“Druga obala” je ona vrsta publikacije za koju nužno morate znati biografiju autora da biste je razumjeli. Faruk Dizdarević je rođen 1943. godine u selu Holuje nedaleko od Bijelog Polja u uglednoj bošnjačkoj porodici Dizdarević koja je do tada već dala veliki broj alima. Dizdarević se školovao u Bijelom Polju i Beogradu, gdje će diplomirati Istoriju umjetnosti.
Životni putevi će ga odvesti u Priboj na Limu. Bio je to krajem šezdesetih godina prošlog vijeka najprosperitetniji grad u Sandžaku, posebno zahvaljući fabrici automobila (FAP). Dizdarević se ubrzo zaposlio u Centru za kulturu gdje je ubrzo postao direktor 1973. godine.
Zahvaljući funkciju koju je obavljao, ali prvenstveno vlastitim sposobnostima, Dizdarević će Priboj učiniti gradom sa najkvalitetnijim kulturnim životom u široj regiji.
U Priboj tog doba, svraćali su najpoznatiji književnici, slikari, pozorišni i filmski reditelji i ostali kulturni poslenici iz cijele velike Jugoslavije, a i šire.
Dizdarević se nije zadovoljio time da samo bude organizator kulturnog života, već se odlučio i da u svakom segmentu bude njegov dio. I odista, opus Faruka Dizdarevića je ogroman, i po broju stranica napisanog, i mnogo važnije po raznolikosti kulturnih sadržaja kojima se bavio. Tako je Faruk Dizdarević autor, koautor, priređivač, više od 20 knjiga kao i autor preko 300 prikaza, ogleda, kritika. U Dizdarevićevom stvaralaštvu nailazimo na istoriografiju, etnologiju, književnu, likovnu i pozorišnu kritiku.
Ali, ono što posebno želim naglasiti, a što je jako važno da bismo razumjeli zbog čega „Druga obala“ i zašto je toliko važna, Faruk Dizdarević je van svake sumnje najbolji poznavalac kulture u Sandžaku i procesa koji su se dešavali u kulturi u ovih 50 godina. I naravno, ne samo u kulturi. Poznato je da se kroz kulturu lako sagledaju i druge prilike u državi ili na jednom njenom dijelu.
Poklon budućim generacijama
Dakle, zašto „Druga obala“?
Kada kroz par decenija ili više se neko na bilo koji način bude bavio kulturom ovog prostora, biće izuzetno zahvalan Faruku Dizdareviću. U njegovoj „Drugoj obali“ naći će osvrte i kritike na djela svih najznačajnijih aktera kulturnog života. Husein Bašić, Rasim Ćelahmetović, Ćamil Sijarić, Ismet Rebronja, Nusret Idrizović, Ilijas Dobardžić, Dino Burdžović, Medžid Fakić, Džeko Hodžić i drugi.
Ono što je kritika na ovim prostorima davno zaboravila, jeste, da je pored analize teksta, važno analizirati i podtekst. Ako pažljivo i hronološki čitate Dizdarevićeve osvrte i razgovore u „Drugoj obali“ pred vama će se naći jedan svijet, zabačen i zapostavljen, ali i žilav. Toliko žilav, da, iako su ga sve okolnosti osudile na smrt, on je to prkosno odbio. I odlučio da živi. Ovdje na obalama Lima, Raške, Vape, Ibra, Jošanice ili u Sarajevu ili u emigraciji. Taj prkos su i svi ti književnici i slikari koje je ovaj prostor u međuvremenu dao.
Knjiga je, iako ne samo to, istorijat kulturnih i društvenih procesa među Bošnjacima u Sandžaku u ovih pola vijeka.
Jasno je, da kulturno buđenje Bošnjaka u Sandžaku korespondira sa buđenjem ove scene kod Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Tako da negdje u isto vrijeme kada na scenu na velika vrata ulaze Mak Dizdar, Meša Selimović i Derviš Sušić, na književnu scenu stupaju Husein Bašić, Zuvdija Hodžić, Ismet Rebronja.
Period do kraja osamdesetih je pratio trendove na nivou Jugoslavije. I pored brojnih problema, uspotavljen je i utemeljen niz novih kulturnih manifestacija, a u kulturnom životu su se javili mnogi kvalitetni pisci i slikari. Ono što je Dizarević veoma dobro znao, jeste da prepozna potencijal u svakom od njih. Da mu omogući prvo književno veče ili izložbu i naravno napiše objektivnu kritiku ili prikaz i time otvori vrata kulturne scene.
Devedesete su značile mrak. Posebno prvih nekoliko godina ratnog okruženja i sankcija. Ali kako kažu, zatvaranje jednih vrata, nužno otvara druga. Najmanje nekoliko desetina hiljada Bošnjaka iz Srbije i Crne Gore će tih godina utočište od rata i nemaštine pronaći u zemljama zapadne Evrope. To će izroditi jednu novu scenu koja piše ili slika o nostalgiji i izazovima emigrantskog života. I njoj će Dizdarević posvetiti dužnu kritičku pažnju.
Nove nade
Sa novim vijekom došle su i nove nade. Dolazi do otopljavanja odnosa i Srbije i Crne Gore prema Bošnjacima, a kulturni život dobija opet na zamahu. Dolazi do porasta produkcije kada je u pitanju izdavaštvo, ali to naravno nužno nije značilo i kvalitet. Dizdarević će i ovaj period detaljno obraditi i omogućiti nam, da kada se sve slegne, odvojimo „žito od kukolja“.
Ono što je takođe posebno važno kada je knjiga „Druga obala“ u pitanju su i Dizdarevićevi osvrti, razgovori i kritike sa i mnogim poznatim umjetnicima sa prostora bivše Jugoslavije i šire. Autor nam, iako mu to znam nije bio cilj, daje dokaz koliko je široko njegovo obrazovanje ali i poznavanje kulturne scene Jugoslavije i svijeta. Takođe, ovi dijelove knjige nam daju dokaze, a to je vjerujem bio jedan od ciljeva autora, da je provincija u nama, a ne u provinciji kao takvoj. Jer je Faruk Dizdarević, iz jednog Priboja, na kraju Srbije, iz pozicije koju bi ogromna većina nazvala „autsajderom“ napravio podvig u kulturi. A to nije bilo moguće ako je u vama stanovala i trunka provincijske nadmenosti, poltronstva, laskavosti.
I da, „Druga obala“, nikako nije samo knjiga o kulturi. Ona je puno više od toga, ali zahtijeva pažljivog i strpljivog čitaoca.
Takođe, „Druga obala“ je metafora. Priča o onima, onim tamo drugima, koje je Bog ili ideologija obojila. Preći na “Drugu obalu“, znači ubiti predrasude u sebi, prihvatiti drugog onakvim kakvim jeste, shvatiti da su ljudi isti u različitostima.
Na samom kraju, Faruk Dizdarević je odrastao na obalama Lima. Kao dječaku, sigurno mu je Lim izgledao strašno. Preplivati Lim, doći do druge obale, značilo je ući u svijet odraslih, značilo je da si postao spreman nositi breme života na leđima. Ali naravno, to je nosilo i rizike da vas virovi Lima ponesu sa sobom u tamne dubine.
Zato, čitajte, pređite na „Drugu obalu“. Isplatiće vam se, obećavam.
Naravno, trebaće vam hrabrost suočavanja sa sobom.
Metaforički, to je prvi uslov da uspješno doplivate do „Druge obale“.
Izazovno, nema sumnje.
Ali ne zaboravite jedno: Sreća prati samo hrabre.
I samo oni doplivaju tamo.