Desetak dana prije nego što je ilegalno uhapšen u porodičnoj kući u Kalinoviku, daidža je s prstenjaka lijeve ruke skinuo zlatnu veru i poklonio je jednoj djevojci. Negdje među surovim kalinovačkim kršom i u još surovijim vremenima rekao joj je da, ako i po njega dođu, da „bježi kud je noge nose“ i da zna da je tek tad sve „otišlo dođavola“. „Dobro ovo čuvaj“, rekao je.
U danima koji su uslijedili, na porodičnom imanju – nekadašnjem osmanskom kompleksu s porušenom kulom i pripadajućim odžakom gdje je živio – svako bi jutro nalazio opuške stražara koji su se trebali pobrinuti da se kalinovački ljekar Abdurahman Filipović, poznat kao „Braco“ ne iskrade noću. Nisu znali da nije želio i kada je imao priliku.
Doktor Stanko, njegov najbolji prijatelj, Srbin – a mrzim što to moram naglasiti kao važnu činjenicu – još je u maju daidži govorio da mora da ode. Već se tada stezao obruč oko kalinovačkih muslimana – a mrzim što i to moram naglasiti.
Prema fragmentima priča koje nalaze put do mene, daidži je Hipokratova zakletva bila bliža od zakletve i u Boga i u naciju, a Bošnjak ili Musliman su identiteti kojim je „odlikovan“ posthumno. Lokalni mangup, kakav je bio, poručio je nekim Srbima (a mrzim što i to moram naglasiti), da mu mogu „nešto“ što je vrlo nepristojno da se ovdje parafrazira, jer su mu prijetili batinama zbog petljanja s njihovom sestrom.
U danima prije nego što su Kalinovčani daidži dali otkaz, a u ordinaciju doveli ljekara iz Trebinja, počeo je primjećivati da je za njega pristup lijekovima, zavojima i ostalim ljekarskim potrepštinama ograničen i da se pretinac, dok je on u smjeni, zaključava. Tada se, mangup, dosjetio da nekako napravi otisak ključa u sapunu i da izraditi kopiju.
Sve je to daidža ispričao dami koja je čuvala i njegov prsten i priče o njegovom životu, duhu i karakteru. U trenutku kada je doznala da je iz porodične kuće odveden u logor „Barutni magacin“, a kasnije u kamionu na strijeljanje s još 24 civila, bila je u bijegu iz Kalinovika. Iza nje je ostalo spaljeno ognjište i uspomene na doktora „Bracu“.
Daidžini posmrtni ostaci nisu pronađeni
U godinama koje su prolazile, mama se nadala da će nekoliko materijalnih dokaza dovesti do identifikacije posmrtnih ostataka Abdurahmana Filipovića. Prvo, metalna šipka u nozi, jer je daidža dvije godine prije likvidacije imao saobraćajnu nesreću.
Tog dana ili noći u Domu zdravlja u Kalinoviku nije bilo vozača. Pacijent u kritičnom stanju. Daidža zaključava ordinaciju i vlastitim automobilom vozi pacijenta za Sarajevo i doživljava saobraćajnu nesreću zbog koje je nosio nekakvu metalnu šipku u nozi. Neku su šipku našli, ali nisu daidžu.
Mama ne može da se sjeti da li je bila povrijeđena desna ili lijeva noga. Taj je detalj bio važan istražiteljima koji rade na identifikacijama. Bila je desna. Sjeća se djevojka kojoj je poklonio prsten. Drugo: zlatni sat, stari, dedin. Prazno nadanje, jer sat nisu mogli ne uočiti dok su mu žicom vezali ruke iza leđa. Treće, naočale po kojima je daidža bio prepoznatljiv. Neke su pronađene, polomljene. Daidžini posmrtni ostaci nisu. I četvrto: zlatni prsten koji se ističe na pojedinim fotografijama. Mama kaže da je vera bila njen poklon od drugog brata – Faika. „Braco“ je najprije posudio, a potom i prisvojio prsten. Mama mu ga je rado proslijedila, jer je volio nakit.
Kada sam saznala ime žene koja bi mogla biti riznica priča i otkriti mi fragmente karaktera koji su mogli biti poznati samo njoj, nisam ni slutila kako će mi namignuti sudbina. Tačno 30 godina nakon što je u kalinovačkom kršu ostavila zapaljeno ognjište i uspomene na „Bracu“, ispunila je emanet. Godinama je dobro čuvala zlatnu veru o čijoj sudbini nismo znali ništa. Čuvarica prstena smatrala je da meni pripada.
Uskoro će mi 34, tačno onoliko koliko je daidža imao kada je strijeljan. I baš sada je njegova zlatna vera našla put do mene i zatvorila jedan krug i jednu priču. Da je samo znao da ću, noseći je na srednjem prstu lijeve ruke, jer je za prstenjak velika, zahvaljujući brižnoj čuvarici pisati o njegovom životu i o njegovom zlatnom prstenu.