Moje najjasnije sjećanje na Šabana Behadarevića nije ono o njegovim mitski velikim rukama, o njegovim ispadima bijesa i dugim, iscrpljujućim, svađama kojima je uznemiravao sve stanare haustora. Ja se i danas, kada pomislim na tog čovjeka, koji je živio u namjanjem stanu na našem spratu i jedini koristio zajednički balkon kako bi sušio netom oprani veš, prisjetim prvo njegovog besprijekornog izgleda, upečatljive vanjštine i izražajnog lica.
Sve je to bilo u tako velikom neskladu sa njegovim temperamentom i njegovom naglom naravi, ta neka pojavna gospodština koju Šaban nije naslijedio niti naučio, nego je posjedovao kao nešto sasvim prirodno i njemu svojstveno.
Osrednjeg rasta, ali čvrst i nabijen, Šaban je bio čovjek od malo riječi, toliko malo da se nije uopšte pozdravljao s komšijama. Razloga za takvo njegovo ponašanje bilo je mnogo, ali vjerovanto najvažniji je bio što je prema svima, bez izuzetka, osjećao stanovit prezir. Oni koji ga nisu voljeli do mjere da se njihova osjećanja nisu mogla suspregnuti, govorili su da je razlog njegove tvrdoglave šutnje nekakav zavjet i da svojim nabusitim i odbojnim ponašanjem nastoji sakriti strašne stvari iz svoje prošlosti. Njihove tvrdnje nisu bile bez osnova, jer se dobro znalo da je Šaban nekada bio oženjen i da, osim bivše supruge, ima i trojicu sinova.
O njemu se znalo da je rodom iz Gradišća, da je još kao srednjoškolac napustio porodičnu kuću, da se naukovao za metalostrugara i nakon svršetka zanatske škole odmah počeo raditi u željezari. Bio je savjestan radnik, ali njemu je posao uvijek bio samo izlika za život. Šaban nije dijelio entuzijazam svojih kolega kojima je rad u željezari uvijek bio više od mjesečnog nadničenja; on je bio prizemniji i proračunatiji i, da je imao znanja i sposobnosti da radi bilo koji drugi, plaćeniji posao, Šaban bi ga radio sa istom onom ličnom odgovornošću prema radnom mjestu, s kojom je radio posao metalostrugara.
Sklon kavgi i tučama
Sklon kavgi, koškanju i tučama brzo je izašao na glas kao nezgodan čovjek. Bio je, što bi stariji svijet znao reći, čovjek bez pardona, ali ne iz nekog osjećaja pravičnosti nego iz čistog i nerazumljivog inata, iz sulude potrebe da se suprotstvi autoritetu bilo koje vrste. Zbog ostrašćenosti i sklonosti da vrijeđa preko svake mjere kolege su ga počesto izbjegavale, a zluradost s kojom je volio podbadati ljude bila je toliko epidemična da je izašao na glas kao provokator i prznica.
Moglo se samo pretpostaviti, a niko nije znao sa sigurnošću, na šta je ličio život njegove supruge. O njoj i njihovoj zajedničkoj djeci ništa se ne zna, ali jedina stvar koja je izvjesna kada je riječ o Šabanovom misterioznom porodičnom životu bila je ljupkost i ljepota te bezimene žene. Šta je ta vesela i vedra gradska ljepotica vidjela u tom čovjeku mračnih manira i duboke, neiskazive nesreće neće se nikada saznati, a sve što zapisujem u ovom prisjećanju na njegov život, a tiče se nje, odjeci su davnih komšijskih nagađanja i čaršijskih ogovaranja.
Kada razmišljam o Šabanu sa današnje vremenske distance uviđam da je bio čovjek lišen svake vrste nježnosti, možda i čovjek koji nije bio sposoban voljeti. Nije bio samoživ na onaj uobičajeni način, jer živio je sam, ograđen i odvojen od svijeta, u garsonjeri čiju unutašnjost niko nije vidio sve do dana kada iz nje nije izneseno njegovo mrtvo tijelo. Njega pažnja drugih ljudi nije interesovala, ljudsko društvo nije tražio, ne sjećam se da je ikada s nekim, u javnosti, pred drugim svijetom, bio intiman.
Nekoliko godina prije početka rata Šaban je nabavio dva mala, žuta, i iznimno glasna kanarinca. Te ptice niko nije uspio vidjeti, ali njihov raspjevani i veseli cvrkut svakodnevno je dopirao iz njegovog stana i razlijegao se cijelim stubištem. Možda zbog prisustva ptica, ili zbog napete atmosfere iščekivanja rata, i Šaban je, u očima svojih komšija, poprimio pitomiji izgled.
Atletske konstitucije i besprijekorno odjeven
Iz tog perioda i pamtim njegov izgled, taj savršeni spoj snažne tjelesne izražajnosti i perfekcionistički odabranih odjevnih kombinacija. Atletske konstitucije i uvijek besprijekorno odjeven, Šaban je djelovao kao neki filmski glumac u trenucima ladanjske razbibrige, ali glumac koji uvijek, pa makar i podsvjesno, vodi računa o svojoj pojavi. Nosio je, u pravilu, elgantne kožne cipele, pantole „na peglu“, košulju, a zimi je na sve to još oblačio džemper sa dubokim izrezom.
Zimi je volio nositi i šalove različitih uzoraka i boja, a kada bi obukao kaput odisao je ozbiljnošću koja je izazivala strahopoštovanje. Te je godine pred početak rata, te zime, i naglo osijedio što je njegovoj pojavi dalo dodatnu patinu i da je ikada pokušao razgovarati sa svojim komšijama vjerovatno bi ga slušali sa pažnjom koju nisu pridavali drugim sustanarima.
Najočiglednija promjena nastupila je u maju ’92 godine kada je tjeran silom prilika i naredbama Štaba civilne zaštite, kao ustalom i svi drugi punoljetni stanari haustora, bio zadužen da određeno vrijeme provodi u dežurama na ulazu u zgradu. Na tom mjestu počinje moje poznanstvo sa tim zagontenim čovjekom, jer je voljom civilnih vlasti mjesne zajednice bio određen da vrijeme u dežurstvu provodi sa mojom majkom, što njoj, sjećam se toga veoma jasno, nije uopšte bilo pravo.
Ta smo besmislena dežurstva, sestra i ja, provodili zajedno sa majkom; iz kojeg razloga ne znam ni danas. Pretpostavljam da nije željela da ostajemo sami u stanu, ili nije željela da bude sama sa tim odbojnim čovjekom, ali šta god bila istina, a možda je i nešto sasvim treće, ostaje zapisano u mome sjećanju da smo gotovo tri mjeseca tog dalekog proljeća i ljeta ’92 svake sedmice nekoliko dana provodili u društvu Šabana Behadarevića.
Isprva, što nije bilo nimalo neočekivano, uopšte nije obraćao pažnju na nas troje, posebice na dvoje djece čija mu je živost i potreba da budu zabavljena dražila nerve. Ali, do tada, do te životne dobi, već je bio naučio da suspreže svoju netrepeljivu narav, a možda je, inteligencijom koju je svakako posjedovao, počeo i sam uviđati da se sve četvoro nalazimo ne samo u osjetljivim vremenima nego i u opasnoj životnoj situaciji, jer ta su se dežurstva organizovala kao neka vrsta zaštite od sve češćih provala u stanove i napada na imovinu građana.
Prvi ljudi kojima je govorio o svom životu
Da li je to bio razlog njegove popustljivosti, ili nešto što će nama ostati zauvijek zagonetka nije više ni bitno, važno je samo zapisati da je ta tri mjeseca Šaban Behadarević bio čovjek kakav nikada ranije u svom životu vjerovatno nije bio. Prema majci se odnosio sa očitim, nehinjenim i nepatvorenim poštovanjem, prema sestri i meni sa naklonošću koja je bila sastavljena od pomiješanog čuđenja i iskrene afekcije. Mi smo bili, vjerovanto, prvi ljudi kojima je govorio o svom životu, o danima kada je, kao dijete, u Gradišću trpio očevo nasilje, što je, kako razumijevam nakon toliko godina, bilo ključno mjesto u njegovom formativnom odrastanju.
Nakon svega zapisanog zvučaće nevjerovatno i potpuno vještački, ali je sušta istina, pomalo nevjerovatna, neshvatljiva i neprijemčljiva. Tog je ljeta počela da se otapa krljušt odbojnosti Šabana Behadarevića i on je počeo, redovno, možda čak i sistematično kuhati obroke koje je dijelio sa nama.
Kuhao bi stojeći za šporetom u hodniku, sa krpom perbačenom preko lijevog ramena, a kroz širom otvorena ulazna vrata od stana dim sa njegovih usijanih ringli izlazio je na zajednički hodnik i stubište. I svako, ko je prolazio našim spratom, a ti su bili iznimno rijetki, penjući se na preostala dva iznad nas, mogao je vidjeti Šabana kako priprema jednostavna jela i kako se iza njega, u jedinoj sobi njegovog stana, igraju dva vesela kanarinca, boje čistog zlata.
Pamtim to ljeto kao izuzetno zabavno i romantično, ljeto tokom kojega smo mi djeca iz ulice Omera Maslića većinu vremena provodili izvan svojih stanova, na školskom igralištu ili lutajući gradom. Pamtim ga i po ukusnim ručkovima Šabana Behadarevića, po malom drvenom šahu, postavljenom na klupama ispred ulaza, kojim su komšije kratile duge ljetne dane, pamtim ga i po osjećaju slobode, nestvarnom i neponovljivom.
Dolazak jeseni i Dan Republike
Ali, čim je nastupila jesen, nekada tamo iza miholjskog ljeta, koje je te godine bilo dugo i toplo, i čim su počele padati teške kiše pune straha i zebnje prvo što sam primjetio bio je Šabanov nestanak. Čini mi se, ili to nakon toliko godina umišljam, da njegovo ponašanje nikoga nije iznenadilo, možda zato što su svi iščekivali da odbaci ljetnu ljušturu ljubaznosti i opet postane ona nedokučiva figura od sviju ograđena zidom netrepeljivosti i oholosti.
A možda, što je mnogo vjerovatnije, niko nije imao vremena obraćati pažnju na starca kojeg nije suštinski ni poznavao, jer zabavljeni brigama preživljavanja u ratu, koji se pretvarao u nekontroliranu neman, imali su samo snage da se bave svojim vlastitim životima.
Bio je kraj novembra, dobro pamtim, kada je smrad na našem spratu postao nesnosan, pamtim to vrijeme sa preciznošću, jer se tih dana dosta govorilo kako je to prva godina u kojoj se ne slavi Dan Republike i kako nikada više ništa neće biti isto. Pod tim su majka i komšije vjerovatno mislili da Jugoslavije i Titovog socijalizma neće biti nikada više, ali da će neke druge, nebitnije i nevažnije stvari, ipak, ostati iste.
U jednom od tih dana skupile su se, sve komšije kojih se to ticalo, ispred Šabanovih ulaznih vrata čekajući policiju i opštinara da dođu u ugovoreno vrijeme. Došla je, vidim ih danas kao da još uvijek stoje ispred mene, cijela jedna četa, i sjećam se da su dvojica, odjeveni u vojne, maskirne uniforme, provalili vrata.
Svi su se, među njima i ja, nagnuli naprijed da vide šta se nalazi u stanu, a ono što smo svi tada vidjeli niko od nas nije zaboravio do danas. Iz stana se širio smrad raspadnutog leša i osim što se mogao osjetiti njuhom mogao se i vidjeti golim očima. Nalikovao je na paru od iskipljenog mlijeka i u tom oblaku smrada na podu je ležalo tijelo Šabana Behadarevića u poodmakloj fazi raspadanja.
Jedino živo u tom stanu bila su dva kanarinca koja su veselo skakala sa jednog komada namještaja na drugi, ali ne proizvodeći nikakvog zvuka, nego u tišini koja je bila opipljiva, rukom dohvatljiva, koja se mogla osjetiti svakim čulom pa i onim šestim, nepostojećim.