svojim tekstovima u Politici, Borbi, na radiju i televiziji, optuživali umetnike za rušenje države, kontrarevoluciju, izdaju zemlje i neprijateljske delatnosti, a slično se, uostalom, i danas radi”, objašnjavao je taj fenomen.
Ilustrativna je epizoda sa njegovim filmom “Jutro” koji je sa velikim uspjehom, prikazan u Veneciji 1967. godine. Samo je činjenica da je Ljubiši Samardžiću dodijeljen “Zlatni lav” za najbolju mušku ulogu, prevagnula da film ne bude “zabunkerisan” odnosno privremeno ili trajno zabranjen.
“Tito nije želeo da se u inostranstvu o njemu stvori slika kao o diktatoru, zato su i filmovi koji su ovde bili zabranjivani mogli ići na svetske festivale, osvajati nagrade, i uopšte buti snimljeni. Njegova suština je bila da se druži sa Sophiom Loren i da zajedno spremaju kačamak”, pričao je Đorđević.
Zaspao u logoru i izbjegao strijeljanje
Nije tajna ni da je Puriša Đorđević bio i, za razliku od mnogih prodavača vlastitih uvjerenja, ostao ljevičar. Bio je, kako se to nekad kazivalo, predratni skojevac. Nije izbjegavao pričati o tom dijelu svojih mladalačkih snova.
“Mene je u 18. godini ‘ćorkirao’ Gestapo, iako sam se u prvom trenutku radovao kad su došli Nemci, jer nismo morali da idemo u školu, a imao sam keca iz latinskog. ‘Preki sud’ osudio me je na smrt, a te noći kada su krenula streljanja, ja sam zaspao. Kad sam se ujutru probudio, bio sam sam u ćeliji, ostali su bili pobijeni. Ćale je nekako uspeo da me izvuče odatle, ali su te zime nedićevci i ljotićevci koji su harali čačanskim krajem počeli da me proganjaju, jer sam mom psu Džekiju vezivao crveni šal oko vrata, pošto je bilo grozno hladno. Rekli su da sam komunista, i ja sam zbrisao u partizane”, ispričao je Puriša, a njegovu priču prenosi portal “Novosti”.
Sa istog portala prenosimo i drugo ništa manje zanimljivo hapšenje Đorđevića.
“Drugi put sam bio ‘ćorkiran’ 1949. u Trstu, zajedno sa hrvatskim snimateljem Hrvojem Šarićem. Išli smo da snimamo proslavu Prvog maja, a završili u tvrđavi San Đusto, zahvaljujući američkim agentima. Posle 32 dana pritvora stigli smo u Beograd, gde su nas čekali ‘udbaši’, i Šarić je, za razliku od mene, bio mnogo uplašen. Ali, zanimljiv je ljudski strah. Sretao sam u životu srećne i nasmejane ljude, ponekad i one bogate, za koje niko ne bi pomislio da se ičega plaše. Ali, i jedni i drugi su imali strah – prvi su se plašili nesrećnih, jer misle da je nesreća ‘zarazna’, a bogati su se, po istom principu, plašili siromašnih.
Junaci sa kubističkih slika
Za glumca Voju Brajovića koji je igrao u poznatom filmu Puriše Đorđevića “Tango je tužna misao koja se pleše” nesporno je da je Pirke bio “značajno i drago biće”.
“To mi je bila najdraža mala uloga koju sam igrao. I njemu je bilo jako drago. Igrao sam i u filmu ‘Pavle Pavlović’ kao mlad glumac, a on je uvek govorio zašto ti nikad ne kažeš da je to tvoj prvi film”, rekao je Brajović.
Oglasili su se i brojni drugi filmaši, dok je Radoslav Zelenović, bivši direktor Jugoslovenske kinoteke, izjavio da nas je napustio “reditelj sa najdužom filmskom biografijom i jedan od najvažnijih filmskih stvaralaca na ovim prostorima”.
“Sa velikom tugom sam primio vest o smrti Ðorđevića koji je bio moj prijatelj i čovek sa zaraznim entuzijazmom. Napustio nas je filmski stvaralac koji je prvu režiju ostvario 1947. godine kada je snimljen dokumentarac Trst. U najdužu filmsku biografiju stalo je 65 režija i scenarija… Ðorđević je bio i novinar, ali pre svega zaljubljenik u film”, rekao je Zelenović.
Za njega nema dileme da iz Ðorđevićevog opusa treba izdvojiti filmove nastale 1966. 1967. i 1968. godine koji su obilježili jugoslovensku kinematografiju.
Purišini filmovi su prikazivani na najprestižnijim svjetskim filmskim festivalima, u Veneciji i Berlinu, i osvojili i nekoliko “Zlatnih arena” u Puli, krovnom filmskom festivalu u bivšoj Jugoslaviji.
I na kraju, umjesto dugog spiska Purišinih djela koje je ostavio u amanet nekim novim generacijama ljubitelja sedme umjetnosti, završimo ovaj tekst riječima koje je ispisao Srđan Vučinić, umjetnički direktor Festivala autorskog filma u eseju o Đorđeićevoj poetici.
“Junaci, jednako kao i filmske priče Puriše Đorđevića nedoljivo nas podsećaju na kubistička platna i crteže: svi oni imaju u isti mah po nekoliko lica i figura, prostiru se kroz nekoliko vremena, nose po nekoliko života u sebi. Nikada ih ne možemo sagledati samo iz jedne perspektive, jer oni u isti mah borave u prošlosti i budućnosti, u ratu i u miru, u carstvu mrtvih i među živima, u izvitoperenoj stvarnosti jugoslovenskog socijalizma, i u nedosanjanom snu palih partizanskih boraca o svetloj budućnosti.”
Svima njima, stvarnim ili izmišljenim, sada se pridružio i Puriša.