Ranije sam pisao o vožnji između Amsterdama i Sarajeva, i to tokom pandemije, kada je vrlo malo automobila bilo na cesti. Jedno vrijeme sam imao takav posao da mi je ruta između moja dva grada bila vrlo uobičajena. Zbog sastanaka bih često došao u svoju bazu – Sarajevo, a onda dalje vozio po regiji, i zaključak koji sam dobio je skoro svugdje isti; svi su nervozni, bilo da su vozači automobila, autobusa, kamiona, biciklisti ili pješaci.
Što je grad veći, nervoze je više, pa je tako u Beogradu situacija najgora. Tamo vas niko neće pustiti da se ubacite u kolonu, bez obzira što ste stranac, a gužve su tolike da se vidi kako grad vapi za metroom. Situacija je malo bolja u Ljubljani i Zagrebu, vjerovatno zato što imaju kakve-takve zaobilaznice. U Prištini ima manje nervoze, ali vlada saobraćajna ludnica, i to uglavnom zbog manjka infrastrukture, dok je u Tirani to dovedeno na viši nivo; tamo postoje neka interna pravila, poput toga da u praksi automobili u kružnom toku nemaju prednost, zbog čega na pojedinim raskrsnicama dolazi do potpunog zagušenja. Vožnja na Kosovu i u Albaniji je potpuna suprotnost, a kao razlog za to, jedan moj drug Prištevac kaže da leži u činjenici da je godinama strana policija uređivala saobraćaj, posebno odmah nakon rata. To je potrajalo dovoljno dugo da se napravi određena saobraćajna kultura.
Mobitel prije svega
U mom Sarajevu je situacija gora iz godine u godinu. U Kantonu Sarajevo ima preko 158.000 registrovanih automobila, i to na vrlo sličnoj infrastrukturi kao i devedesetih, kada je broj bio upola manji. Kad dodamo još tridesetak hiljada iz Istočnog Sarajeva, jasno je da u špici mora biti čep na svakoj raskrsnici, kolona u svakoj prometnoj ulici, i zastoj pri svakom udesu. Ljeti, kada dođu turisti, zagađenje se ne vidi golim okom, ali je svakako tu. Zimi imate osjećaj da se vazduh može žvakati, a čak i danima kad je naočigled lijepo vrijeme, čim odete na planinu, vidite da to uopšte nije tako. Pa ipak, nekako preživljavamo, a ko zna trikove, uspije svugdje doći za dvadesetak minuta.
U toj cijeloj jurnjavi, široka je plejada vozača koji se nervozno ponašaju, psuju, ubrzavaju, sviraju čim se upali žuto-crveno, oduzimaju prednost, ne puštaju pješake, ignorišu bicikliste itd., ali sigurno su najiritantniji oni koji u vožnji koriste mobitel. Više je tipova ljubitelja mobitela. Prva je ona koja koristi bluetooth i samim tim ne ugrožava nikoga, druga su oni koji razgovaraju dok im je mobitel na uhu, te treća, ona najgora, ljudi koji pišu poruke dok voze. Ti ljudi nisu svjesni koliko je opasno to što rade, iz više razloga. Dok tipkaju, ne gledaju semafor, pa se onda upali zeleno, a oni i dalje stoje. Time stvaraju nervozu kod ljudi iza njih, a postoji mogućnost i da je neko htio uhvatiti zeleni val, pa ih može udariti. Dok kucaju u vožnji, obično ne idu više od 30 kilometara na sat, često i niže, a u toj vožnji pređu i na drugu stranu kolovoza. Kada vidite vozača da “švera” cestom, budite sigurni da je ili pijan, ili piše poruku.
Kazne za ovakvo ponašanje su velike, ali se u praksi skoro nikad ne pišu jer je vrlo teško policajcu vidjeti šta čovjek radi ispod volana. Nove kamere koje su postavljene širom entiteta Republika Srpska imaju tehničku, ali ne i zakonsku mogućnost hvatanja snimka korišćenja mobitela, tako da i dalje snimaju samo prolazak kroz crveno i brzinu. Kazna za prekoračenje brzine je vrlo niska, pa se postavlja pitanje njene svrhe.
Svi u vanjskoj traci
Postoje i stvari koje nisu kažnjive, a znaju biti opasne. Sarajevo do prije nekoliko godina nije imalo skoro nijedan kružni tok, a u zakonu se ne spominju višetračni kružni tokovi. Samim tim, kad uđete u onaj s dvije trake, podrazumijeva se da se krećete u skladu s dobrom praksom, a to je da vozite lijevom trakom ukoliko skrećete lijevo, a nikako da kružite vanjskom, desnom trakom. Nažalost, autoškole u bh. glavnom gradu pogrešno uče svoje kandidate, te ih vjerovatno zbog potencijalnog udesa tjeraju na lošu praksu, tj. u vanjsku traku. Ako se desi sudar, nemoguće je dokazati odakle su stigli, pa je tako uvijek kriv onaj iz unutrašnje trake. Ovo svakodnevno viđam u svim dijelovima grada, a skoro uvijek vanjskom trakom kruži neka autoškola.
Zbog toga su pametni ljudi smislili kružni tok u kom je nemoguće preći u pogrešnu traku jer su one fizički odvojene. U Holandiji je takav kružni tok davno patentiran, a kod nas bi riješio sve nedoumice.
Mnogo toga je u mojoj drugoj zemlji drugačije. Kada sam stigao u Holandiju prije 12 godina, s bh. vozačkom dozvolom sam imao pravo voziti prvih šest mjeseci. Nakon toga ide ponovno polaganje kao da nikada nisam vozio. To mi je bilo vrlo diskriminirajuće, posebno kada sam saznao koje vozačke dozvole su priznate. Godinama nisam uopšte vozio, pa je moja žena ispaštala jer nas je uvijek morala voziti unutar granica, a ako bih slučajno bio za volanom, strahovao bih od udesa jer nisam bio osiguran. U međuvremenu sam se nekako dokopao hrvatske dozvole koju sam bez problema zamijenio za holandsku, ali bitno je reći da nas u ovih dvanaest godina policija nikad nije zaustavila, a samo sam jednom vidio patrolu kako kontroliše prisutnost alkohola. Zato je cijela zemlja pokrivena kamerama, a kazne su ogromne. Prekoračenje do tri kilometra na sat se toleriše, a od deset ćete platiti preko sto eura. Ne smijem ni zamisliti šta se dešava u slučaju vožnje pod dejstvom alkohola ili sličnih nedjela.
Biciklista – apsolutni vladar
Ipak, ono što je mnogo drugačije nego kod nas je to da su skoro sve ceste – autoputevi, i vrlo je teško negdje doći magistralnim cestama. Malo su drugačije vrste puteva, ali ono što je najrazličitije je odnos prema biciklistima. U Holandiji je biciklista apsolutni gospodar saobraćaja jer uglavnom ima prednost i svi su na njih naviknuti. Kada automobilom ulazite u kružni tok, najprije morate pustiti pješake, pa bicikliste iz oba smjera, pa tek onda automobile. Zastoja svakako ima, ne preporučuje se zavlačiti se u gradove ako ne morate, čak i pored pametnih semafora. Zato je bicikl vrlo često i najbrži prevoz. Stepen nervoze je sličan, pogotovo u vrijeme špice, tako da ćete i u Holandiji rijetko sresti relaksiranog vozača. Svi su u žurbi, jedni drugima dobacuju, trube i svađaju se. Kao i kod nas, mnogi šalju poruke dok voze, ali je zbog bolje infrastrukture nervoze ipak dosta manje.
Kako je u Bosni bicikl egzotična forma prevoza, vjerovatno ćemo još dugo gledati kako u svaki veliki grad jutrom stižu rijeke automobila, a u njima skoro uvijek samo jedan vozač. Car sharing, odnosno dijeljenje automobila bi bila odlična opcija, ali imam osjećaj da je to kod nas u domenu naučne fantastike.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.