Raspored

Svjetskog prvenstva

Sjećanje na Brazil: Dani ponosa Bosne i Hercegovine

Reprezentacija jedne male zemlje je, kao i svaka druga, u Brazilu mogla izgubiti meč, ali ne i biti poražena, iz jednostavnog razloga što je i prije početka Mundijala pobijedila.

Brazilska dječica pokazivala su stranice popunjenih albuma sa sličicama do jučer njima nepoznatih bh. fudbalera (Anadolija)

Evo ga, pomislih, dok je Deltin avion ponirao niz oblake i kroz sumaglicu ranog brazilskog jutra počeo otkrivati prve kadrove do tada nezamislive predstave o ostvarenju snova o Bosni i Hercegovini na Mundijalu.

U kontrastu sa šablonski zamišljenom brazilskom egzotikom, nepreglednim plažama i čašama sa šarenim šeširićima pored ležaljki s pogledom na okean, pejzaž prvog mundijalskog jutra 2014. činilo je sivilo 12-milionskog mravinjaka nazvanog Sao Paulo, sa horizontom na zastrašujućem nepreglednom nizu zlogasnih favela, carstava siromaštva i kriminala, država u državi sa sopstvenim surovim pravilima koja je bolje ne pokušavati upoznati.

Zar ovako izgledaju ispunjeni snovi, zapitah se.

„Izvanredno je da ste za bazu izabrali baš naš grad“, veselo je cvrkutao uvijek nasmijani Bruno de Carvalho Reis tom ranom zorom, dok me punim gasom vozio od aerodroma ka Guaruji, priobalnom gradu u široj regiji Sao Paula, izabranog za bazu bh. tima.

Naoružani brazilski vojnici brinuli su za sigurnost bh. reprezentativaca (Muamer Tanović)

Guaruja, sa populacijom otprilike kao Sarajevo, smještena je nasuprot luke Santos, grada u kojem je čuveni Pele nastupima za istoimeni klub stekao strahopoštovanje svijeta, a Brunu je njena uprava zadužila da bude na usluzi novinarima iz Bosne i Hercegovine dok svijetom pronose glas o njemu. Osim po iskrenim simpatijama prema Bosni i Hercegovini i dostupnosti u svako doba dana i noći, dotični će ga dijelom pamtiti i po tome što je pred svakim ležećim policajcem namjerno ubrzavao, nerijetko ostavljajući profile novinarskih lobanja na krovu automobila. Jer mu je to bio ćejf, a tuđi ćejf valja istrpjeti, pa makar i po cijenu sopstvene glave.

„Svi će u svijetu znati za nas. A u Brazilu, svi će navijati za vas“, nastavio je vizionarski.

„Pobijedite Argentinu i bit ćete junaci. Neće vam dati da odete odavde, dobit ćete svoje ulice“, sanjario je za volanom simpatični gradski činovnik.

Guaruja, grad čije ime na jeziku tamošnjeg autohtonog naroda Tupi znači „uzak put“, poput onog kojim su „Zmajevi“ po prvi put u historiji države protutnjali do svjetskog prvenstva, reprezentaciju Bosne i Hercegovine dočekala je okićena plavo-žutim zastavama koje su krasile gotovo sve u rejonu u kojem su igrači bili smješteni.

Iako glasi za turistički centar i „biser Atlantika“, Guaruja je tipičan brazilski grad sa visokim ogradama koje dijele bogate od siromašnih i blještavilo od čemera. To je grad šarenila i surovih podjela na „dobre“ i „loše“, kontradiktornosti iz kakve smo i sami došli da bi nas svijet konačno vidio i bolje upoznao po nečem ljepšem od onog na šta smo navikli.

Navijači reprezentacije Bosne i Hercegovine u Rio de Janeiru (Muamer Tanović)

U samoj Guaruji, nije da za Bosnu nisu čuli, ali ko zna šta su sve čuli. Kada je čuo odakle dolazim i pritom iskolačio oči kao da razgovara sa nečim što je palo sa Saturna, jedan lokalac mi je naredio da pričekam dok ne dovede ženu da me pokaže i njoj.

„Ovaj je došao iz Bosne. Iz Evrope, preko okeana“, govorio joj je s prstom uperenim u to bljedoliko egzotično stvorenje iz druge galaksije.

Ako ustranu gurnemo ovaj čudni primjer oduševljenja prisustvom Bosanca u Guaruji, biti iz Bosne i Hercegovine u ovom gradu u junu 2014. bilo je pošteno zaslužena čast u kojoj je vrijedilo uživati. Osim po plavo-žutim zastavicama, između ostalog, ta se čast prepoznavala i po desecima do zuba naoružanih brazilskih vojnika i policajaca koji su na treninzima, za svaki slučaj, brinuli za sigurnost reprezentativaca Bosne i Hercegovine, te glamuroznoj posjeti svježe izabrane gradske misice, koja se jednog dana u punoj pobjedničkoj opremi ukazala u njihovom hotelu.

Miss Guaruje za 2014. godinu u posjeti kampu reprezentacije BiH (Anadolija)

Tih dana ponosa iz naše brazilske bajke, deseci bosonogih dječaka prekidali su brušenje urođenih fudbalskih talenata po pješčanim plažama Guaruje kako bi trčali sa reprezentativcima Bosne i Hercegovine pored okeana, pokušavali pričati ili se slikati s njima.

Pokazivali su stranice popunjenih albuma sa sličicama do jučer njima nepoznatih bh. fudbalera, kao što naša djeca danas upoznavaju nekakve Kanađane ili Saudijce.

Sretniji među dječacima koji su skakutali oko reprezentativaca BiH znali su dobiti i poneku kopačku (Muamer Tanović)

Oni sretniji među njima znali su dobiti i poneku kopačku ili bilo šta u bojama Bosne i Hercegovine što bi u godinama, a možda i decenijama koje će uslijediti, biti svjedočanstvo historije koje budu prenosili svojim pokoljenjima o njihovim druženjima sa jednim od učesnika Mundijala u Brazilu, ekipom „tamo negdje iz Evrope“.

Rat, za koji Brazilci uglavnom znaju, možda i ne spomenu. Možda taj gorki sinonim za Bosnu i Hercegovinu konačno ode u neku tamniju prošlost, gdje mu je i mjesto, a zamijeni ga neki ljepši, ispisan najljepšim kaligrafskim fudbalskim vezom Safeta Sušića, Edina Džeke, Vedada Ibiševića… Ko zna.

Bruno i mi dijelili smo zajedničke snove, ali od ulica u Guaruji sa našim imenima, na njegovu i našu žalost, nije bilo ništa, ali te večeri na kultnom stadionu u Riju, kada smo se na areni Maracane, pod mnoštvom plavo-žute navijačke mase, suočili sa Argentincima, granitni ponos nam ništa nije moglo poraziti. Messi koji bi to te večeri mogao uraditi, nije se još rodio na ovom svijetu.

Možda je sva ta lijepa predstava iz Brazila mogla završiti drugačije. Možda, da je selektor Safet Sušić računao na posljedice putovanja od klimatski ugodne Guaruje u teško podnošljivu Cuiabu, tropski grad u srcu Južne Amerike okružen džunglom, mjesto na kojem se prosječan Evropljanin teško može izboriti samo za zrak, a kamoli za nešto drugo. Možda onda fudbaleri u susretu na Areni Pantanal sa Nigerijcima, koji upravo u takvim uslovima i dolaze na svijet, ne bi povraćali, na čuđenje nigerijskog reportera, koji je pored mene sjedio zakopčan u pernatu jaknu, kako se, valjda, ne bi prehladio.

Senijad Ibričić i Edin Džeko u šetnji Guarujom (Muamer Tanović)

Možda taj meč ne bismo izgubili da novozelandski sudija Peter O'Leary nije pogrešno signalizirao ofsajd Edina Džeke kod, kako je kasnije i potvrđeno, nepravedno poništenog gola koji bi nam donio vodstvo od 1:0. Ili da je Džeko u sudijskom vremenu pogodio gol umjesto njegovog okvira, ili…, bilo šta drugo, samo da nije bilo tako kako je bilo, s epilogom u kojem je srušena bosanska kula nada za čudo u Brazilu. U ovom scenariju, tačka na njega stavljena je pobjedom nad Iranom u takmičarski nebitnoj, ali naše egu bitnoj posljednjoj utakmici, u kojoj je upisana historijska prva pobjeda Bosne i Hercegovine na svjetskom prvenstvu.

I dok se avion nekoliko dana nakon pobjede u Salvadoru uzdizao iznad Sao Paula, ostavljajući u daljini podijum jednog od najljepših činova bosanskohercegovačke historije, u zraku se ponovo nametalo pitanje sa početka teksta, ali i odgovor na njega.

Živimo ovo, govorio je Safet Sušić, kao da je znao šta će uslijediti u godinama koje dolaze (Anadolija)

Da, upravo ovako izgledaju snovi zbog čijeg ispunjenja treba biti ponosan i pored svih onih „ako“ i „možda“, kojima smo u navijačkom i patriotskom zanosu, kao tipični predstavnici podneblja s kojeg smo došli, historiju nastojali načiniti još većom nego što je zaista bila. A bila je već dovoljno velika.

Baš onako kao što je to u jednom iskrenom istupu objasnio Safet Sušić dok je na početku prvenstva posmatrao svoje izabranike, kojima je za nekoliko dana slijedilo mundijalsko krštenje protiv Argentine na Maracani.

„Uživamo u ovome, budimo ponosni, jer, ko zna kad ćemo opet moći, kada ode ova generacija… Živimo ovo“, govorio je Sušić, kao da je znao šta će uslijediti u godinama koje dolaze, tokom kojih naša priča iz Brazila dobija još veći sjaj, a sjećanje na nju počinje poprimati sjetu.

Brazilski policajci na prilazu hotelu u kojem je bila smještena reprezentacija BiH (Anadolija)

Upravo ovako izgledaju ispunjeni snovi jedne male zemlje, koja je, kao i svaka druga, u Brazilu mogla izgubiti meč, ali ne i biti poražena, iz jednostavnog razloga što je i prije početka Mundijala pobijedila.

Za potvrdu toga nisu nam bile potrebne nikakve Brunine ulice.

Izvor: Al Jazeera